StoryEditor
OstaloGotovo je grljenje

Koronavirus bi mogao promijeniti običaje, rukovanje i grljenje mogli bi nestati, kao pravila iz prvog hrvatskog modernog bontona Marije Jambrišak

Piše Jasmina Parić
19. svibnja 2020. - 14:30
Javio se i prijedlog starorimskog pozdrava, hvatanja za podlaktice, ali odviše je u njemu muškog i ratničkog  Nikša Stipaničev/hanza media

Čvrsto triput protresite u visini lakta. Ni isuviše labavo ni isuviše žestoko. Gledajte se u oči. Ne rukujte se objema rukama. Neka ne traje predugo.

Ovo su samo neki od savjeta iz zbirki o lijepom ponašanju vezanih za pradavni običaj rukovanja, koji je zadnjih mjeseci naprasno nestao iz naših života.

Kulturno ponašanje do sada je pretpostavljalo rukovanje - barem u zapadnom svijetu - kod gotovo svih susreta, a kroz stoljeća uvriježila su se pravila kako se rukovati i tko kome prvi pruža ruku.

Uvijek rukovanje inicira žena i starija osoba, muškarac se ne smije rukovati u rukavicama, nije uljudno isticati snagu “lomeći” drugome dlan niti samo ovlaš, nehajno i labavo nekome stisnuti prste.

Govor ruku

Svi ovi naputci mogli bi otići u povijest. U zadnje vrijeme javljaju se stručnjaci, uglavnom liječnici, koji misle da bi se od rukovanja valjalo odučiti i naći zamjenske načine pozdravljanja jer su ruke leglo virusa i bakterija. Predlažu običaje s istoka kao što je naklon ili polaganje ruke na srce. Od klasičnog rukovanja, tvrde, čak je bolji pozdrav poznat kao “give me five” (udarac dlanom o dlan) ili lagani udarac stisnutim šakama, odnosno “besa”. Međutim, ovakvi načini pozdravljanja uobičajeniji su među mladima i u neformalnim prilikama i teško ih je zamisliti na sprovodu, u kazalištu ili prilikom dodjele kakvih priznanja. Međutim, tko zna? I neki drugi običaji su promjenom načina života otišli unepovrat.

image
Javio se i prijedlog starorimskog pozdrava, hvatanja za podlaktice, ali odviše je u njemu muškog i ratničkog
 
Nikša Stipaničev/hanza media

Valja napomenuti da ideja o izostavljanju rukovanja nije baš nova i nije se javila pojavom koronavirusa. Ima već više godina da neki liječnici preporučuju alternativne pozdrave, pogotovo u bolničkim prostorima u kojima uvijek ima “viška” bakterija, pa i onih lukavih i zadrtih, otpornih na antibiotike.

Za sada, dok se ljudi još uvijek distanciraju i većina ih poštuje razmak od metar-dva na ulici, može se opaziti kako jedni drugima mahnu, a katkad i bace poljubac. Ali, jasno je da se tako ne može predugo živjeti, ljudi su socijalna bića i većina žudi za kontaktom.

Uz to, ruke su rječite. Njima se katkad može izreći i više nego govorom - kao i očima. Nebrojeni su primjeri iz književnosti gdje su opisani dodiri rukama kojima se može, a da se ne otvore usta, zapečatiti dogovor, rastati se, poručiti “predajem sudbinu u tvoje ruke”, izraziti ljubav, pa i dogovoriti ubojstvo kao u romanu Emila Zole “Čovjek zvijer”.

Guy de Maupassant na samom kraju kultnog romana “Bel Ami” donosi scenu vjenčanja beskrupuloznog novinara Georgesa Duroya s bogatom nasljednicom - a u samoj prigodi čestitanja, još u crkvi, Duroy se miri s bivšom ljubavnicom ovako:

“Ona priđe ponešto zaplašeno, ponešto uznemireno, i pruži mu ruku. On je prihvati svojom šakom i zadrži. Tad osjeti pritajeni zov tih njenih ženskih prsta, taj nježni stisak koji oprašta i ponovno prihvaća. A i on stisnu tu ručicu kao da želi reći: “volim te i dalje, tvoj sam”.

Eto kakvi su ti novinari i što sve znaju s prstima, a sada nam se nude bese i nakloni.

Još jedan prijedlog se javio, u zadnje vrijeme i nije loš, ali odviše je u njemu muškog i ratničkog. To je starorimski pozdrav hvatanja za podlaktice. Kao i obično rukovanje, i taj pozdrav potekao je iz opreza. Jer, goli, pruženi dlan od pamtivijeka govori “nisam naoružan”. A Rimljani su često u rukavu držali bodež pa je čvrsti stisak podlaktica zapravo opipavanje i provjeravanje. Kako bilo, tim načinom ipak se ostvaruje blizak, intiman kontakt uz manju mogućnost prijenosa virusa i bakterija.

image
Ljudi su socijalna bića i većina žudi za kontaktom
 
Duje Klarić/hanza media

Ako ćemo pravo, donedavni običaji stiskanja desetaka ili stotina ruku na sprovodima, vjenčanjima i u raznim drugim, tužnim i radosnim prigodama, nisu nimalo higijenski. Moguće je da nestanu, kao što su i neki drugi nestali, ili prešli u novi oblik.

Ovo je prilika i da se podsjetimo prvog hrvatskog bontona čija je autorica zagrebačka učiteljica i spisateljica Marija Jambrišak (1847.- 1937.). Pouke o lijepom vladanju svakako su se sporadično mogle naći i ranije, i kod nas i u svijetu, i u pedagoškim i u filozofskim djelima. I u trubadursko, i kasnije u renesansno doba kolali su priručnici o finom ophođenju i bili veoma popularni.

Međutim, kod nas je prvi “suvremeni” bonton napisala Marija Jambrišak 1896. godine. Doživio je još dva izdanja, a zadnje, dopunjeno, u nakladi St. Kugli, izišlo je prije ravno stotinu godina.

Samostalne ženskinje

Ova vrsna pedagoginja i aktivistica - zauzimala se pogotovo za izjednačavanje muških i ženskih plaća, što je i danas aktualno - napisala je svoju knjigu “O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama - rukovođ za općenje u obitelji, u društvu i u javnom životu”.

Temeljila ju je na nekim njemačkim knjigama toga tipa te domaćim priručnicima o zdravlju i odgoju. Naravno, spominje i rukovanje, u rukavicama i bez njih, ophođenje u društvu, za stolom, u teatru, u gostima, na izletu i putovanjima, spominje korištenje posjetnica, ponašanje u doba zaruka, izražavanje sućuti i čestitanja i slične teme koje se mogu naći i u današnjim knjigama o bontonu.

Začinila ih je obilato poezijom hrvatskih pjesnika i narodnim uzrečicama. Mnogo toga što Marija Jambrišak spominje više ne postoji, ali posebno je dojmljiva temeljna misao koja prožima čitavo djelo: uljudno ponašanje nipošto nije samo skup naučenih konvencija.

image
Javio se i prijedlog starorimskog pozdrava, hvatanja za podlaktice, ali odviše je u njemu muškog i ratničkog
 
Nikša Stipaničev/hanza media

Takvo ponašanje mora biti prirodno, neusiljeno, ugodno, nenametljivo. Pristojan će čovjek paziti na svačije dostojanstvo, ni pred kim neće ulizički puzati niti se otresati na “niže rangiranog”. Nema sumnje da je takvo ponašanje najispravnije, a bit će i nakon epidemije, makar se neki društveni običaji promijenili.

U vrijeme Marije Jambrišak u građanskim je obiteljima stanovala i posluga i guvernanta (ona je naziva uzgojiljom), pa su posebna poglavlja posvećena i njima. Mladi ljudi često bi prvi posao našli u nekom udaljenijem mjestu pa su, stigavši, poluslužbeno pohađali sve važnije osobe i preporučali im se. Plesovi su bili važna društvena događanja pa je valjalo naučiti plesati. Pisala su se pisma - i to je bila posebna vještina.

Rublje se krpalo rano ujutro - a popodne, ako svrati neki gost, u rukama se mogao naći samo vez. U društvu dama nije bilo pristojno pušiti, odnosno trebalo je tražiti dozvolu. Ima i poglavlje o “samostalnim ženskinjama” koje mogu slobodno zalaziti u društvo i rabiti posjetnice tek kada dosegnu određenu dob ili obavljaju javnu službu.

I onda, kao i danas, najelegantnijim se se držale najjednostavnije posjetnice, a nakićene nisu pokazivale dobar ukus. One su se katkad ostavljale u predvorjima, ako kod kuće nije bilo nikoga, a ovisno o tome koji je rub karte bio zavinut ili označen crnilom - znao se razlog posjeta: običan posjet, odlazim, čestitam, izražavam sućut.

Svega toga nestalo je u stotinu godina. Možda naša generacija bude zadnja koja se pri susretu grlila, ljubila i rukovala sa svima. Možda pružanje i primanje ruke ostane rezervirano za odabrane, kao poseban izraz bliskosti koji treba zaslužiti. A ostalima - besa. •

#BONTON#KORONAVIRUS#MARIJA JAMBRIŠAK

Izdvojeno

19. svibanj 2020 14:33