StoryEditorOCM

loših stvari ne manjka...Profesor s Agronomskog fakulteta analizira probleme hrvatske poljoprivrede: Ovakvo stanje nastavit će se još desetak godina

15. siječnja 2018. - 09:12
prof

S temama iz poljoprivednog sektora se u Hrvatskoj ne dobivaju izbori. Naravno, to nije razlog da o njoj ne govorimo. Jer, nažalost, problema ne manjka. Zato smo potražili prof. dr. sc. Ivu Grgića, redovitog profesora s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ujedno i predsjednika Hrvatskog agroekonomskog društva te Kluba znanstvenika Udruge bosanskih Hrvata Prsten.

Poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj u 2016. koristila su 1,56 milijuna hektara poljoprivrednih površina, što je 0,3 posto manje nego u 2013., pokazuju upravo objavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku (sa stanjem 1. lipnja 2016.). Istodobno, broj peradi je prema 2013. smanjen za 23,8 posto, broj svinja za 20,3 posto, a goveda za 7,5 posto. Iznenađuje li vas to?

- Ne iznenađuje me, ali me žalosti jednako kao i kada vidim napuštene poslovne prostore po Zagrebu ili Splitu te poglavito ako se takva tendencija nastavlja. Međutim, sam navedeni podatak je kao i visoka temperatura, on je sam brojčani pokazatelj za bolest koja je, u slučaju poljoprivrede, kronična i ušla je u termalnu fazu. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja Unije u kojoj se u proteklih desetak godina smanjila vrijednost poljoprivredne proizvodnje, a naročito žalosti što se to događa i u proizvodnjama u kojima smo do tada ostvarivali samodostatnost poput proizvodnje jaja. Čuđenje, "zaprepaštenje", strah od sutra će u medijima biti prisutno stoti dio vremena "slučajeva" Saucha, Milinović, Tomašević ili da ne spominjem Severinu, Rozgu...

A mjesta iznenađenju nema, jer se od propasti jednog proizvodno-tržnog sustava krajem osamdesetih godina 20. stoljeća nije pronašao efikasan nadomjestak u vremenu kada smo mogli sami kreirati poljoprivrednu politiku, tj. od osamostaljenja do pristupa EU. I prema mojim projekcijama, ovo će se nastaviti još desetak godina sve dok se unutar poljoprivrede ne stvori novi sustav. Ali za to neće biti zaslužna niti jedna stranka, niti jedan ministar, nego ekonomska logika preostalih proizvođača. Danas je kasno za upravljanje ovim procesima, on se ne da zaustaviti, a usporavanje će biti samo po sebi logično.

U Hrvatskoj se još uvijek ne zna sa sigurnošću koliko ima zemljišta, tko njima upravlja i tko plaća zakup, a tko ne plaća. Revizija je pokazala da je Agencija za poljoprivredno zemljište u zakup pustila samo 32 posto od ukupnog broja zahtjeva, a da pritom ne poduzimaju ni mjere naplate niti zatezne kamate, dok jedinice lokalne samouprave nemaju evidenciju ugovora o zakupu zemljišta. Poprilično kaotično stanje?

- Tri su nacionalna resursa o kojima tako malo skrbimo, a to su voda, zrak i poljoprivredno zemljište. Dok za vodu i zrak postoje svakodnevna upozorenja na štetne pojave (onečišćenje ili otuđenje, tj. prodaja), za poljoprivredno zemljište kao da nas i nije briga. I kako vrijeme odmiče, sve sam uvjereniji da državnom aparatu bilo kojeg samoproklamiranog svjetonazora nije stalo da se to pitanje riješi, barem za dogledno vrijeme. U međuvremenu će proces okrupnjavanja jačati inercijom ili državnim poticanjem, površinski mali proizvođači će nestati i što je najlošije, s njima će nestati i selo kakvo smo poznavali.

 
Ali ako ne potaknemo tržište poljoprivrednog zemljišta, postoji opasnost njegova prelaska u druge nepoljoprivredne oblike kao što su nekvalitetne šume... A cijela evidencija zemljišta se može obaviti za pola godine. No slobodno se može reći da je stanje evidencije poljoprivrednog zemljišta vrlo kaotično.

I resorni ministar Tolušić je nedavno priznao da "nikad nismo manje proizvodili nego sada, čak ni u ratnim godinama". Kako to, ako u poljoprivredi, opet citiram ministra, nikad nije bilo više novca, potpore su sve izdašnije? I dok u Dalmaciji stvar "spašava" turizam, bojim se da poljoprivrednici u nekim regijama teško mogu opstati nastavi li se ovako, jasno, prije svega mislim na Slavoniju?

- Odavno smo upozoravali da potpora nije pokretač poljoprivrednog razvitka te svi koji ne upozoravaju proizvođače na to čine im lošu uslugu. Vi ne možete dati toliko potpore koliko nje može otići uludo i jedini pokazatelj njene efikasnosti je proizvodnja ili još bolje dohodak koji gura proizvođače da budu još veći, jači i efikasniji. Potpora je pomoć dohotku proizvođača, a na tržištu, lokalnom ili svjetskom, utakmica se dobiva kakvoćom i/ili cijenom.

U Hrvatskoj je od osamostaljenja do sada zabilježeno da su potpore u negativnoj korelaciji s poljoprivrednom proizvodnjom. Neke od najdohodovnijih proizvodnji po jedinici površine, poput povrćarstva, imaju vrlo nizak udio u ukupnim prihodima poljoprivrednika. Upravo su to proizvodnje koje zapošljavaju veliki broj ljudi i u većoj mjeri od ratarstva doprinose ruralnom razvoju.

S druge strane, ratarska proizvodnja poput proizvodnje pšenice i kukuruza dohodovno je neisplativa bez potpora. Naravno da to ne znači da treba prestati poticati ratarske kulture što je i nemoguće prema sustavu izravnih plaćanja, već je kroz investicijske mjere ruralnog razvoja moguće dati veću prednost poljoprivrednicima s proizvodima dodatne vrijednosti. A "čuđenje" ministra je pokazatelj njegova nepoznavanja sektora ili čak i više, od straha od olako danih obećanja i nikakve koristi od samopromocija.

'Ajmo još malo na temelju statistike, koja može i zavarati u nekim slučajevima, ali evo - u prvih devet mjeseci uvoz hrane porastao je za 9,2 posto, ili čak milijardu kuna. U istom razdoblju, izvoz hrane iz Hrvatske pao je za 0,5 posto. Tržište čini svoje, no nije teško pogoditi da to nikako ne ide u prilog jačanju domaće poljoprivrede. Kako "presjeći" takve trendove?

- Ovo je za neke bilo i očekivano jer su se spojili efekti triju pojava. Prvo, na domaćem tržištu smanjuje se ponuda zbog smanjenja proizvodnje. Drugo, dolazi do porasta potražnje zbog porasta broja turista i porasta zarada domaćeg stanovništva. Treće, i na svjetskom tržištu su porasle cijene nekih proizvoda. I u sljedećih nekoliko godina nastavit će se ovakve tendencije. Sama konkurencija u prvi tren nikome ne pogoduje, ali zazivanje zatvaranja ne samo da je tlapnja dokonih plaćenika-prosvjednika i nikom odgovornih kvazipolitičara nego pokazuje samo jednu stranu medalje. Ako imamo toliko kvalitetnijih proizvoda, pa sadašnje naše tržište od oko 500 milijuna potrošača ga željno očekuje. Ne zaboravimo da su tržišni zakoni neumoljivi, preživljavaju sposobni i nestaju oni manje sposobni. Nije li to temelj evolucije i cjelokupnog razvoja čovječanstva?

U tom smislu, potrebno je prestati gledati na poljoprivredu kao djelatnost kojom se mogu baviti svi i u kojem država treba štititi poljoprivrednike od propadanja. Uspješni poduzetnici nalaze načine kako biti uspješni ne samo na domaćem, nego i na stranom tržištu. Oni neuspješni trebaju shvatiti da za njih u poljoprivredi nemaju kruha i trebaju prepustiti svoje resurse (zemljište) onima uspješnijima. Poznajem primjer uspješnog poljoprivrednika koji glavninu svog kiselog zelja izvozi na strano tržište i kojemu ni najveća ekonomska kriza nije naštetila. Uloga države nije davanjem potpore neuspješnima izjednačavati njihov dohodak s onim uspješnima, već smanjiti namete uspješnima kako bi bili još uspješniji i na taj način doprinijeli vlastitom ali i državnom boljitku.
 
Je li glavni problem država koja i danas najavljuje "nove zakone u poljoprivredi" ili to što se naši poljoprivrednici možda nisu uspješno "prešaltali" na poduzetništvo, odnosno, mnogi i danas imaju problem s plasmanom i prodajom?

- Kada govorimo o proizvođačima, to vam je kao i da govorimo o nogometašima. Mnogo je "poznatih" nogometaša kao što smo vi i ja, ali malo je Modrića, Srna..... Zakoni nikada nisu riješili bilo koji problem, oni postavljaju okvire u kojima se nešto događa. Kao što nije ni agrarni maksimum uništio obiteljsku poljoprivredu, tako je niti ovi zakoni neće oživjeti. I u poljoprivrednom sektoru je pitanje kada se nešto događa. U vremenu najvećeg dokaza luksuza žitelja kao što je "žarulja od 40W" dostatna su bila i tri hektara nekog žita, dvije kravice, dvije svinje, dvadeset kokica...

U trenutku kada se mijenjaju želje, mnogi to ne mogu ostvariti u poljoprivredi i odlaze iz poljoprivrede. Kako u Hrvatskoj tako i u Njemačkoj, Švedskoj... I umješnost je države prepoznati taj trenutak i aktivirati tri četiri zakonska rješenja kao što je npr. nasljedno pravo, tj. zabrana usitnjavanja, pravo prvokupa, selektivnih mjera prema određenim skupinama proizvođača... i sve je bilo jednostavnije devedesetih godina nego danas.

U konačnici, zakoni su okvir ili alibi za nerad administracije, a sami proizvođači nisu pravnici niti imaju vremena i potrebe za izučavanjem njihova sadržaja. Jer kao što rekoh, poljoprivreda je poduzetništvo kao i svaka druga djelatnost u kojoj evolucija omogućava koncentraciju kvalitete i uspješnosti.

Priče o navodnjavanju preživjele su nekoliko vlada i - ostale na obećanju. Baš kao i brojni zakoni i strategije koje su trebale "korjenito promijeniti" stvari. Danas se, unatoč obećanjima, navodnjava svega oko 3 posto zemljišta. Podmeće li država tu sama sebi noge, ako je tobože jedini izgovor to što se građevinske dozvole za sustave navodnjavanja u prosjeku čekaju 6 do 8 godina?

- Doista je sramotno da se u Hrvatskoj kao mediteranskoj zemlji navodnjava samo 3 posto poljoprivrednih površina, što je nekoliko puta manje nego u usporedivim zemljama. Ipak, navodnjavanje je jako skupa "igračka" koja ako se locira na krivom području (a mislim da je krivo područje Slavonija) može više štetiti nego koristiti. Ako je udio navodnjavanja u Italiji, Španjolskoj, Grčkoj iznad 30 posto, a u Njemačkoj, Češkoj, Belgiji ispod 5 posto, valjda je jasno gdje bi trebalo locirati projekte navodnjavanja.

Mi često govorimo o navodnjavanju, ali ne zaboravimo da su štete od viška voda, tj. od poplava daleko veće. Postojeća klimatska varijabilnost već je značajno ugrozila hrvatsku poljoprivredu. Donedavno je suša bila najveći pojedinačni uzrok šteta koje hrvatskoj poljoprivredi nanosi varijabilnost klime. No, u zadnjih nekoliko godina, točnije od 2013. do 2016., hrvatskoj su poljoprivredi najviše štete nanijele poplave koje su procijenjene na 42 posto ukupnih šteta.
 
Što mislite, ima li mladi čovjek u Hrvatskoj dovoljno motiva da se ozbiljno bavi poljoprivredom, jasno, ako ne spada u kategoriju onih koji nemaju drugog izbora? I ministar Tolušić je u nedavnom intervjuu Jutarnjem listu potvrdio kako onih kojima je poljoprivreda jedina djelatnost, neovisno o dobi, ima tek oko 45.000?

- Motiv je pojam koji mi ništa ne znači jer se on mijenja tijekom vremena. Ako sam svakodnevno bombardiran lošim vijestima i ako im vjerujem, ja nemam motiva niti da dočekam sutrašnje jutro. I u navedenoj brojci - ako je točna jer meni je nebitna - ne vidim ništa loše pod uvjetom da oni prosječno rade dnevno osam sati, za što im treba oko 50 hektara površina. Tada je to ukupno više obrađenih površina nego što danas pokazuje statistika. Mene zbunjuju nedorečene izjave iza kojih ne stoji ponuđeno rješenje. Pa tako i ova jedna u nizu izjava ministra.

Jesu li se OPG-ovi pokazali kao dobar model poticanja kakve-takve domaće proizvodnje. Naime, od oko 162.000 upisanih OPG-ova, oko 70.000 njih nema nijednog člana. Kod samo 62.000 OPG-ova vlasnici su mlađi od 65 godina. Kako to komentirate?

- U Hrvatskoj je broj OPG-ova prevelik da bi ovaj organizacijski sustav bio održiv. Većina njih ne živi od poljoprivrede, ali doprinosi javnom mnijenju kako je poljoprivreda neisplativa djelatnost. Trebali bi biti svjesni da hobiji (što je poljoprivreda kod većine takvih poljoprivrednika) i nisu namijenjeni isplativosti nego ugodnom ispunjenju slobodnog vremena. Jer na dan 22. rujna 2015. samo je 5,63 posto gospodarstava obrađivalo 57,9 posto obrađenih površina. Istovremeno, s površinom do 3 hektara je oko 60 posto gospodarstava koja obrađuju oko 10 posto površina.

A naglašavanje vlasništva kao problema je dvojbeno, odnosno vlasništvo (ne)ograničava neke aktivnosti kao i vlasništvo stanova, kuća, vikendica, poduzeća i sl. Za mene je veći problem nepostojanja prometa zemljištem kao što su prodaja/kupnja, najam, koncesija... I tu bi trebalo pronaći poticajno rješenje.

U postojećim uvjetima, treba li se u Hrvatskoj bojati isteka moratorija na prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim državljanima i pravnim subjektima, što je moguće od 2020., ili je to nešto što bi možda moglo pokrenuti stvari nabolje? Kakva su vaša očekivanja?

- Istek moratorija neće bitno promijeniti stvari jer oni stranci koji su htjeli kupiti poljoprivredno zemljište u RH već su pronašli model kako to učiniti. Ali, tko može meni zabraniti da svoju zemlju prodam? Nisam primijetio da je oslobađanjem prometa nekretnina na moru došlo do nekih velikih pomama za kupnjom od stranaca. Ili se možda varam? Tako mi naglašavanje ovog problema više sliči na odvlačenje pozornosti od bitnijih kao rezultat nečinjenja odgovornih.

Što mislite, hoće li Zakon o suzbijanju nepoštene trgovačke prakse poboljšati i položaj naših proizvođača hrane, ili će to, kako neki skeptici već najavljuju, značiti povećanje uvoza hrane, što bi trgovinama moglo ispasti praktičnije nego sklopiti stotine novih ugovora u skladu sa zakonom s domaćim proizvođačima? Drugim riječima, hoćemo li i dalje ostati svojevrsni eldorado za uvoz hrane upitne kakvoće?

- Protiv sam bilo kakvih zakona koji bi uređivali nepoštene trgovačke prakse. Dogodit će se upravo ovo drugo što sugerirate - trgovcima je jednostavnije (i manje rizično) uvoziti hranu nego voditi računa o tome da ne prekrše neki ugovor s domaćim proizvođačem. Mislim da je ovo još jedno zakonsko rješenje s dobrim namjerama i kontraproduktivnim učinkom. A sam uvoz se ne može zabraniti.

I pitanje kakvoće je rastezljivo, ali istodobno i nije ako se postave okviri te se jasno razdvoji prijevara od ugroze zdravlja potrošača. Za prijevaru slijedi primjerena kazna, a za ugrozu zdravlja zabrana prometa. I nije bitno koje je vjere ili ekonomske jakosti prekršitelj. A stvarni problem je manjak domaće proizvodnje koji se pojavljuje od nekoliko tisuća proizvođača različitih količina i kakvoće. Poslovno povezivanje treba biti interes proizvođača, a industrija i trgovci uvijek na svjetskom tržištu mogu naći dovoljno sirovina.

Iz privremene uprave Agrokora se čulo, točnije, baš tako je kazao gospodin Ante Ramljak, da vjerovnici mogu zaboraviti na dobar dio duga, hoće li to ostaviti većeg traga na prehrambenoj industriji?

- Hrvatska prehrambena industrija jedna je od uspješnih gospodarskih grana u Hrvatskoj. Većina velikih poduzeća u svoje rezervacije već je ugradila potraživanja od Agrokora pa će im ovo poslužiti kao malo skuplja škola o potrebi diverzificiranja svojih plasmana. Prema iznesenim procjenama za Agrokor, poslovna grupa Prehrana, koju čine četiri djelatnosti - pića, smrznuta hrana, ulja i meso i 21 pravni subjekt nastavit će rasti.
 
A poljoprivreda u koju je od 2005. do danas uloženo 380 milijuna eura vlastitih sredstava je poslovna grupa sa snažnom operativnom polugom, u potpunosti integriranom proizvodnjom "od polja do stola" te modernom tehnologijom zahvaljujući kojoj su prinosi daleko iznad hrvatskog prosjeka. Općenito, utjecaj ovih nesretnih događanja na poljoprivredno-prehrambeni sektor Hrvatske bit će manji od prvotno očekivanih, uz moguće izuzetke.

Trebaju li po vašem mišljenju poljoprivreda i ribarstvo možda biti u odvojenim ministarskim resorima, može li se sve to staviti pod istu "kapu" i kvalitetno voditi?

- Ribarstvo je grana poljoprivrede i ništa ne bismo dobili i administrativnim odvajanjem. I ovako imamo previše ministarstva pa bi odvajanje poljoprivrede i ribarstva dodatno poskupjelo naše administrativno uređenje društva.

Što biste kao stručnjak s velikim iskustvom istaknuli kao perspektivu i neku svjetliju stranu poljoprivrede u Hrvatskoj, da ne završimo u eventualno tmurnom tonu? Sigurno studentima uputite i koju riječ optimizma?

- Ne znam zašto govoriti o tmurnom tonu. Dok nekom smrkne, drugome svane. I danas imamo svijetlih primjera u poljoprivredi ali se o njima uglavnom manje govori u odnosu na neuspješne. U svakom obliku poduzetništva visoki je udio onih kojima ne ide baš najbolje, ali to nije razlog da se ne odvažimo na ono što volimo, što želimo, u čemu smo visoko motivirani jer je to, a ne pomoć države, ključno za poslovni uspjeh. Danas je veći izazov za mlade nego prije. Kuda god se okrenu, nudi se prilika. Ono što im nedostaje je vizija, strpljivost i skromnost.

Neslavna suradnja sa SDP-om

Spominjalo vas se u političkim kuloarima kao jednog od budućih kreatora poljoprivredne politike SDP-a?

- Moj pokušaj da nešto učinim u SDP-u je završio neslavno jer je poljoprivreda zadnje s čime se oni žele baviti, njihove su procjene da nemaju što tražiti kod toga biračkog tijela. To je njihovo pravo, ali je onda i bio "zločin" voditi ministarstvo poljoprivrede. Koliko im znači poljoprivreda i hrana vidimo i kod utemeljenja novih savjeta, ali i u predlaganju osoba u pojedina stručna tijela na koja imaju utjecaja. I to je za mene jedna životna epizoda na koju se ne žalim, ali...

Ostaju druge stranke koje su "morale preuzeti odgovornost", ali sada su u situaciji da su bez kontrole oporbe. Ne mogu se oteti dojmu da ništa lošije ne bi bilo stanje u poljoprivredi i bez svih ovakvih dosadašnjih ministarstava jer ako je najveći doseg "povlačenje sredstava iz Unije" ili "generiranje nepovredivih uredbi", onda je za to dovoljno puno manje zaposlenika.

22. studeni 2024 01:57