StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

S ponistre se ne vidi Šolta nego Barbados

Piše Ivica Ivanišević
12. lipnja 2020. - 11:00
wikipedia

Zamislite policijskog službenika koji je ubio čovjeka i ne može se pomiriti s tom činjenicom. Nije pucao iz obijesti ili s nekim pokvarenim predumišljajem, nego u samoobrani. Ni poslodavac, ni mediji, na najšira javnost ne mogu mu - niti žele - išta prigovoriti, ali se on svejedno ždere. Nesposoban za povratak u službu dosađuje se na bolovanju, ekscesno pije alkohol i medikamente, pokušavajući izbrisati prošlost ili barem pamćenje.

Do te točke lako je suosjećati s njime, odnosno zamisliti ga kao osobu od krvi i mesa, a ne od riječi i mašte. Nevolja počinje onoga trenutka kad shvatimo, odnosno pročitamo da je dotični pokušao razgrnuti mrak koji mu je nalegao na dušu prvo pod blještavim, sunčanim svodom Barbadosa (gdje je proveo puna tri tjedna), a potom i na Tajlandu (gdje se zadržao dodatne tri sedmice). Znamo li da se sve to događalo u prvoj polovici devedesetih godina, dakle prije deregulacije zrakoplovnog prometa, kad nije bilo niskotarifnih kompanija, pa su letovi za spektakularne destinacije imali primjereno spektakularne cijene, priča o nevoljama policajca kojeg grize savjest postaje još bizarnija. Takav netko sigurno ne može biti Hrvat, no veliko je pitanje gdje je u svijetu takav slučaj uopće teorijski moguć. Naravno, u Švedskoj, a policajac na rubu duševnoga sloma, s kojim bismo trebali suosjećati dok se on pati po Barbadosu i Tajlandu, inspektor je Kurt Wallander, čiji je književni otac proslavljeni autor Henning Mankell.

UPORNI WALLANDER

Tako to biva s krimićima koji nam dolaze s dalekog sjevera. Osim zapletom, oni čitatelja, osobito hrvatskog, impresioniraju i još ponečim. Na primjer, životnim stilom tamošnje srednje klase, kojoj je Barbados činjenica istoga reda kao nama Šolta, i paketom općeprihvaćenih društvenih vrijednosti koje bi naši desničari bez krzmanja nazvali komunjarskima, premda se, u suštini, radi samo o dosljednom zagovoru jednakosti i solidarnosti.

„Čovjek koji se smiješio“ (prijevod s posredničkog, u ovome slučaju njemačkog jezika potpisuje Branka Grubić) četvrti je u seriji od ukupno dvanaest romana čiji je protagonist inspektor Kurt Wallander. Da Mankell nije bio kadar domisliti zgodne kriminalističke navlakuše, odnosno intrige, vrlo je vjerojatno da se nikada ne bi uspeo do časti nestora nordijskog noira, koji je poharao svijet puno prije nego što je uspjeh trilogije "Millennium" Stiega Larssona razgorio interes globalne publike za skandinavske autore krimića. No, duboko sam uvjeren da većina njegovih prilježnih čitatelja najviše cijeni Mankellovo umijeće profiliranja živopisnih, slojevitih karaktera, od glavnog junaka nadalje. Wallander je usamljenik iza kojeg je neuspješan brak, pije često i obilno, hrani se nezdravo, pokušava se, uglavnom neuspješno, brinuti za ostarjelog, ćudljivog oca, umjetnika koji je cijeli život slikao uvijek isti motiv u dvije varijante i, začudo, uvijek imao dovoljno kupaca svojih djela. Inspektor Walander na glasu je kao dobar i vrlo učinkovit policajac, premda poprilično odudara od žanrovskih očekivanja. Nije vičan fizičkoj akciji, pištolj u pravilu ne nosi, možda nije plašljiv, ali svakako nije neustrašiv, a teško da bi ga itko mogao nazvati deduktivnim genijem. Slučajeve uglavnom rješava mravljom upornošću i neumornim radom, kao uzorni baštinik protestantske radne etike.

PREDRASUDE O ŠVEDSKOJ

Ovoga puta zatječemo ga u poprilično jadnome stanju. Dok ozbiljno razmišlja o povlačenju u mirovinu, posjećuje ga stari znanac, odvjetnik koji sumnja da njegov otac, također advokat, nije stradao u prometnoj nesreći, kako glasi službena verzija smrti, pa moli Wallandera da pokuša istražiti o čemu je doista riječ. Rastrojeni inspektor neće, međutim, prihvatiti ovaj izazov, nego će se vratiti lizanju svojih duševnih rana u samoći. No, dva tjedna kasnije, kad mu znanca izrešetaju u uredu, konačno će se vratiti na posao i uhvatiti ukoštac s enigmom čiji pipci vode do milijardera koji uživa u časti jednog od stupova švedskoga društva, velikog filantropa i počasnog doktora nekoliko prestižnih sveučilišta.
Ispred i iza zapleta Mankell će se baviti onime što najviše voli, a što svjetsku publiku, osobito onu s europskog istoka, redovito zbunjuje: razobličavanju Švedske kao društva koje nezasluženo uživa u reputaciji harmoničnog i prosperitetnog, jer je premreženo nejednakošću i predrasudama. Da se kojim slučajem rodio kao Hrvat, autor s tako istančanim osjećajem za društvenu pravdu vjerojatno bi se objesio. No, imao je sreće pa se rodio pod zubatim suncem dalekog sjevera. Imali smo je i mi, pa možemo uživati u njegovim knjigama.

#LIBROFILIJA

Izdvojeno

09. srpanj 2020 13:42