StoryEditor

Kiša pada i propadaKako objasniti da uz toliku količinu oborina i tolike rijeke što se ulijevaju u more ipak trpimo posljedice suše? Nostradamus je bio u pravu...

Piše Jure Kuvačić, agronom
17. lipnja 2022. - 08:13

Državna hidrometeorološka služba, između ostalih podataka, na nizu lokacija neprestano mjeri količine vodenih taloga po metru četvornome. Tako neki istureni otoci dobiju 700-800 litara po m² godišnje, dok priobalje, a osobito zaleđe, prođu znatno bolje – 1000, 1300, a nekada i više od 1500 litara.

Nevolja je u tome što glavnina te vode padne u vrijeme kada je poljoprivredi od male koristi, dok vegetacija miruje. Odrasle masline zauzimaju 40-50 m², što će reći da u njezinu zonu padne 30 do 60 kubika vode u jednoj godini, a mi kalkuliramo kako bi 1 do 2 kubika u sušnom razdoblju biljci osigurao potrebnu vlagu i zadržalo je u odličnoj kondiciji. Ali, voda je najčešće nepovratno otekla, u narodu bi rekli: "mliko se prolilo".

Zapravo, u prirodi ništa nije izgubljeno. Voda tisućljećima ima svoje puteve i ima neprocjenjivu ulogu. Čovjek često ima subjektivan, da ne kažem sebičan, pristup stvarima, pa tako i što se tiče izgubljene vode. Mogao je ukrotiti vodu podizanjem praktične vodoakumulacije i dati je biljci kada je najpotrebnija.

I ne bi se narušio prirodni sklad jer bi voda opet došla u zemlju, gdje i pripada, samo se raspored vlage nešto korigirao, na korist čovjeka.

Kalifornija je nekako pojam plodne zemlje u svjetskim razmjerima. To je najviše zato što je raspored oborina takav kakav najviše odgovara poljoprivrednoj proizvodnji. Kod nas je obrnuto.

Gornje činjenice o raspoloživoj vodi i razini njezine iskoristivosti prije 15-ak godina zapanjile su izraelskog stručnjaka za navodnjavanje koji je posjetio tvrtku "Sjeme". Toliko neobrađene zemlje na kojoj se nekada proizvodilo. Tolika opća niska razina poljoprivrede. Toliki svijet besposlen na splitskoj Rivi i drugdje, a opet nekako bezbrižno raspoloženje i ne tako loše življenje.

Sve mu je bilo nespojivo. Uz tolike količine vodenih taloga, silna količina vode rijekama utječe u more i od toga se gotovo ništa ne iskoristi. A mi se uljuljali u tom prosjeku i ne poduzimamo gotovo ništa. Kako da to shvati čovjek čija je zemlja od pješčane pustinje stvorila velike plodne površine.

image

Panorama Obrovca na rijeci Zrmanji

Vojko Bašić/Cropix

U svijetu ima velikih rijeka koje se posljednjih desetljeća cijelim tokom skreću u poljoprivredne površine, tako da su im na ušću korita gotovo suha. To je druga krajnost, gdje svjedočimo kako čovjek silom hoće, radi svoje koristi, ukrotiti prirodu. A ona se ne da, uzvraća kroz klimatske promjene, požare, poplave, narušenu bioraznolikost. Čeka se pojava nekog Mesije, koji, kada se pojavi, na jednoj strani stvari posloži, ali se na drugoj pojavi novi problem.

Preostaje zaključiti da je čovjek najveća štetočina na kugli zemaljskoj, dok sva druga živa bića egzistiraju u idealnom skladu s prirodom. U tom društvu je bio i čovjek do prije stotinjak godina, do otkrića parnog stroja, otkrića nafte. Tada je sve naglo krenulo prema gore, a zapravo se počelo urušavati do samouništenja. Zaključit ćemo da je Nostradamus imao pravo.

Često sam bio zaokupljen i poljoprivrednim i socijalnim stanjem u cijeloj obalnoj regiji. Zaključujem da ništa nije slučajno, sve je zapravo logično. Čovjek se prilagođava. Gotovo da nema te naše proizvodnje koja bi u otvorenom, svjetskom ili europskom tržištu, mogla biti konkurentna i visoko isplativa, ili uopće isplativa.

Na sitnim, krševitim, bezvodnim površinama, nemoguće je primijeniti višu automatizaciju i mehanizaciju, što bi snizilo cijenu proizvoda, a istodobno zbog općeg smanjenja broja stanovnika, što je u vezi s podizanjem životnog standarda, nama se dogodio i ozbiljan odljev zdrave radne snage u inozemstvo. Rad naglo poskupljuje, a time i proizvod, pa smo nekonkurentni.

Događa nam se i turizam kao dominantna grana, što predstavlja ozbiljnu zamku. Poljoprivreda se i dalje zapušta, kao puno teži izvor zarade. No turizam i poljoprivreda trebaju ići ruku pod ruku. Ako ne danas, sutra hoće, i mora. Nekako, neće voda na naš mlin. Moj prijatelj komentira i pomalo radikalno zaključuje: bolje nismo ni zaslužili, i predobro nam je kakvi smo!

17. lipanj 2022 08:19