StoryEditorOCM

polje suzaReportaža s oranica koje bi mogle spasiti Dalmaciju, a zarasle su u draču i korov: ‘Govore da će falit hrane, a nitko mlađi od sedamdeset ne želi kopat‘

Piše Braco Ćosić
18. ožujka 2022. - 12:48
'Da je pedeset, sto ovakvih na plodnoj zemlji, krumpir ne bismo trebali kupovati', kaže Tomislav MatkovićBraco Ćosić

Nemoj mi pisat ime, jer će kazat da sam malo šenuo, ali ti govorim živu istinu. Eto čitam, a govore i na televiziji da ćemo moći kupiti po nekoliko kilograma brašna, dvi-tri litre ulja. I onda se snađi kako ćeš priživit. A do jučer živili u obisti, bacali hranu.

Pogledaj samo ovo naše polje, Bog dao samo tako, Vrljika vijuga kroz njega, di god iskopaš i posadiš - sve raste, a nigdi ništa nije obrađeno. Otiđi malo, prošetaj, pa ako vidiš nekoga ispod šezdeset godina da sije, kopa, sadi, reže loze ili freza, slobodno mi reci da nisam čovik.

Tim riječima dočekao nas je postariji poljoprivrednik na Muića polju, jednom od vodećih dijelova Imotskog polja po plodnosti, kada smo ga pitali boji li se nestašice hrane s obzirom na najave da će osnovne živežne namirnice poskupjeti i da će se možda kupovati u određenim količinama.

Budući da su vremenske prilike naklonjene početku poljoprivredne sezone, zaputili smo se u srce Zagore da vidimo jesu li Imoćani upalili traktore i freze.

Na polju u Vinjanima Donjim krenuli smo prema zapadu, pa preko Dila, Muića polja i Šumeta, do njegova krajnjeg zapadnog dijela u Prološkom blatu. Istina, išli smo poljskim asfaltiranim prometnicama, ali s jedne i druge strane prostirali su se vinogradi i plodne površine.

Međutim, na potezu od desetak kilometara susreli smo točno 11 poljoprivrednika. Potvrdile su se riječi našeg sugovornika da ćemo redom susresti poljoprivrednike starije životne dobi.

Umirovljenog diplomiranog ekonomista Tomislava Matkovića susrećemo na njegovoj njivi, gdje je upravo posadio samo tri reda krumpira. Zašto (samo) toliko i što misli o najavama restrikcije kupnje nekih namirnica.

image

Rijetki su dijelovi Imotskog polja na kojima se siju pšenica, ječam, kukuruz...

Braco Ćosić

- Izlišno je govoriti o Imotskom polju, njegovoj kvaliteti i, u konačnici, odnosu prema njemu. Dođe mi ili da plačem ili da se ljutim, a ni jedno ni drugo nije dobro pokraj ovih tenzija. Samo oko moje zemlje vladaju drača i korov.

Ne mogu ja ili neko drugi narediti ljudima da obrađuju zemlju, svatko će vam kazati da mu se to ne isplati. Ima tu istine za one koji se ozbiljnije žele baviti poljoprivredom. No, to je već posao za državu, ali i regionalnu i lokalnu vlast. O tome ne bih, ali mogu samo kazati da bi mnogi poljoprivrednici mogli za vlastite potrebe nešto posaditi ili zasijati.

U čast pokojnog supruga

Da imaju svoj krumpir, papriku i drugo povrće, da ne govorim o nekoliko stotina kilograma pšenice. Samo za svoje potrebe posadio sam tri reda krumpira, to je mojoj obitelji dovoljno. Ali, da je pedeset-sto ovakvih na plodnoj zemlji, to povrće ne bismo trebali kupovati. Ali ne ide to - kaže Matković i nastavlja “zagrćati” zemljom netom posađeni krumpir.

Nekoliko kilometara dalje, u vinogradu sama radi gospođa Matija Matković. I njoj je više od sedamdeset ljeta u životnom kalendaru.

- Zašto sama radim? Pa tko će? Djeca oženjena i udana, ne žele u vinograd, a meni ga žao. Vidite kako je moj pokojni muž to uredio, volio i dolazio u vinograd. Sada sama vežem, ali se i ponosim ovim lozama.

image

'Zašto sama radim? Pa tko će? Djeca oženjena i udana, ne žele u vinograd, a meni ga žao', ističe Matija Matković

Braco Ćosić

No, pitam se do kada ću moći. Pogledajte oko mene, vidite koliko je zapuštenih vinograda, da o drugim njivama i ostaloj plodnoj zemlji i ne govorim. Šteta. A ovo što najavljuju da će biti krize, pa da vam kažem iskreno, ovdje u nas ne bi bilo nikada krize s hranom, samo da se ovo polje obrađuje - ističe naša sugovornica.

Samo stotinjak metara dalje trojka starijih muškaraca reže loze. Profesor Miro Turić “zaleti” se svake godine iz Splita kako bi pomogao bratu Stjepanu urediti vinograd.

image

Profesor Miro Turić (83) i godinu mlađi mu rođak Mate Turić: 'Ovo je, čini nam se, i zadnja godina da smo na polju, tko zna, ali...'

Braco Ćosić

- Meni je 83, mome rođaku Mati 82, a bratu Stipanu, osnivaču nekad ponosne i poznate imotske Vinarije, debelo osamdeset i peta. No, srce nas vuče da radimo i uredimo vinograd. Vjerujte, mislim da se bliži kraj toga zanosa. Kada govorite o populaciji koja je sada u Imotskom polju, mogu potpuno potvrditi vašu tezu da je prosjek godina povremenih poljoprivrednika daleko bliže osamdesetim nego sedamdesetim godinama.

Dovoljno vam je znati i vidjeti da su neki moji susjedi naprosto sami zapalili vinograd kako ga više ne bi gledali zapuštenog. I neće ga više nikada obrađivati. A nema više ni naše vinarije, jedne sigurnosti u otkupu grožđa, otišla je, propala... A tako vam je i sa žitaricama - skeptično će profesor Turić.

image

'Dovoljno vam je znati i vidjeti da su neki moji susjedi naprosto sami zapalili vinograd kako ga više ne bi gledali zapuštenog', kaže profesor Turić

Braco Ćosić

Pitali smo još nekolicinu poljoprivrednika po Imotskom polju ima li naznaka da su se mlađi ljudi vratili zemlji koja je plodna, bogata, posebice one površine kojima su blizu voda i natapni kanali, ali dobili smo redom iste odgovore:

- Da ih se sada tisuće vrati, onih koji imaju uvjete za obrađivanje zemlje, bilo bi ih malo za ono što nudi Imotsko polje. Ali tko će ti se vratit, mladi neće, oni odlaze, a stariji rade više iz sentimenta prema djedovini. 

04. veljača 2023 22:41