Maslina je poznata kao dugovječna i izdržljiva biljna vrsta. Relativno malo biljnih bolesti može dovesti do potpunog propadanja stabla masline, no jedna od njih zaslužuje pažnju domaćih maslinara. Riječ je o truleži korijena, bolesti koju uzrokuje gljiva Armillaria mellea.
Od 2010. godine sve je više zabilježenih slučajeva zaraze gljivom A. mellea na maslini. Pojedinačni slučajevi propadanja masline zabilježeni su na nekim lokalitetima u Dalmaciji, no najveći broj takvih slučajeva zabilježen je u Istri.
Tijekom 2014. godine, A. mellea utvrđena je kao uzročnik jačeg propadanja stabala u suvremenom intenzivnom masliniku u okolici Vodnjana, 2015. godine nađena je u jako zahvaćenom masliniku u okolici Vrha, a tijekom 2016. godine zabilježena je u maslinicima u okolici Bala, Višnjana i Valice.
Zaraza gljivom A. mellea na maslini često dovodi do potpunog propadanja stabla, pri čemu maslinari uglavnom ne znaju prepoznati uzrok sušenja niti uočiti karakteristične simptome bolesti.
Gljiva A. mellea odavna je poznata, zabilježena i opisana u Hrvatskoj. Još 1923. godine agronom Vesijak opisao je bolest „gnjiloće žila“ u Dalmaciji. U poljoprivredi poznata kao „gljiva truležnica“, a u gljivarstvu kao mednjača ili puza, A. mellea uzročnik je truleži korijena drvenastih biljaka.
Napada gotovo sve voćne vrste, vinovu lozu i maslinu, a u šumarstvu se smatra jednim od najštetnijih uzročnika bolesti šumskog drveća. Stabla kojima korijen zahvaća A. mellea oslabljuju, a suše se nakon što gljiva prodre u korijenov vrat, čime se prekida kolanje vode i hranjivih tvari.
Stradavaju starije masline
Trulež korijena u Hrvatskoj javlja se sporadično na različitim voćnim kulturama i na vinovoj lozi. Općenito, nisu česti slučajevi kada gljiva A. mellea uzrokuje propadanje stabala većih razmjera u voćnjacima i vinogradima. Vinova loza osjetljiva je na gljivu truležnicu i nakon zaraze čokot nerijetko propada. Međutim, takvi slučajevi javljaju se uglavnom u prvim godinama nakon sadnje.
Za razliku od vinograda i voćnjaka, u maslinicima stradavaju starija stabla. Maslinari uglavnom navode da su prva sušenja stabala uočena četiri do osam godina nakon sadnje. Može se pretpostaviti da se zaraza korijena masline razvija kasnije ili da je potrebno više vremena da gljiva zahvati i uništi korijenov vrat, nakon čega biljka propada.
Uzevši u obzir propadanje stabla masline kao posljedicu bolesti, pojavu simptoma nakon što maslina uđe u rod i manji broj stabala po jedinici površine u usporedbi s drugim voćnim vrstama ili s vinovom lozom, A. mellea može se smatrati važnim uzročnikom bolesti masline u Hrvatskoj.
Kako otkriti simptome
U svim maslinicima u kojima je utvrđena trulež korijena bila su jasno vidljiva stabla u različitim fazama bolesti. Prvi vidljivi simptom koji je bio jasan znak pojave bolesti bilo je žućenje lišća. Osim žućenja lišća, na zaraženim stablima javlja se sušenje vrhova grana, a krošnja može biti rijetka (Slika 1).
Ukoliko se takva pojava uoči u masliniku, potrebno je potražiti karakteristične znakove bolesti na korijenovu vratu. Kora se zareže nožem pri dnu debla. Ukoliko je A. mellea napala stablo, na korijenovu vratu uočava se trulež i promjena boje, no postoji jasan znak po kojem je sa sigurnošću moguće reći da je riječ upravo o toj bolesti. Naime, ispod kore korijena i korijenova vrata masline kojeg je napala A. mellea javljaju se guste bijele naslage (Slika 2).
Te naslage su micelij parazita i imaju miris „po gljivi“, sličan mirisu svježih šampinjona. Što je zaraza više uznapredovala, naslage su jače izražene i gušće (Slika 3).
U poodmakloj fazi bolesti, listovi na stablu počinju mijenjati boju iz žute u smeđu, ali ne otpadaju. Nedugo nakon toga nastupa kolaps i stabla se suše (Slike 4 i 5).
Tkivo ispod kore na korijenovu vratu kod takvih stabala je vlažno, meko, raspada se i prekriveno je debljim ili tanjim naslagama bijelog micelija (Slika 6).
Razvoj bolesti
Gljiva A. mellea živi na korijenu biljaka, na panjevima, na živim stablima i na drvenastim ostacima u tlu. Na mrtvom ili živom stablu na kojem gljiva raste katkad izbijaju njena plodišta (stručak i klobuk) koja su jestiva. Gljiva A. mellea je inače vrlo zanimljiv biljni parazit koji ima posebnu „strategiju“ kojom napada biljke.
Gljiva stvara tamne „niti“ koje izgledaju poput crnih žica, a nazivaju se rizomorfi. Te niti rastu kroz tlo i kemijskim signalima „osjete“ korijen biljke domaćina. Nakon što „osjete“ korijen, rastu prema njemu, svladavaju obrambene mehanizme biljke i prodiru u korijen.
Osim rizomorfa, zarazu može ostvariti i micelij s biljnih ostataka u tlu. Nakon što je korijen masline zaražen, gljiva se sporije ili brže razvija na njemu i penje se prema korijenovu vratu. Na stablima masline kojima je zaražen korijen uglavnom se ne vide nikakvi znakovi bolesti. Takva stabla mogu se nešto slabije razvijati, no ne može se znati da su zaražena. U takvom stanju maslina može poživjeti više godina.
Prvi znakovi bolesti i odumiranje stabla vide se nakon što se gljiva „popne“ do korijenova vrata. Što brže i jače patogen razori tkivo na korijenovu vratu, maslina brže propada.
Upravo zbog toga što A. mellea živi na brojnim drvenastim biljkama i održava se na drvenastim ostacima u tlu, opasnost od pojave truleži korijena masline postoji naročito na krčevinama šuma. U svim slučajevima jače pojave truleži korijena masline u Hrvatskoj, maslinici su bili podignuti na krčevinama šume ili makije.
U tri slučaja bolest se javila u maslinicima koji su podignuti na krčevinama na kojima je bio raširen hrast crnika (Quercus ilex) ili hrast medunac (Q. pubescens). A. mellea osobito „voli“ hrast i na njemu se jako dobro razvija. U Sjevernoj Americi tu gljivu nazivaju „oakfungus“ – hrastova gljiva.
Osim pojave truleži korijena u maslinicima podignutima na krčevinama, uočene su još neke podudarnosti u zaraženim maslinicima. Najjače zaraze i najveći broj propalih ili odumirućih stabala zabilježeni su u dva maslinika s navodnjavanjem. Obilje vode i vlažna tla osobito su povoljna za razvoj gljive A. mellea.
Nadalje, u svim slučajevima gdje je utvrđena zaraza odumiralo je i propalo po nekoliko stabala u redu i na nekoliko obližnjih položaja unutar maslinika. Unutar pojedinog reda bila su redovito zahvaćena barem tri susjedna stabla. Poznato je da se trulež korijena koju uzrokuje A. mellea javlja „u oazama“ unutar maslinika. Stabla su zaražena tamo gdje je gljive bilo u tlu, dok u drugima dijelovima maslinika zaraze uopće ne mora biti.
Kako se zaštititi
Mjere zaštite od truleži korijena masline temelje se na sprječavanju pojave bolesti. Kada bolest uznapreduje i stabla počinju odumirati, maslinarima ne preostaje ništa drugo nego krčenje. Izravne zaštite i kemijskih sredstava kojima se stabla mogu „liječiti“ u takvim slučajevima nema.
Ukoliko se maslinik podiže na krčevini šume ili makije, preporučuje se višegodišnji „odmor“ tla i temeljito vađenje biljnih ostataka korijena iz zemljišta. Ukoliko se zemljište duže ostavi prazno ili se na njemu, po mogućnosti, zasije trava, žitarice ili djetelina, drvenasti biljni ostaci koji su ostali u tlu i na kojima se gljiva održava će se razgraditi.
U proteklih desetak godina u praksu polako ulaze i neke druge tehnike zaštite od truleži korijena. Jedna od njih jest biološka zaštita. U biološkoj zaštiti od parazitske gljive A. mellea posebno se ističe mogućnost korištenja pripravaka koji sadrže antagonističke gljive iz roda Trichoderma.
Gljive iz roda Trichoderma „dobre“ su gljive, pozitivno utječu na rast biljaka, a štite korijen od biljnih parazita. Te gljive „napadaju“ druge gljive, luče spojeve koji ih uništavaju, a potiču i obrambene sposobnosti biljaka.
Na tržištima europskih zemalja već je dulji niz godina dostupan relativno velik broj bioloških pripravaka koji sadrže gljive iz roda Trichoderma. Sredstva koja sadrže Trichoderma vrste do nedavno su proizvodili mali pogoni ili specijalizirani manji proizvođači.
Međutim, posljednjih godina na tržištu su se pojavili i biološki pripravci koje su razvili i proizveli veliki proizvođači sredstava za zaštitu bilja, do nedavno usmjereni isključivo na proizvodnju kemijskih sredstava. Među njima postoje i sredstva koja su registrirana za suzbijanje truleži korijena koju uzrokuje A. mellea na voćkama, na vinovoj lozi i na maslini.
Prema navodima proizvođača, ta sredstva djeluju isključivo preventivno i primjenjuju se kod sadnje, prije zaraze. Uzevši u obzir to da poljoprivredni proizvođači sve više prihvaćaju biološka sredstva, takvi i slični proizvodi mogli bi pružiti učinkovitu i praktično primjenjivu metodu zaštite od gljive A. mellea pri podizanju maslinika na terenima gdje postoji rizik od pojave truleži korijena.
Moguće je djelomično izliječiti
U slučajevima kada se u masliniku utvrdi pojava truleži korijena, postoji jedna tehnika kojom je moguće djelomično „izliječiti“ biljku i spriječiti njeno propadanje. Tehnika se temelji na sprječavanju truleži korijenova vrata, ključne faze bolesti koja dovodi do kolapsa biljke.
Oko prizemnoga dijela debla otkopa se zemlja sve do korijena i jama se održava otvorenom. Osim korijenova vrata, djelomično ili potpuno otkopanima mogu se držati i održavati i gornje glavne korijenove žile. U takvim uvjetima, gljiva ili ne zahvaća korijenov vrat ili se povlači s korijenova vrata, pa čak i sa zaraženoga korijena.
Razlozi za to nisu dovoljno poznati, no pretpostavlja se da izlaganje gljive toplini i suši dovodi do njezina povlačenja u dublje korijenje. A. mellea vrlo je osjetljiva na sušu i „bježi“ od suše i topline dublje u tlo.
Teškoće koje se javljaju pri otkopavanju korijenova vrata su postupno ponovno punjenje jame zemljom. Jama oko biljke trebala bi se održavati, što zahtijeva dosta fizičkog rada.
Osim toga, ta tehnika trebala bi se primijeniti prije nego što gljiva zahvati korijenov vrat ili najkasnije u fazi kada još nije počela jače razarati biljno tkivo na korijenovu vratu.
Trulež korijena masline može uzrokovati štetu u maslinicima i dobro je da maslinari znaju nešto o toj bolesti. Rizik je veći ukoliko se novi maslinik podiže na krčevinama šuma, ukoliko je tlo teže i vlažnije ili ukoliko se planira navodnjavanje. Kod truleži korijena masline u punom smislu vrijedi stara izreka „bolje spriječiti nego liječiti“.
Dr. sc. Dario Ivić, Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, Zavod za zaštitu bilja, Zagreb