Hvarani su i danas ponosni na Velograbjanina Bartula Tomičića (1869. - 1953.), koji je prvi počeo uzgajati lavandu i proizvoditi ulje od lavandina na škoju.
Ne zaboravljaju oni ni njegova sumještanina, barba Lorenza Tudora (1894. - 1975.) koji je bio najveći proizvođač toga ulja u Dalmaciji šezdesetih godina 20. stoljeća, zbog čega su ga engleski novinari i nazvali “Kraljem lavande”. Ljudi su, istini za volju, u početku bili nepovjerljivi prema biljci ljubičastog cvijeta, ali uskoro su shvatili njezin gospodarski značaj, pa se vrlo brzo proširila i na ostala mjesta.
Svoj zenit lavanda je doživjela u drugoj polovini 20. stoljeća, kada je postala brend otoka Hvara i sukladno tome hraniteljica brojnih obitelji. Težaci su svojim žuljevitim rukama podmirivali 90 posto potreba bivše Jugoslavije za lavandinim uljem, dok se na otoku uzgajalo čak 10 posto ukupne svjetske proizvodnje te biljke.
Mnogi su od uzgoja te aromatične i ljekovite biljke gradili obiteljske kuće, kupovali strojeve, automobile, brodice i školovali djecu, a onda je krenuo turizam. Otočani su se brže-bolje uputili za lakšom zaradom, pa je lavanda pala u drugi plan i sve se manje obrađivala.
Učestali požari na krševitim terenima i sve nesigurnije tržište također su učinili svoje, tako da je gotovo ostala samo uspomena na nju.
- Ta emocija u novijem vremenu pokreće i mlađe ljude, pa podižu nove nasade, a nama starijima će zasigurno ostati u mislima do kraja života. Na zemlji sam gotovo 70 godina, zahvaljujući njoj u Jelsi sam izgradio kuću u kojoj se bavimo iznajmljivanjem.
No, mene još uvijek nije prošla volja, pa sam s vremenom obnovio svoje imanje s 400 maslina, a prije tri godine na predjelu Igrališće u Zastražišćima zasadio sam 1600 lavandi vere i budrovke. Dobra je lokacija, uz glavnu cestu Sućuraj - Hvar, pa do zemlje mogu doći automobilom, što je meni najvažnije – pripovijeda Branko Kuzmičić (80) iz Jelse, izvorni hvarski težak.
Za rođendanski dar je nedavno dobio srp i sam krenuo u svoju drugu žetvu, supruga Biserka mu je preminula 2018. godine, kćerke Lada i Suzana žive i rade u Zagrebu, a sin Jakša pomaže koliko može jer je zaposlen kao vozač Hitne medicinske pomoći u Jelsi.
Barba Branko se ne predaje, lani je imao prvu žetvu i dobio 12 litara visoko kvalitetnog lavandina ulja, pa će žeti i ove godine. Vrijedan je čovjek, njegovi susjedi nam rekoše da kad je “besposlen” još uvijek zna učiniti koju faturetu, a praktično je sam kandidirao projekt novog nasada i dobio potporu na natječaju za razvoj malih poljoprivrednih gospodarstava.
- Svaka čast Ministarstvu poljoprivrede, pa i Europskoj uniji, jer bez potpore od 15 tisuća eura ne bi bilo ni plantaže, za koju mi mnogi govore da je među najljepšima na škoju. Ma, ja sam i želio podići spomenik lavandi jer me je ona praktično “gurnula” u život, da nije tako možda bih još bio u Zastražišćima, ali kada sam prikupljao dokumentaciju za potporu ostao sam izvan sebe.
Ustanovio sam da mi se država, bez moga znanja, uknjižila na polovinu od ukupno 45 hektara zemlje koju sam naslijedio od pokojnog oca.
Objasnili su mi kako je mogu vratiti, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da moram tužiti svoju državu za koju sam se svim srcem borio, da u ovim godinama trebam trošiti novce na odvjetnika, tražiti svjedoke, odlaziti na sud i nervirati se – dodaje Kuzmičić.
Ljudi su ogorčeni i takva knjiženja na tuđu zemlju nazivaju krađom, tvrde da takve otimačine nije bilo ni u Jugoslaviji. Čude se zašto se sve to radi i kome to treba, a i kada se pokrene postupak za vraćanje vlastitih parcela, onda sve teče puževim korakom, nitko čovjeku ne može jamčiti kada će to biti okončano i koliku će platiti “buletu”, bez svoje krivnje.
Trebalo bi u Hrvatskoj urediti i tržište lavandina ulja jer u sadašnjoj situaciji mnogi “love u mutnom”, a težaci naporno rade, budući da i sama žetva pada upravo početkom srpnja kada se od vrućine ne da ni živjeti, a kamoli uporno raditi. Oni za svoj trud očekuju i adekvatnu cijenu ulja jer ono je zaista dragocjeno ponajprije za kozmetičku industriju, aromaterapije, pa i proizvodnju suvenira.
Depopulacija otočnih sela radi svoje, a ako se žurno ne riješe problemi na koje je ukazao naš sugovornik, lavanda bi opet mogla pasti u zaborav, zemlja zarasti u kupinu i biti izložena požarima. To bi bio “začarani krug” kojeg Hvarani više ne žele gledati na svome škoju.
