Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Književnostgrijesi patrijarhata

Slavenka Drakulić: Muškarac će dobiti posao i kad je slabije obrazovan od žene jer se poslodavci boje trudnoće, u stvarnosti smo ‘drugotne‘

Piše Jasenka Leskur Staničić
14. ožujka 2020. - 08:00
Slavenka Drakulić: Sama činjenica da je predsjednica žena ne znači da će se založiti za probleme žena, nije to činila ni Indira Gandhi, niti Margaret Thatcher  Božidar Vukičević/hanza media

Proteklog tjedna Zagreb je tijekom četiri dana bio mjestom okupljanja feministica koje su nizom tribina podsjetile na važnost feminističkog znanja i iskustva u borbi za slobodnije i pravednije društvo, kao i u borbi protiv ukidanja i ograničavanja ženskih, radničkih i prava manjina.

Na festivalu pod nazivom “Feminizam je za sve”, u organizaciji nakladničke kuće Frakture, najavljen je i dolazak pionirke feminizma na ovim prostorima, novinarke i spisateljice Slavenke Drakulić, koja, nažalost, nije mogla fizički prisustvovati festivalu. Na tribini “Feminizam za kućnu upotrebu” sudjelovala je preko Skypea iz svoga doma u Stockholmu. Naime, zbog svojeg zdravstvenog stanja uzima niz lijekova koji smanjuju imunitet pa spada u najrizičniju skupinu, te po preporuci liječnika izbjegava putovanja dok ne se ne zaustavi pandemija koronavirusa. Veli da su u Švedskoj svi oprezni te da se čini da je zdravstvena situacija pod kontrolom.

Razgovor sa Slavenkom Drakulić obavljen je “s distance”, a povod više je i objavljivanje proširenog izdanja knjige “Smrtni grijesi feminizma/Ogledi o mudologiji”, koja je njezina prva publicistička knjiga i jedan od prvih priloga feminizmu uopće u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1984. izazvala je buru u javnosti, a ponovno objavljivanje tekstova koji su nastajali krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća pokazuje koliko su te teme na ovim prostorima i dalje bitne. Tu je i dvadesetak novijih tekstova objavljivanih u međuvremenu, iz kojih je razvidno da im ova spisateljica i dalje pristupa jednako beskompromisno.

Knjiga “Smrtni grijesi feminizma” izlazi u proširenom izdanju nakon 36 godina, a u Zagrebu se čak četiri dana govorilo o feminističkim temama. Kako komentirate ove dvije činjenice u svjetlu aktualnih ženskih prava u Hrvatskoj?

– Najprije bih napravila razliku između današnjih ženskih prava i ženske stvarnosti. Ravnopravnost je, naime, naslijeđena iz socijalizma i prava nisu mijenjana, što je dobro jer su promjene koje se naslućuju opasne. Na primjer, novi zakon o pobačaju je odgođen i osnovano je pitati se hoće li biti ograničavajući kao, na primjer, u Poljskoj? Pritisak konzervativnih snaga i Katoličke crkve na vlast u ovoj zemlji je velik i teško da neće djelovati na zakonodavstvo. Ženska stvarnost je nešto drugo, što je lako uočiti kod traženja posla, na primjer. Kod nas ne postoji princip pružanja jednake šanse kandidatu koji je iz povijesnih razloga imao manje, to jest da u situaciji kad muškarac i žena imaju iste kvalifikacije posao dobije žena. Upravo obrnuto, dobit će ga muškarac. Dobit će ga i kad je žena bolje obrazovana, jer se poslodavci boje trudnoće iako će reći da su domoljubi – ali ne ako će ih to koštati. Da ne posežemo za najgorim primjerom patrijarhalnosti i mizoginije, podacima o nasilju u obitelji. U ovom je društvu ženama, bez obzira na zakone, namijenjena tradicionalna uloga i to ih vraća korak nazad u prošlost. Ako smo vjerovali da to nije moguće, pokazalo se da ipak jest.

Što se tiče moje knjige, gledam na to kao na objavljivanje povijesnog dokumenta, tako da se lakše može vidjeti koliko jesmo ili nismo odmaknuli u ta tri desetljeća otkad je objavljeno prvo izdanje knjige. Frakturina serija knjiga i feministički festival je prosvjetiteljski i hrabar potez za ovo društvo.

 

 

Možete li se podsjetiti početaka feminizma u bivšoj Jugoslaviji, odnosno koji su bili ciljevi ženskih mreža u tadašnjim društvenim odnosima? Koji događaj posebno pamtite?

– Način udruživanja i djelovanja bio je tada posve drugačiji jer nismo mogle registrirati svoje udruženje. Utočište nam je u Zagrebu pružilo sociološko društvo pa smo u njegovu okrilju održavali tribinu “Žena i društvo”. Bilo nam je jako važno povezivanje s drugim grupama u bivšoj Jugoslaviji i osvještavanje javnosti o ženskim problemima preko medija, koji su biti dosta otvoreni tim temama.

Meni je u sjećanju ostao susret na prvoj međunarodnoj konferenciji o ženama “Drug-ca žena” u Beogradu 1978. Naime, bile su pozvane i feministkinje iz Francuske, Njemačke, Italije... I dok smo mi bile dotjerane, našminkane, u visokim petama – naše su gošće izgledale posve drugačije. Odjevene u ležernu odjeću, bez šminke i u cipelama bez peta djelovale su, za naše tadašnje pojmove, pomalo zapušteno. One se također nisu mogle načuditi našem izgledu, iz njihove perspektive izgledale smo poput oličenja ženskog stereotipa. Nisu shvaćale da u socijalizmu, u kojem je bilo teško doći do dobre šminke, odjeće ili cipela, ženstveni izgled nije imao isto značenje. Pa se razvila polemika o štetnosti visokih potpetica, što nam se tada činilo bizarnim.

Svjesne smo da se feministička scena u međuvremenu promijenila, no istovremeno je ostala ista. Što je specifično za položaj žena u postkomunističkim zemljama?

 

– Problemi su, nažalost, ostali isti: izostanak spolnog odgoja u školama, neplaćeni rad žena u obitelji, seksizam i uznemiravanje na poslu, nasilje u obitelji... Rekla bih da izloženost tržištu rada stvara novu situaciju, na primjer, razliku u plaćama ili tzv. pay gap. Žene su za isti posao u cijelom EU-u plaćene manje od muškaraca, prosječna je razlika 16 posto, u Hrvatskoj također. Ali se razlikuje od zemlje do zemlje, pa tako Slovenija ima daleko manju, a Austrija daleko veću razliku. To se dramatično odražava i na mirovine pa su umirovljenice u EU-u daleko siromašnije od umirovljenika.

Drugi je problem “staklenog stropa”, nedostatak žena na upravljačkim mjestima u kompanijama, ali i u politici. Ali po meni najveći je problem ekonomski, sve manje ulaganja u javno zdravstvo i socijalu, zbog čega opet najviše pate žene.

Svjedočimo opet kršćanskom aktivizmu pred rodilištima i ponovnom nasrtanju na žensko pravo na zdravstvenu skrb i izbor. Je li to iskustvo rezervirano samo za žene iz nekadašnjih socijalističkih društava?

 

– Općenito govoreći, zakoni su u socijalizmu bili emancipatorski za žene. Ali još pamtimo situaciju u Rumunjskoj, gdje su se žene morale podvrgavati ginekološkim pregledima jer je pobačaj bio zabranjen. Rezultat su bili ilegalni pobačaji i neželjena djeca koja su završavala u domovima.

Zanimljivo je da danas u cijeloj istočnoj Europi žene trpe pritisak nacionalizma i Crkve, a dodatno i demografske krize zbog odlaska mladih na Zapad. One su na braniku domovine, vojnikinje zadužene za rađanje i očuvanje nacionalnog identiteta. I tako će biti dok se same ne suprotstave toj ulozi jer u tome im nitko drugi neće pomoći.

 

 

Dojam je ove godine da se – nakon višegodišnjeg medijskog ignoriranja međunarodnog Dana žena kao nečeg iz “nepoželjne prošlosti” – taj praznik dostojno zabilježio. Zašto Dan žena nikad neće biti Valentinovo, niti Majčin dan?

– Primijetila sam i to mi je drago. Iako smo početkom osamdesetih mi, ondašnje feministkinje, bile protiv ovog praznika. Pa i ja sam pisala protiv toga da se samo jednom godišnje formalno ženama odaje priznanje za njihov neplaćeni rad. A i tada smo svjedočili komičnim i žalosnim scenama jer su ga uglavnom slavili muškarci. Ovaj bi datum trebalo obilježiti zato da se podsjetimo na povijest borbe za ženska prava i da osvijestimo probleme s kojima se žene susreću. Jer iako smo formalno ravnopravne, u stvarnosti smo “drugotne”. Nažalost, svaka nova generacija iznova mora osvještavati da u svakom trenutku može ostati bez stečenih prava i da ona nisu izborena zauvijek.

U Hrvatskoj je nedavno donesena presuda ženi iz Siska koju su 1992. silovali hrvatski vojnici te joj je na ime nanesene “nematerijalne štete” dosuđeno ponižavajućih 50.000 kuna. Istovremeno, političarima se toliko, ako ne i više, dosuđuje u parnicama protiv novinara na ime “duševnih boli”.

 

– Na toj se sramotnoj presudi dobro vidi ne samo razlika između prava i pravednosti nego i prevladavajući sustav vrijednosti. Žene-žrtve rata ionako su kod nas u ponižavajućem položaju, a žrtvi hrvatske vojske može biti samo gore. Rat još ionako služi samo za stjecanje političkih bodova i bogaćenje bez straha od progona. Takozvane “duševne boli” koje, kao, trpe javne ličnosti i političari koji traže odštetu od novinara proizvod su njihova zaštićenog statusa u društvu. Međutim, sami smo za to krivi.

Bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović najavila je da će se posvetiti temi ženskih prava. Iako je njezin izbor za predsjednicu bio veliki dobitak, uvjerenje je feministica da je na tom položaju napravila jako malo, ništa. Koliko vam se čini realna ta njezina izjava?

 

– Slažem se s tom ocjenom, ali nisam ništa ni očekivala. Sama činjenica da je predsjednica žena ne znači da će se založiti za probleme žena, nije to činila ni Indira Gandhi, niti Margaret Thatcher niti mnoge druge. Njezin je prilog više simboličan, njezin je izbor pokazao da i žena može biti na visokom državnom položaju. I to je sve, iako nije malo. Ne vidim kako bi ona danas pridonijela borbi za žene osim da nabavi novac za pristojan fond za pomoć pretučenim ženama, što bi, recimo, vjerojatno i mogla. To bi zaista bilo korisno, ali teško mi je vjerovati da će to napraviti.

Koju poruku šalje društvo ženama kad župan osuđen zbog nasilja nad suprugom nastavlja i dalje obavljati svoju političku funkciju?

 

– Pa takvi postupci vlasti poručuju da je povratak u patrijarhat vrlo moguć, da našim životima vlada politička podobnost i da žene moraju osvijestiti kako su prepuštene same sebi. Ali nekoliko dobro organiziranih akcija u posljednje vrijeme, na primjer “Spasi me”, pokazuje da ta svijest raste, da solidarnosti ima i da je moguće ujediniti se.•

 

#SLAVENKA DRAKULIć#SMRTNI GRIJESI FEMINIZMA

Izdvojeno