StoryEditorOCM

od međimurja do konavalaProizvodnja pjenušca u Hrvatskoj vrtoglavo raste: prija u svakoj prigodi, i kao aperitiv i na kraju obroka, i uz školjke i uz desert...

8. veljače 2018. - 08:51

Bolje da se pjene vina negoli ljudi. Otprilike ovako bi mogao glasiti nazivnik 2. po redu Salona pjenušavih vina Zagreb, nedavno održanog u hotelu "Dubrovnik".

Salon, koji je otvorila veleposlanica Republike Slovenije, dr. Smiljana Knez, pokazao je da „bratstvo po mjehurićima“ ili suradnju vinara i vinopija Hrvatske i Slovenije ne mogu ugroziti ni sporne „vale“ ni „gere“.

Uostalom, pjenušce 39 izlagača mahom iz Slovenije i Hrvatske uz ponešto gostiju iz Italije, Španjolske, Francuske s više od sto 100 pjenušavih vina, ocjenjivala je zajednička hrvatsko-slovenska „arbitražna“ komisija. I, lako se usuglasila.

Potom, zagrebački Salon je tek jedna epizoda ustanovljene međunarodne mreže salona pjenušavih vina „Salon of Sparkling Wines“. Nova epizoda će se naime dogoditi 16. veljače u Ljubljani s tamošnjim „Salonom penečih vin“.

Zašto pjenušci? Pa zato jer su očito „in“. Prije dvadesetak godina istoznačnice za pjenušce bili su tek „bakarska vodica“ (koja je godinama doista bila samo „vodica“) i radgonske „penine“ (koje, uzgred rečeno, danas dosežu vrhunsku kvalitetu) no u protekloj dekadi proizvodnja pjenušaca nabujala je s obje strane državne meje/međe.

Dvije plešivičke vinarije i znana istarska vinarska obitelj Peršurić, probili su u Hrvatskoj led pa je gotovo nemoguće pronaći ozbiljnog vinara koji ne proizvodi i pjenušava vina. Pjenušci - bilo da je riječ o proizvodnji tradicionalnom metodom vrenja u bocama (šampanjom) ili na neki drugi način (poput vrenja u tanovima iliti „charmat metodom“) - proizvode se jednostavno svuda. Od Bregovite Hrvatske, Istre, Međimurja i Slavonije do dalmatinskog juga. Čak i otoka i Konavla.

Naravno, pjenušci proizvedenim klasičnom šampanjskom metodom su daleko popularniji i gotovo pa istoznačnica za zavodljive „mjehuriće“ pa ne čudi da broj proizvođača i dalje vrtoglavo raste.

Pjenušce dobivene šampanjskom metodom u pravilu karakterizira miris netom pečenog kruha i peciva te - naravno - bogati mjehurići (pjenjenje) prilikom točenja u čašu kao prvo jamstvo da je riječ o pravom svježe otvorenom pjenušavu vinu. A kad je primjereno rashlađena na temperaturu od 4 do 6 stupnjeva, čaša pjenušca prija u svakoj prigodi.

I kao aperitiv i na kraju obroka, i uz školjke i rakovice i uz desert. Jer, kako veli stara izreka „ima samo jedna stvar koja je bolja od čaše pjenušca: butelja pjenušca“.

Da su pjenušci doista „in“ govori i sve veća potražnja i konzumacija hrvatskih pjenušaca. Štoviše, domaći su vinari dva pjenušca prvi u svijetu napravili na poseban način pa je plešivički vinar Tomac svoj sjajni Tomac Amfora Brut Nature odnjegovao u amfori ukopanoj u zemlju da bi ga „dovršio“ u drugoj fermentaciji u boci u podrumu, a družina iz PZ Vrbnik pak svoj „Morski Valomet“ nakon uobičajene proizvodnje „potopila“ na 30 metara dubine u more gdje dugo odležava.

Čak i površno špartanje po enotekama pokazuje da je danas na policama sve više domaćih pjenušaca veoma dobre kvalitete.

Poput pjenušaca iz vinarija Tomac, Korak, Peršurić, Kabola, Šember, Bibich, Meneghetti, Kurtalj, Bolfan – Vinski vrh, Matošević, Puhelek – Purek, Clai... A bit će ih još i više. Jer, veli još jedna vinoljupska mudrost iz usta F. Scotta Fitzgeralda: „Previše bilo čega je loše no previše šampanjca je - taman!“.

21. studeni 2024 13:10