vrhunac SEZONeMalo je onih koji su nabavili dozvolu za branje šparoga, a neki to odbijaju iz protesta: 'To je plod od Boga i prirode, da me inspektor nešto pita, izvikao bih se na njega!'

Pišući na temu dozvola Hrvatskih šuma za branje šparoga koje brukvaju sve u šesnaest obećavajući berićetnu sezonu, novinar može naletjeti čak i na prizor nečijeg nepatvorena straha. Vidjelo se to u očima dviju prodavačice pored Jadranske magistrale na prilazu mjestu nedaleko od Šibenika; počeo sam plašiti ljude i još malo pa će mlade matere svoju dičicu upozoravati: "Eko te babau."

Lijep, topao proljetni dan, a njih dvije iznijele su pored ceste nekoliko plastičnih kantica sa šparogama. Lijepe, tuste, ko palac debele, čovjek bi ih onako svježe, zelene i ugodno gorkaste odmah tu pohruskao, što inače i običavam s ponekom iz vlastita ulova. Jer, šparoge se "lovaju" za vlastite gušte "prvoga fruta", a dosta ih berača oduvijek i prodaje.

Poput ovih žena kojima se veselje na licu, s mišlju da im prilazi kupac, umah prometnulo u strah kada sam se predstavio i načeo temu o dozvolama za branje samoniklih plodina i ostalog bilja na površinama pod upravom Hrvatskih šuma.

– Oćete vi sada nas tužiti, prijaviti? – upitala je preplašeno mlađa prodavačica, priznajući da nema ništa od propisanog, a nešto je načula da bi trebalo...

Premda je dozvola za branje šparoga besplatna od 20. veljače ove godine ako je za osobne potrebe, nije je pribavila, niti ima OPG – što, pak, zahtijeva poseban ugovor s Hrvatskim šumama koje kilogram šparoga naplaćuju 20 kuna. Jednako je "izvan zakona" i njezina kolegica, a k tome još, prodaju na površini koja nije tržnica...

Na to bi inspektor odmah posegnuo za "plajvaz" zadjenut iza uha ispisujući čitav metar globa dok mu mlađa žena, skoro pa drhtavim glasom pokušava objasniti da je nezaposlena i treba se snalaziti – nema joj druge, a starija revoltirano dobacuje "neka zaplinu sve ako 'oće i lipo odnesu onima našima u Vladi. Da se najidu, kada in već nikada nije dosta!"

Ipak smo se nasmijali na odlasku, kada sam ih uspio uvjeriti da ne strahuju od mene znatiželjnog, i nakon što je starija prekrila glavu jaknom da nam ne padne na pamet fotografirati. Utješno, ipak nisam toliki "babau".

 

Ne čudi gnjevna reakcija ove žene, jer je kod svih s kojima smo razgovarali, čak i dokazanim legalistima, tzv. mirnim građanima, šparoga duboko u svijesti usađena kao samonikla vrsta koju nitko ne sadi, ne ore, nit' gnoji i zato je svatko može uživati. Po tradiciji i pravu proizišlom iz pradavnog ugovora Boga i čovjeka, makar rasla u državnoj šumi, ionako narodnoj i našoj!

Još 2007. godine u tu se nagodbu između neba i zemlje upetljala država propisujući dnevne, vikend i mjesečne dozvole za osobne potrebe. Do jučer, koštale su od 10 do 200 kuna, ovisno o vrsti i trajanju. Pored gljiva i šparoga, na popisu "nedrvnih šumskih proizvoda" također su drenjine, orasi, pinjoli, kupine, maline, medvjeđi luk...

Od veljače je naknada ukinuta, dovoljno je osobno, poštom ili na e-mail Hrvatskih šuma dostaviti podatke s OIB-om i ući u evidenciju berača, objelodanjeno je kao "pogodnost za građane".

Ali, to ne znači da u propisu nema postavljena minskog polja: ipak možete biti ilegalni berač ako se niste prijavili u evidenciju. I zbog toga prekršaja platiti kaznu od jednu do sedam tisuća kuna!

Tako se obistinjuje ona stara da nema razlike ugrize li te službeni crni ili bijeli pas: prije ste eto, mogli biti kažnjeni jer nemate dozvolu koju je trebalo platiti, a sada ako niste u besplatnoj evidenciji! Hvala državi na takvoj pogodnosti čije sankcioniranje nije u mjerodavnosti HŠ-a, nego Šumarske inspekcije, prodaju na tržnicama nadziru porezni i carinski inspektori, a o branju šparoga na privatnim parcelama odlučuju vlasnici i država se tu ne petlja.

Ne upliće se država međutim ni u vlastiti posao, jer podaci kazuju da lani recimo, Šumarska inspekcija nije podnijela ni jednu prijavu, ni optužni prijedlog. Ili propis nema tko provoditi ili ga i sama država drži besmislenim, jer se o beračima može reći sve drugo, nego da drže do pribavljanja dozvola, makar su besplatne.

U punom jeku sezone, kada se po vrtačama i gromilama razmile i oni jedva pokretni u potrazi za šparogama i bljuštom, do zaključenja ovog teksta HŠ je za područje četiriju dalmatinskih županija izdao svega 265 (!) dozvola, od čega u Šibensko-kninskoj brojkom i slovima – 18, kako nas izvješćuju iz HŠ-a! Da mi je samo saznati što je te manjince motiviralo da se prijave...

 

Ilegalaca ili "ilegalaca" dakle, koliko hoćeš i more posla za inspekcije, pa nije li opravdano pitanje zašto je tamo neki ćato, u zemlji koju sve više obuzima divljina, a i "željeznicu guta već daljina", odredio da ni Crvenkapica više ne može slobodno donijeti baki stručak šparoga, osim ako nije baš iz njezine ograde?

Prema Zakonu o šumama, HŠ moraju voditi računa o korištenju svih šumskih proizvoda, pa tako i nedrvnih, odgovor je iz HŠ-a o motivima za donošenje propisa kakav državu na ovaj način, bar u kontekstu šparoga, najviše ismijava, a najmanje snaži. Nije li onda logično da su za "prekršitelje" najveći "babau" novinari koji se o tome raspituju izazivajući im sumnju i nelagodu kao nekavi žbiri, nego ispektori kojih, pak, nigdje nema.

– Ma o čemu govorimo, ta šparoge ničim, ama baš ničim nisu ugrožene, naprotiv, ima ih koliko hoćeš, govori mi stari, dobar poznanik S.N. Ima urednu dozvolu za svoju veliku strast – ribolov, a za šparoge, kao svoju drugu veliku ljubav od malih nogu, niti ne pomišlja pribaviti je, makar mu nije nimalo teško poslati e-mail HŠ-u.

– To je plod od Boga i prirode, ljudima bi još i to uzeli! A moje odbijanje da napravim dozvolu tihi je čin građanskog otpora. Da me kojim slučajem neki od inspektora nešto upita, bio bi to i vrlo glasan čin! I mene bi taj dobro čuo, sasvim sigurno. Izvikao bih se jer traži dozvolu za sakupljanje "nedrvnih šumskih prozvoda", a u macu šparoga – svaka druga drvenasta! Di mu je samo obraz..!