poput igračkeJakša Fiamengo: Maslina, blagoslov djetinjstva

Po mnogim svojim odlikama maslina neprestano pokazuje osobine ljudi. Da je nešto mlađa bila bi zacijelo princeza našeg djetinjstva. Pa ipak, što sve u to doba našeg ranog djetinjstva nismo imali prilike doživjeti nemarno se izležavajući u njezinu gustom hladu i igrajući se i penjući po njezinim čvrstim starački kvrgavim granama.

Gotovo bi se moglo reći da nam je bila poput šuškalice i štapa, zvona i osmjeha, najboljeg prijatelja, dragog suigrača u dječjim nestašlucima. Zar nismo uz nju i u njezinoj bogatoj sjeni znali doživjeti igre skrivača i prve nježne ljubavi.

U njezinim smo šupljinama pohranjivali svakojako “blago“, dragocjene igračke, za našu mlađahnu dob važne predmete ili pak stidljiva pisamca, urezivati prve ljubavne poruke s nevješto uparanim crtežima prostrijeljenih srdaca.

Maslina je, sve u svemu, znala biti blago naših djetinjstava, radost najmlađih dana, dragocjeni kovčeg u kojem su pohranjeni snovi, izmaštane zemlje i događaji. Bila nam je jasno središte zemlje i maglovita terraferma. A znali smo je zamišljati i kao prekaljenog srednjovjekovnog viteza koji nas brani od zlih napadača.

Ono što je Don Quihote, Cervantesov vitez tužna lica, vidio u vjetrenjačama, kojih u doba našeg djetinjstva nije bilo na našim otocima i u priobalju, zamišljali smo u šumama poput one Striborove Ivane Brlić Mažuranić, hrvatskog Andersena, u kojima su se samo za nas rojili izmaštani antropomorfni divovi i druge prispodobe. Maslina je uistinu bila tisuću i jedna priča naših najmlađih dana, blagoslov djetinjstva, čuvar naših snova.

Isto tako, pomoću nje smo mogli isploviti u sve krajeve svijeta i mašte, znali smo je zamišljati poput broda, kakve razjedrene karavele iz bajki, poput one o Petru Panu i izgubljenim dječacima, koja – eno, upravo je uhitila vjetar za nepoznato! - plovi u zemlju Nigdjezemsku, a mi na krilima sretnih misli letimo iznad nje ili pak u njoj plovimo do otoka s blagom iz neke druge mladenačke priče, one Stevensonove, koja nam je jednakim žarom palila maštu. S primišlju na maslinu i sami smo se osjećali junacima tih izmaštanih svjetova, koji mogu sve i koji se ničega ne boje.

U maslininim gustim zimzelenim krošnjama zamišljali smo prave male “laboratorije“ za svakakvu alkemiju fabricirajući iluzije i “komandirajući“ nepostojećim tastaturama strojeva, a da bi ih se vizualiziralo potrebno je bilo skupiti odnekle kakav odbačeni kućanski aparat i umišljati koješta – to su bili naši prvi kompjuteri, priručni računalni servisi, a o pustom tehničkim nazivlju i “identifikaciji“ njihove uporabe tada još nismo ni mogli odviše znati, a ni pročitati u literaturi koja nam tada i nije bila dostižna a, ako i jest, izgledala nam je isuviše strana i “preteška“ za našu tek rođenu imaginaciju u sjeni taba usamljenih maslininih stabala.

Masline su na mom otoku u to doba doista bile rijetkost, što se obzirom na klimu možda ne bi moglo reći. Ako je vjerovati starim i mudrim ljudima, ta je nestašica uslijedila iz ekonomskih razloga.

Naime, kad su prije više od jednog stoljeća žilozdera, filoksera i druge opake ostale bolesti napale i opustošile vinograde u francuskoj Provansi, Eldoradu za najodabranije sorte vinove loze i vina, dalmatinski su se vinogradari latili “čupanja“ maslina i sadnje vinove loze za koju su smatrali da će biti kurentna na poljuljanom tržištu.

No, da pojednostavimo, bolesti su napredovale prema jugu pa su ugrozile i naše vinograde, a onda težak nije imao kud nego - skupi ono malo što imaš i kreni preko Atlantika trbuhom za kruhom u bijeli svijet.

I tako je u zavičaju maslinarstvo ostalo na ničemu - dok se loza s vremenom ipak obnovila, maslina se pomalo i “zaboravila“. Doduše, obnovila se i maslina, intezivnije tek prije kojih tridesetak godina, ali još uvijek ju je moguće dodatno poboljšati.

Kad smo bili djeca nismo odviše razmišljali o dobroti njezinih plodova i ulja. Turbulentni i Domovinskim ratom prožeti prošlostoljetni fin de siecle nagnao je mnoge da ovu kulturu obnove, pa je tako i potpisnik ovih redaka u zemlju poviše rodne Komiže posadio nešto mladica.

Tog predvečerja koncem listopada 1991., kad je konvoj brodova Libertas krenuo u Dubrovnik, dok smo u zemlju stavljali pet mladica jako se intezivno u pročišćenome zraku vidjela prekomorska Italija.

Kao da je netko od predaka, koji su se prije više od tri stoljeća doselili na Vis, pozdravljao potomke nekadašnjih predaka Flamanaca, čiji se talijanski prijevod u Fiamenghi na Apenininas vremenom pretvorio u Fiamengo kad je Bartolomeus, prvi od njih, preplovši Jadran ušao u komišku uvalu i tu, u potomcima, ostao do dana današnjega.

A onda je neki mladac, ne znam kako da ga nazovem, nekontrolirano paleći korov i travu, onako usput “potpalio“ i spomenutih pet krošnji maslina što je moglo imati i zlosretnije posljedice.

Vlasnik, potpisnik ovih redaka, ne bi to ni zamjerio da se dotični odmah oglasio i priznao ono što su vidjeli svi, pa i vatrogasci koji su ugasili požar, te se lijepo ispričao za palež. No, ništa od toga već su pale čak i riječi kao “A tko zna tko je to zapalio!“

Srećom, masline su se s vremenom od ognjenog “šoka“ ipak nekako vratile k sebi. No, ostaje nam zaključiti kako je doista točno da smo tu zdravu uljiku vratili na otok, ali ne i kulturu tretiranja te kulture, ponašanje spram njoj.

O tempora, o mores!, rekli bi Latini u onoj čuvenoj Ciceronovoj rečenici.

PIŠE Jakša Fiamengo