Od 12 tisuća pčelara u Hrvatskoj, svaki Korčulanin može pronaći barem jednog u svojem bližem ili širem susjedstvu. Na udaljenosti od 15 kilometara smjestilo se nekoliko pčelara, a mi smo razgovarali s dvojicom od njih.
Dinko Matulović i Jure Zec dva su pčelara s različitim iskustvima i pričom. Dinko se bavi proizvodnjom meda već 47 godina, Jure tek dvije. Dinko ima 70 košnica, Jure deset puta manje.
Dinko će uskoro svoje košnice i svoj dugogodišnji rad prepustiti sinu koji pohađa pčelarsku školu, Jure se tek planira proširiti i povećati proizvodnju. Ali jedno im je zajedničko – pčelarstvo ih ispunjava, bave se time radi zabave, užitka, iz ljubavi prema medu, pčelama, prirodi...
Nekad davno Dinkov se otac pokušao baviti pčelarstvom, ali nitko mu nije htio dati pčele. Tada nije bilo lako doći do njih, trebalo je imati sreće i uhvatiti roj u prirodi. Dinko je 1969. godine u malom selu Pupnatu zamijenio svoje piliće za pčele, čiji je broj godinama uvećavao.
Danas to zvuči neobično, pogotovo Juri (na slici ispod), koji je svoje prve pčele kupio nakon jednog telefonskog poziva, prodavale su se na kilograme po cijeni od 350 kuna. Oboje imaju vrstu Apis mellifera carnica, poznatiju pod nazivom domaća karnika, sivka ili kranjska pčela, koje dokazano daju priličnu količinu meda.
Dinko je u jednom razdoblju imao 150 košnica, iz svake bi košnice izvadio između 50 i 60 kilograma meda. Jedno je vrijeme čak imao i preuređeni pčelarski autobus kojim je vozio svoje pčele u Liku na ispašu.
– U početku pčelama nije trebalo baš ništa, samo su one davale meni. Danas se promijenila klima, biljke i cvijeće ne cvjetaju u pravo vrijeme, zapustili smo poljoprivredu pa su se obrađena zemlja i maslinici s cvijećem pretvorili u obrasla područja s gorčicom, koja ne cvjeta. Koriste se pesticidi u prekomjernim količinama, nakon kojih ne raste ništa. Pčelama nedostaje ispaše, ponekad im moram dati šećer ili zamjenu za cvjetni prah – ispričao je Dinko.
Unatoč tome, Dinko i dalje aktivno održava 70 košnica u naselju Žrnovo u blizini svoje obiteljske kuće. Jure je pak udaljen od svojih pčela 15-ak kilometara, njegove su pčele u Pupnatu, on u Korčuli, što ga nije zaustavilo da ih svakodnevno posjećuje, posebice tijekom ovih ljetnih dana, kad im je zbog velike suše svakodnevno nosio hranu i vodu.
Za razliku od Dinka, Jurino iskustvo s pčelama tek je u začetku. Danas ima sedam aktivnih košnica iz kojih vadi med tri puta godišnje, dva puta od kadulje i jedanput cvjetni. Još uvijek ne proizvodi propolis, za koji mu treba veći broj košnica, niti vosak, za koji planira uskoro kupiti topionik.
Dinko koristi sunčani topionik u kojem se pčelinji vosak topi prirodnim putem, a za Juru, koji pripada mlađoj generaciji, to je presporo pa planira investirati u parnu inačicu.
– Uživam provoditi svoje slobodno vrijeme baveći se pčelarstvom. Da želim samo zaraditi novac, odmah bih kupio 50-60 košnica. Želim se time baviti polako, strpljivo unaprjeđivati svoje znanje, a ako bude sreće, i povećati broj košnica – istaknuo je Jure.