Taman prije susreta s Antom Bulatom, vodičkim pčelarom i jednim od najpoznatijih u županiji, dopale su mi ruku negdje zametnute novine iz siječnja. Čitam tako stručne savjete kako za jakih studeni poput ovih prohujalih, treba utopliti različite domaće životinje.
Piše među ostalim, da kravama naročito, zime zapravo i nema ma kako zubata bila, jer njihova tjelesa od par sto kila stvore u štali ugodnu mikroklimu. Em isijavaju vlastitu toplinu, em puštaju vjetrove, s oproštenjem - a nisu topli pasati južnih mora - da i ne spominjemo ono drugo čemu nije mjesto u priči o pčelama i medu, čudesnoj rajskoj namirnici iz cvjetnog nektara.
I pčelarstvo je međutim, grana stočarstva, iako se na prvu možda ne bi pomislilo. Poput ovce ili krave pčela također, premda onako minijaturna ima svoga pogubnoga krpelja i najopasnijeg nametnika. Zove se varoa i sakati je odgrizajući joj krila te je naposljetku ubije ako se zaraza ne liječi.
Pa kako one, tako sićušne i nježne, prežive oštre zime? Nije vrag da i u košnicama "pušu topli pasati", pitam Antu Bulata, inače kućnog meštra u vodičkoj osnovnoj školi i pčelara s 30 godišnjim iskustvom. A on ozbiljno objašnjava da leteća "vojska" prezimi stisnuta u klupku s maticom u sredini stvarajući tako vrlo ugodnih 35-36 stupnjeva u košnici, čak i u Sibiru, gdje također zuje pčele, pa neka vani dimi koliko hoće!
Kaže Bulat da talijanske košnice harači nekakav novi štetnik, kornjaš koji razara pčelinji vosak. Nema ga srećom kod nas, ali nekad nije bili ni varoe, pa se eto pojavila kao najpogubniji nametnik. Prije nje, 50-ak godina unazad, pčelarstvo je bilo puno jednostavnije.
Anti Bulatu i pčelama ovo su posebni dani: preporodile su se na suncu žustro leteći na temperaturi od ugodnih 12 stupnjeva, nakon toliko prohladnih dana ovoga zimskog proljeća, govori pčelar.
Poput malenih bombardera, slijeću na leto pred ulazom u košnicu noseći na nožicama pravilno oblikovane kuglice peluda sa drsko žutih cvjetova maslačka kojima se osula zemlja na ledini i pod mladim maslinama Bulatova imanja u podnožju Okita. Nose hranu za mlade pčele, a one ne mogu stasati bez peluda i na taj prizor svakom se pčelaru smiješi brk.
Jer tiho, kao podmazana radi tvornica prirode omeđena drvenim okvirima košnica koju niti znanost još uvijek nije do kraja dokučila. Odrasta nova leteća armada koja će u svome kratkom životu od svega nekoliko mjeseci napraviti lavovski posao u glavnoj sezoni kada mede različite biljne vrste, a brojni pčelari, poput Bulata, sele na kamionima do bogatijih ličkih paša.
Sunčani ponedjeljak označio je i razdoblje u kojem Anti Bulatu predstoji naporni ritam prvo posla u školi, potom rada među pčelama i tako iz dana u dan, do završetka školske godine. A kada se oglasi zvono, put pod kotače, i s 200-tinjak košnica na posebnom pčelarskom kontejneru do rosnih, vlažnih livada duboko u kontinentu koje zbog obilnih oborina ove godine posebno obećavaju.
I čovjek mora biti vrijedan poput pčele, u protivnome, ode im obojima trud u vjetar. Nakon ličke ispaše, krajem kolovoza ili početkom rujna sezona je gotova. Predstoji liječenje i potom miruju do početka novog ciklusa. Godina svakako obećava, jer je vlage od silnih oborina bilo koliko hoćeš.
- Taj med skupljen ovdje što je prije moguće izvrcamo, i na kamione, pa u Liku, no klimatske promjene i tu su uzele danak, gotovo na očigled, priča ovaj zaljubljenik u prirodu, lov, ribolov i pčelarstvo.
Počeo je seliti košnice nakon rata, '97.-98. kada je na Udbini, na onom prostranom polju usred ljeta trebalo nositi jaketu do neke ure i čekati 10 - 11 sati da ispari jutarnja rosa. Toliko je bilo vlage, nastavlja Bulat, međutim, zadnjih godina tamo je klima kao u Dalmaciji! Tako je postalo sve do Korenice i treba ići dalje. S time su se nažalost, prorijedile i bogate paše vriska za vrlo vrijedan zdrav med na koji su se ovdašnji ljudi u početku teško navikli jer nije gust kao što je uobičajeno. Kasnije je potražnja bila tolika da ga pčele nisu mogle sakupiti, a sada je vriska jedva za lijek. Odnijele ga klimatske promjene!
Ante Bulat također je zlatom nagrađivani maslinar, kao na proteklom "Noćnjaku" u Vodicama, nekadašnji strastveni uzgajivač ptica, dobrovoljni darivatelj krvi i uvaženi društveni aktivist. Bio je dugogodišnji predsjednik lovačkog društva "Sokol", čelnik pjevačkog zbora "Lira", istaknut je u radu Pčelarske udruge Šibenik, a trenutačno je mentor sedmorici novaka koji na vodičkome veleučilištu polažu tečaj za kvalificirane pčelare.
Dosta je mladih pčelara i regrutiraju se od onih koji ostaju bez posla, iznosi Bulat prilike u pčelarstvu praćenom veli, uistinu dobrim državnim poticajima, pravičnim i dobro postavljenim. Samo neka potraju, priželjkuje, jer mladim ljudima na početku to je vrlo važno. Sadašnji poticaji napominje, manje odgovaraju starijim pčelarima koji su se opremili isključivo vlastitim ulaganjima, no oni su ionako stali na noge.
Kako to obično biva, nešto gubiš, a nešto dobivaš u isto vrijeme, raspredamo. Jer Hrvatska, gotovo bez ikakve industrije, zagađenja i s puno neobrađene zemlje sigurno ima najbolji med u Europi i mogućnost za još tko zna koliko pčelara na livadama.
Hoće li doskora biti voljnih i ornih u "kraljevstvu najboljeg meda" sa sve manje stanovnika?
Uskoro posebne tegle za domaći, prirodni med
Danas se sve može kupiti, a preko interneta i naučiti, samo klikaš, govori Ante Bulat o brojnim početnicima u pčelarstvu punim knjiškog znanja, a bez iskustva.
- Svima njima trebat će nekoliko godina stalnog rada oko pčela i košnica da solidno nauče posao, a i tada svatko tko se ozbiljno želi s ovim baviti, treba stalno pohađati seminare i učiti o svim dostignućima. Prije su naglašava, poticaji bili lošije osmišljeni i iznosili su 50 kuna po košnici te tri kune po kilogramu meda ako ga je pčelar dao u veleprodaju. To se zlorabilo, nažalost, te su neki prijavljivali puno više košnica, a lošiji i jeftiniji med od uljane repice iz uvoza plasirali kao svoj.
Preko pčelarskog saveza uskoro izlazi posebna tegla, jedinstvena u svijetu, s kojom će kupac biti siguran da dobiva prirodni med naših pčelara. Točno se naime zna koliko svaki od nas može proizvesti sa svojim košnicama, prijavljenim sve do jedne. Prema tome, ne mogu naručiti sto tisuća tegla, ako mogu proizvesti deset puta manje, objašnjava Ante Bulat.
Kod kupnje meda, nastavlja, povjerenje u pčelara je najvažnije. On svoj glatko proda na kućnom pragu i na vodičkoj tržnici, a ako sumnjate - kupujte onaj koji se već kristalizirao. To je najpouzdanije jamstvo prirodnosti i mnogi potrošači, poput njemačkih turista, traže isključivo takav med.
Nisam bogataš, ali...
S Antom Bulatom užitak je razgovarati ne samo zbog njegova odličnog poznavanja pčelarstva i prirode općenito, nego i zato što poput drugih radišnih ljudi bježi od kuknjave i dokonih raspredanja o svemu i svačemu bez ikakve vajde.
- Trebalo je školovati dvojicu sinova ili zapomagati s malom plaćom. Nisam puno razmišljao i zato sam se najviše poduhvatio pčelarstva čim sam iz šibenske luke prešao raditi u vodičku osnovnu školu 1988., priča o svojim pčelarskim počecima.
Takva sloboda ljeti, za školskog raspusta vrlo je važna zbog selidbe u sezoni medenja, a s druge strane, to je rad u prirodi i s prirodom što je oduvijek volio. Ne manje važno, s pčelama uvijek dobije i mir u duši.
- Nisam bogataš, ali uz puno rada imam sve što mi treba za obitelj i ne bojim se, kako se ono kaže, nekoga pozvati na janjetinu - smije se Bulat.
Stariji sin, agronom po struci sa specijalizacijom markulture dobar je znalac u pčelarstvu, no uspješno se posvetio svome pozivu, a mlađi, fizioterapeut, alergičan je na ubod i pomaže jedino oko meda.
- Mene su bez ikakvih posljedica ubole stotinu puta, a njemu smo jednom jedva spasili život od samo jednog uboda u ruku - kaže Ante.
Poput drugih trezvenih ljudi zabrinutih za budućnost mladih u Hrvatskoj, kritički će reći da su ih stariji previše razmazili ugađajući im preko svake mjere u svemu i svačemu.
- Uvijek mi je u sjećanju prvi auto, fićo, i osjećaj ponosa koji me obuzeo kada sam ga svojim novcem kupio s 23 godine...
Vridna 'Slovenka'
Naša vrijedna pčela zapravo je "Slovenka" i nitko je ne može prisvojiti od sjevernih susjeda budući da ju je znanost već odavno nazvala sivom kranjskom pčelom. Zajednička je dakle Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji i dijelu Austrije. Talijani imaju svoju podvrstu, podučio me Ante Bulat.
Jedina joj je "mana" snažan nagon za rojenjem kada im naraste zajednica pa joj u košnici postane tijesno. Tada pobjegnu, odmetnu se u šumu, a iskusni pčelari zato ih pomno nadziru i kontrolirano razroje jer u protivnome ostaju bez vojske radnika.