StoryEditor
Maslinarstvoznaj da volim ga ja...

Pročitajte životnu priču najboljeg glazbenika među maslinarima: 'Prije su džepovi bili puni novaca...'

22. svibnja 2017. - 17:32
Ivo Lučić u svom maslinikuivo_lucic5-100517

Ostani zauvijek njegova, a mene ne zaboravi, sjeti se onih dana kada smo bili sami... Znaj da volim je ja i ona voli mene, znaj da živim zbog nje i ljubavi njene…, pjevušio sam refrene dvaju poznatih šlagera dok sam se pripremao za posjet njihovu autoru Ivi Lučiću Kompozitoru iz hvarskih Poljica. 

Kako je šjor Ivo vjerojatno najcjenjeniji i najnagrađivaniji maslinar u županiji, na trajektu sam slušao što mi o maslinama ima reći fotoreporter Božo Vukičević.

Pred konobom kao da smo upali u neki proljetni kadar braće Taviani. U politici rat, ovdje povrće i voće u cvatu, zeleno i žuto obilje, u krošnji se crvene trešnje, mirisi zemlje i plodova, mir i sklad. Skoro da zapjevaš "Na Poljicah sončece sije." Ali, vidi se, tu su i veliki rad, talent, znanje i ljubav za masline.

Na vratima konobe potkove od tovara, a unutra stari maslinarski alat i nove inoks bačve, brojne medalje, pehari i priznanja, ali i CD player za reprodukciju Kompozitorova CD-a. Stranci se oduševe pjesmama pa se i ulje bolje prodaje. Dobio je nagrade i 2015. godine kad je bilo svugdje podbacilo, no dio njegovih maslina bolest je zaobišla.

Nalazi se i u deset godina starom međunarodnom vodiču "L'Extravergine" uz nekoliko hrvatskih maslinara. Ali posebno mu, kaže, znači nagrada za životno djelo u maslinarstvu koju je prije dva mjeseca dobio na Noćnjaku.

- Ona je stvarno najviše što možeš dobiti. Kad sam počeo, dr. Škarica bio je ekspert za uljarstvo, od njega sam najviše naučio. I ja sam tada držao masline u vodi, kao i drugi. Ima dvadeset godina da je došla prva uljara novog tipa u Zastražišće. Prvi sam tamo bio i ostao - govori o usvajanju struke i ponavlja da su nagrade rezultat marljivog rada cijele obitelji, osobito supruge Bosiljke, Bose.

"Tajna" je i što svakodnevno prerađuje potpuno svježe masline. Važni su i ispravno čuvanje te adekvatno pakiranje.

A broj maslina je s naslijeđenih 140 povećao na 556 stabala s prosječnim urodom od oko petnaest tona. Ne isplati mu se, kaže, vrhunsko ulje prodavati otkupljivačima po 35 kuna za litru.

Ivo Lučić toliko voli i poznaje masline i svoj kraj da je jednoj od takvih maslina, čijom je otpornošću na bolesti, rodnošću i kvalitetom ulja bio zadovoljan, dao ime "pojiška maslina".

- Dr. Tatjana Klepo je bila ovdje prije tri godine, uzela list i plod i poslije mi javila da maslinarska literatura takvu vrstu ne poznaje. Nazvao sam je pojiška i dobila mi je najbolju nagradu ove godine - kaže Lučić, koji na uljarskim festivalima prolazi i bolje nego na glazbenima.

Iznosi pred nas ulja od pojiške masline, levantinke, dužice, leccina i oblice.

- Leccino ima dupli okus, udar koji se vraća. Levantinka je pikantna, pojiška ima voćnu aromu, ali oblica koja skuplja glasnice uvik je u srcu... - obrazlagao je Božo, a šjor Ivo i ja odobravali, uz odličan prošek.

Možda biste se u ulju mogli nositi i s Istranima, podbadamo.

- Jedino se ne mogu nosit s njihovim tržištem. Dokazano je da s kvalitetom sigurno mogu - kaže on.

Sjeli smo u mercedes pa u maslinike, ima ih desetak, najveći ima jedanaest tisuća kvadrata. Više od pet desetljeća bavi se poljodjelstvom, a o maslinama razmišlja i kod kuće, zna o svakom stablu koje je vrste, koliko je staro, koje su mu performanse. 

Objašnjava nam da je u Poljicima teren odličan, 150 metara nadmorske visine, najzdravija stabla, s najmanje kiše. Dokaz tome je i najstarija maslina, s lijepih 1500 godina.

Maslinici su prohodni i čisti, ali ne od sebe, nego od ljudske ruke. Kompozitor vjerojatno ima više trimera nego Jasenko Houra gitara. Nije slučajno dobio tri nagrade za najbolje uređen maslinik. Iznosi nam on i svoje spoznaje o oprašivanju, rasporedu, sortama. Pokazuje kako treba izgledati cvijet zdrave masline... Mora mu se vjerovati, cvjeta mu u praksi.

Šjor Ivo nikad ne bi mogao napisati pjesmu "Maslina je neobrana" jer je marljiv i ima familiju da ih obere. Iako ni u jednoj pjesmi nije spomenuo maslinu, glazba i masline pomiješali su se kod njega u spoj visoke kvalitete.

Supruga ga u glazbi pušta na miru.

- Nikad ga nisam dočekala budna i nikad nije doša pijan sa svirke - kaže Bosiljka.

Suprugu je upoznao sredinom sedamdesetih kada je radila u hotelu "Amfora", a on kao zvijezda svirao na plaži Bonj. Ona je zapamtila da je vozio novu škodu kupe.

- Nije se takva mogla kupiti ni u Češkoj! - dodaje on.

Popili su piće, učinilo joj se da se malo pravi važan. Ona je tada dobila posao u "Dalmatinki" i vratila se u Sinj. Ali, u Hvaru su joj ostale cipele. Naravno, njih je donio princ u bijelom kupeu, pristajale su joj kao salivene. On u šali zna reći da ih je namjerno ostavila. I tako zajedno koračaju više od četrdeset godina.

Gospođa Bosiljka otišla je Boži pokazati vrt, a mi smo ostali pričati o glazbi.

- S deset godina svirao sam s obedvi ruke. Otac me učio svirat. A bio je tu barba i sve stare žene su govorile da ličim na njega, a on je bio najbolji harmonikaš u Čile u to doba. I ovdi je jedan barba svirao. Bila je muzička tradicija po raci, šta se reče. Govorili su i da dobro pivam. Sa šesnaest ili sedamnaest godina svirao sam u jednom selu za honorar i onda se to nastavilo. 

- A kad sam pobijedio u Sarajevu, tada sam sa sastavom svirao u Drveniku, Podgori, Metkoviću. Od tada pa do devedesetih godina svirao sam u duetu s prijateljem Marijom Slavićem iz Staroga Grada. Nema ovdi sela ni restorana ni kafića i hotela di nismo svirali gala večere ili neke fešte. Hotel je davao plaću, išli smo na fiš piknike. To je bilo po danu, a najgore što je tribalo svirat i navečer, nije bilo ni pauze. Nije lako pivat kad ti se ne piva. Liti nisi imao kad ni spavat.

- Na feštama i pirevima bila je tada samo harmonika. To je bilo naporno. Žao mi je što nisam vodio dnevnik di sam i kada svirao, to bih sada volio pročitat. Puno mi ljudi govori: Ti si mi svira na piru, a ja se ne mogu sitit. Za razliku od danas, tada su džepovi bili puni novaca. A kad je puno šoldi, lakše se piva. Znali smo njemačke i češke pjesme, a najviše dalmatinske.

Pjesme je počeo pisati u drugoj polovici šezdesetih i svirao ih po plesovima.

- Bio sam napisao i "Voljena" i "U tuđini", "Kaži, kaži da me voliš", grupa "Sol" s Nenom Papićem snimila je long play ploču s deset mojih pisama. Papić je 1979. pobijedio na Splitu sa "Pusti me, pusti, majko", ali i sam priznaje da nije poznat po njoj, nego po "Voljenoj". Ne zato što je moja, nego to je tako. I kad bi ja doša u Split, on bi me predstavio: Evo čovik koji je napisa "Voljenu". Ona nije izvedena ni na jednom festivalu, ni singlica nije snimljena. Nismo je nigdi slali, ali je toliko svirana na radiju i još se svira. 

- S Nenom sam se upoznao u Sućurju kad san ima sedamnaest, osamnaest godina, i danas smo veliki prijatelji. Ako dođem u Split, a ne javim mu se, nastrada sam. I Neno je mogao malo bolje iskoristit svoju slavu - kaže Lučić koji smatra da pjesmu nije trebalo nazvati po refrenu "Ostani zauvijek njegova" i otkriva da se trebala zvati "Lucija". Ali Neno je htio "Voljena".

- I bolje je, Lucija je jedna, a voljenih je puno - praktično će Kompozitor.

No, čast svaka "Voljenoj", ali njegova najslavnija pjesma je "Zašto da ne uzmem nju", koja je prošlu subotu izvedena u "Lijepom našom". Te politički vruće 1971. godine, mjesec prije festivala, bio je i križonoša.

- Za pismu me dijelom nadahnuo film "Love story", on voli nju, ona voli njega. Osjetio sam da je dobra pisma. Ja sam s prijateljem u Sarajevu na piru u velikom restoranu svirao svoje pisme, bosanske nisam ni znao, ne znam ih ni danas. Ja pivam, a svi poludili. To odnesi na festival, rekli su mi.

- I ja sutra otišao na TV Sarajevo, imao sam notne zapise nekoliko pjesama, znao sam i ja pisat note, i pokazao im. Igrom slučaja zatekao se tu dirigent Julio Marić koji je imao apsolutni sluh: "A vi ste onaj od sinoć šta onako lipo pivate?" Gleda on te pisme i kaže: "Nisu loše, ali imaš ti još jednu pismu." "Imam", kažem, "ali nema mi je ovde." "Ne treba, samo ti meni pjevaj."

- I ja pivam, a on piše note, nije mu treba klavir. Da mi je jedan papir da napišem tekst. To je bilo sve. Nakon nekog vremena dolazi pismo od TV Sarajevo da mi je primljena pisma. Prije nastupa zvali su me za potpisat ugovor. Odmah su mi dali milijun dinara, moga san kupit fiću.

Tko ju je otpjevao?

- Otpiva ju je Dragan Antić, koji je bio poznat sa dva dueta s Kićom Slabincem. Prijavljene su bile 504 kompozicije, moja je ušla u 32 pa se svaku nedjelju glasovalo koja će među 24 u finale. I među osam pjesama moja je imala više glasova nego onih sedam zajedno. Publiku nisu impresionirala poznata imena Indexi, Đorđe Marjanović, Monteno... Mišo Kovač je pjevao "Za mene sreće nema", hit, ali ja sam ga tamo pobijedio. 

- Od kompozitora bili su svi najpoznatiji, Arsen, Stipica i Nikica Kalogjera, Aleksandar Korać. Sedam tisuća ljudi može primiti Skenderija, prvi put se izvodila Evrovizija u boji. Došao sam u četvrti misec, izgorio od sunca, prišao mi je Mišo i reka: "Ti si sigurno naš odoli." Kad sam mu kazao koji sam, on mi je rekao: "Ajme, da ti ja pivam, prodao bi ti milijun ploča." Tako bi sigurno i bilo kad je Antić prodao pola milijuna. 

Kako je teklo u Skenderiji?

- Pisma mi je bila zadnja za izvođenje, mislio sam da i u tome ima nešto. Oduševljenje je bilo toliko da je i jedan mrzovoljni funkcioner iz prvog reda na nju skočio na noge. Potom me direktor festivala pozvao gore da sam dobio "Zlatnu liru". Kad sam nakon svega došao u hotel, vrtim se po koćeti, nisam mogao spavat. A još gore ujutro! Po svim kioscima moje velike slike, ljudi me pitaju autograme, meni to smišno. 

- Tri dana nisam došao doma, a pokojni Frane Jurić iz "Studija" došao je u Poljica i napravio reportažu o meni. Ipak je bilo čudo u to vrime da nepoznat čovjek pobijedi na jednom od najboljih festivala.

Kad su je i kako počeli pjevati na Hajduka? Kad ste za to saznali?

- Pisma se odmah počela pivat na stadionima s izmijenjenim tekstom "Znaj da volim ga ja, jer on je prvak svita, znaj da volim ga ja, Hajduka iz Splita". Kad sam to čuo, odmah sam znao da će ići, da se neće zaboravit. I nije, evo već četrdeset i šest godina još se vrti i piva na svadbama i feštama i na Hajduka.

"Voljena" i "Zašto da ne uzmem nju" su valceri?

- Je, to najbolje prolazi.

Nosite li otad nadimak Kompozitor?

- To su mi posli dali, dobar nadimak. Moji maslinari mislili su da je neka šala. Bilo je pet Iva Lučića u selu, kako biste znali koji je bez nadimka?

No, niste stali na tome, skladali ste i dalje?

- Drugu godinu, kad je Mišo doživio prometnu nesreću, ima sam dobru pismu "Živim u nadi", baš je bila za njega. Išao sam u Šibenik u njega doma, još je ležao u postelji, pokazao mu muziku i tekst, rekao sam mu da ću pjesmu poslat na festival i da će je primit. Ali Mišo se u međuvremenu posvadio sa Šlagerom pa su oni pismu dali Hamdiji Ćustoviću. On je čak zaboravio tekst. A isto je pisma bila četvrta, razumite, četvrta. A da je to piva Mišo, opet bi bili senzacija, prvi sigurno. 

- Ovako ide: "Živim u nadi, draga, da ću sretan biti, da ćeš mi opet doći i vječno ostati tu, živim u nadi, draga, živiš u meni"... A onda je išlo: "O kad bi moja bila ti, imao bih, draga, sve, a ti si tuđa žena, znam, to ruši moje sne. Ti znaš da nisi sretna s njim, tužni su ti dani svi, ti znaš da tebe volim ja, zašto čekaš sad?"... Mišo bi to otpiva odlično, jel' da?

Nema dileme! Nego, vi ste i nakon toga davali pjesme u Sarajevo, a Split ste zaobilazili?

- Te 1972. godine "Svaki kamen" otpjevala je Nevia Rigutto, a godinu poslije Dragan Antić otpjevao je "Doći će naši dani", ali nije osvojio nagradu. Na Splitski festival nisam slao jer nije bilo lako doć, osobito ako si nepoznat.

I onda ste stali?

- Dao sam se na sviranje. Mislim: šta ćeš snimat ono šta ne valja ništa, izvedeš jednom i niko više ne piva. Ka ovo što se danas izvodi. Muzika iz moga doba bila je bolja. I danas se ona vrti na radiju. Tada se moglo prodati puno ploča. Bilo je puno naših vani, nije bilo mobitela.

Još stižu tantijemi?

- Stižu. Nije nešto, ali dobro dođe. Dobro mi dođe i ovi CD što mi je snimio Neno Papić. Pustim u konobi, dobro su primljene. Vide stranci odmah da sam maslinar i skladatelj, vide nagrade i tekstove na stranim jezicima. I na televizoru se vrte slike maslina, nagrada.

Vi ste uvijek imali opciju s maslinama?

- Imao sam, ali sam dobro zarađivao i sviranjem. I nisam se pokajao šta sam se vratio. Da sam išao drugim putem, ko zna šta bi bilo sa mnom. Možda bi se bio i drogirao.

Zasvirate li još?

- Niko ne zove, ni hoteli. Prije je bilo u Jelsi po četiri-pet muzika. A sada ništa.

A da vam daju nagradu za životno djelo?

- Ma šta vam je? Uvik si doma najgori.

Imate li išta neobjavljeno, da iznenadite stare fanove?

- Imam još i dvadesetak neobjavljenih pisama iz tog doba. Sada manje pišem, ali opet ću. Bit će nešto.

Živimo u nadi, dragi Kompozitore, rekli smo odlazeći s otoka sunca, maslina i pisme i od naših gostoljubivih domaćina kakvih je, kao i dobrih šlagera, sve manje. I zapjevali smo, a što drugo nego "Znaj da volin ga ja, jer on je prvak svita, znaj da volin ga ja, Kompozitora iz Poljica".

Izdvojeno

14. kolovoz 2020 10:21