gost kolumnistMarijana Petir piše za 'Slobodnu': Ako su mogle Mađarska, Rumunjska ili Belgija, zašto ne bi mogla i Hrvatska?!

Hrvatska je zemlja prirodnih ljepota, bogate kulture, zdrave i kvalitetne hrane i ono što je jako važno - slobodna je od GMO-a. No, u prvom redu, Hrvatska je zemlja radišnih ljudi. Uz plodnu zemlju i predivno Jadransko more koje je najčišće na Mediteranu imamo sve preduvjete za uspješnost, i gospodarstva i poljoprivrede.

No, unatoč svim tim bogatstvima vidljivo je da nam svakim danom sela sve više odumiru, mladi se iseljavaju u druge države članice gdje rade niskokvalificirane poslove, dok su naši poslodavci u potrazi za radnom snagom. Ne možemo se ne zapitati gdje je izvor problema te radimo li na njihovu rješavanju ili ponekad, nažalost, doprinosimo njihovu pogoršanju.

Prisjetimo se samo programa besplatnih obroka voća, povrća i mlijeka za školsku djecu. Bio je to prvi projekt na kojem sam kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu radila i na koji sam iznimno ponosna. Izborili smo se da hrvatski školarci ne budu diskriminirani i da naši zdravi obroci u školama budu sufinancirani iz EU proračuna što je velika stvar i veliko postignuće za Hrvatsku kada znamo da u Hrvatskoj gotovo 17.000 školske djece gladuje.

Odmah potom susreli smo se s novim problemom - umjesto da ovo postane prilika za male hrvatske poljoprivrednike koji proizvode lokalno i domaće, i da upravo oni budu dobavljači svježih i kvalitetnih proizvoda koje će jesti naša djeca u školama, "veliki igrači" s lakoćom su ih izgurali jer im je to sustav omogućio. Drago mi je da je nadležno ministarstvo prihvatilo prijedlog i decentraliziralo natječaje te je sada otvoren prostor malim OPG-ima.

No, škole nisu jedino tržište koje se može otvoriti za hrvatske poljoprivrednike. Sasvim logična odrednica da trebamo povezati zelenu i plavu njivu nažalost još uvijek nije zaživjela premda bi boljom poljoprivrednom i gospodarskom politikom u suradnji s hotelijersko-turističkim sektorom Hrvatska mogla povećati plasman domaćih proizvoda kroz turističku ponudu.

Turisti su spremni platiti i više ako će jesti kvalitetnije i autohtono, a Hrvatska tu doista ima što za ponuditi. Smatram da bi oni hoteli i ugostiteljski objekti koji nude isključivo domaću i lokalno proizvedenu hranu trebali biti nagrađeni i kroz dodatnu zvjezdicu ili suncokret u kategorizaciji.

U tom segmentu itekako vidim prostor za smanjenje PDV-a na hranu, ali ne samo zbog turističkog sektora već zato što kvalitetna i zdravstveno ispravna hrana mora biti pristupačna svima, a njezine se niže cijene mogu postići smanjenjem PDV-a. Jer svaka država koja drži do svoga suvereniteta nimalo ne dvoji oko pitanja ulaganja u poljoprivredu i proizvodnju hrane.

Osiguranje samodostatnosti u proizvodnji i opskrba stanovništva kvalitetnom i zdravstveno ispravom hranom na kraju svega je i osnovna zadaća Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije čija smo punopravna članica. Ta je politika najdugovječnija i najuspješnija politike Europske unije jer od 155 milijardi eura europskoga proračuna, čak je 40% rezervirano za poljoprivredu i ruralni razvoj, no Hrvatska nažalost ne koristi u potpunosti blagodati tog proračuna.

 

Prema podacima koje mi je ovih dana dostavila Europska komisija kao odgovor na moje zastupničko pitanje vidljivo je da je prosječna iskorištenost sredstava iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj svega 21,4 posto. No, loše je da je čak 12 država članica ispod toga prosjeka, a među njima je i Hrvatska.

Taj je prosjek izrazito nizak i to moramo pod hitno promijeniti jer nam je novac itekako potreban za izgradnju socijalne, društvene i komunalne infrastrukture na selu, modernizaciju poljoprivrednih gospodarstava, nabavu mehanizacije, izgradnju prerađivačkih objekata. Taj novac nam je potreban za mlade poljoprivrednike, za seoske žene, za naše OPG-e... a na kraju čak i ono što nam je na raspolaganju uopće ne koristimo.

Ako se prisjetimo one naše stare uzrečice, koju sam još kao djevojčica naučila za svojim obiteljskim stolom, "da jedino seljak zna živjeti u skladu s čovjekom, Bogom i prirodom jer jedino seljak zna da Bog oprašta svakome, čovjek ponekome, a priroda nikome", onda ona danas itekako dobiva svoje puno značenje jer se očituje kroz klimatske promjene i sve učestalije elementarne nepogode koje uzimaju danak upravo u poljoprivredi.

Da alarm zvoni na uzbunu vidljivo je upravo kod pčela koje sve češće obolijevaju pa čak i ugibaju, a znamo da pčele pomažu u održavanju biološke raznolikosti i da zbog njihove uloge oprašivača o njima ovisi čak 84 posto biljnih vrsta i 76 posto proizvodnje hrane.

Nisu samo klimatske promjene pomrsile račune našim pčelarima već se oni susreću baš kao i svi drugi sektori u poljoprivredi s nelojalnom konkurencijom i nepoštenom trgovačkom praksom. Velik uvoz patvorenog meda, posebice iz Kine, prepolovio je cijenu meda u Hrvatskoj, ali i u Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj.

EU uvozi čak 25 posto meda, zbog čega su pčelari u teškoj situaciji, a potrošači zbog lošeg uvezenog meda i postojećih propisa nisu dobro informirani što zapravo kupuju. Zatražila sam stoga uključivanje potpora za pčelare po pčelinjoj zajednici, bolju sljedivost meda i razmatranje uvođenja antidamping mjera protiv Kine što je Odbor za poljoprivredu i podržao.

 

Iznimno raduje i vijest iz Europske komisije o uvrštavanju "Slavonskog meda" u registar zaštićenih oznaka izvornosti. To je dokaz da Europa prepoznaje vrijednosti i kvalitetu naših proizvoda. Slavonski med našao se na toj listi samo nekoliko mjeseci nakon što je tu prestižnu oznaku dobilo i Varaždinsko zelje za čiju sam se zaštitu zalagala i čime je napokon okončan dvogodišnji spor sa susjednom Slovenijom-barem kada je zelje u pitanju.

Baš kao i u odnosima sa Slovenijom i u poljoprivredi ima puno otvorenih pitanja, no u posljednje vrijeme osjećaju se pozitivni pomaci. S obzirom na dugotrajno zanemarivanje poljoprivrednog sektora rezultati se ne mogu očekivati preko noći, no Zakon o suzbijanju nepoštene trgovačke prakse čije sam donošenje inicirala sasvim sigurno dobar je početak.

Ipak, sam Zakon po sebi neće riješiti probleme ukoliko ga neće slijediti stroge inspekcijske kontrole i ukoliko ne propišemo kvalitetu proizvoda što nam može osigurati veću zastupljenost domaćih proizvoda na policama i njihovu bolju prodaju. Ako su mogle Mađarska, Rumunjska ili Belgija osigurati 50 posto domaćih proizvoda na policama trgovina, zašto ne bi mogla i Hrvatska?!

Mi doista imamo što za ponuditi, a da je naša hrana neupitne kvalitete Europa svakodnevno prepoznaje i potvrđuje. Sad je i na donositeljima odluka da to prepoznaju i vrednuju te tako omoguće poljoprivrednicima i ostalima u tom sektoru da pristojno žive od svoga rada, a građanima i turistima veću dostupnost lokalne, domaće i kvalitetne hrane.

Da bismo unaprijedili našu poljoprivredu, Vlada mora poljoprivredu proglasiti strateškom gospodarskom granom, ali je tako treba i tretirati u praksi, dok je malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima potrebno otkloniti prepreke u poslovanju i omogućiti im da ispunjavaju svoju primarnu ulogu što je proizvodnja hrane.

Ako je točna uzrečica: "ono si što jedeš" onda svima preporučujem da jedu lokalno proizvedenu, domaću i hrvatsku hranu jer domaće je najbolje!