StoryEditor
Književnostlibrofilija

Sretno dijete u socijalizmu

5. lipnja 2020. - 13:21
OndjakiWikipedia

Mjesto radnje: Luanda, Angola. Vrijeme: godina 1990. Nekadašnja portugalska kolonija u jugozapadnoj Africi ponosna je socijalistička država čiji poredak ugrožavaju pobunjenici koje podupiru Južnoafrička Republika i Sjedinjene Američke Države. Stranu, pak, komunista očekivano drže Kuba i Sovjetski Savez.

Dvanaestogodišnji Ndalu školarac je koji raste u relativnom obilju. Relativnom utoliko što mu otac radi u nekom ministarstvu, gdje je, očito poprilična faca čim ima vozača (koji je, doduše, alkoholičar, ali pustimo sad to). Prezaposlena obitelj ima i poslugu, jednog postarijeg gospodina koji im kuha i čisti, a dječak ga, sukladno pravilima socijalističkog bontona, uredno zove drug António i ne može se načuditi zašto ovaj stalno govori kako je za vrijeme portugalske vladavine bilo odlično.

Imati vozača i slugu nije mala stvar, ali nije ni dovoljno da bismo Ndalua smatrali srećkovićem. U Angoli se, naime, hrana kupuje na bonove, obroci su racionirani i uvijek nečega fali, čak i krumpira kojeg će se dječak toliko uželjeti da će ga naručiti od tete koja živi u Portugalu i upravo je najavila svoj posjet starome kraju i obitelji. Drug prosvjetni inspektor nije najavio posjet školi koju Ndalu pohađa, ali unatoč tome svi znaju da bi ih uskoro trebao obići, pa su i kubanski profesori i angolski đaci već danima u stanju najviše pripravnosti. Osim tete i inspektora, očekuje se i dolazak bande Praznih sanduka, o kojoj kruže strašne priče i kojima su, navodno, škole najdraže mete.

Sreća u neslobodi

Dok junaci Ondjakijeva romana "Dobar dan, drugovi" (čiji prijevod s portugalskog potpisuje Una Krizmanić Ožegović) nestrpljivo odbrojavaju do susreta s inspektorom ili banditima i nervozno se osvrću, život teče kao i obično. Sovjeti se brčkaju na plaži koja je zabranjena zona za domaći svijet i pripada samo njima ("Možda i mi imamo plažu samo za Angolce tamo u Sovjetskom Savezu", utješno nagađa dječak), sav se promet zatvara kad cestama ima proći najdraži drug, predsjednik José Eduardo dos Santos, a mališani na radiju ozareno čitaju svoje tobožnje sastavke u slavu domovine i socijalizma, koje im je ustvari napisao mjesni agitprop.

Što je, dakle, Ondjaki, građanskim imenom Ndalu de Almeida, napisao? Potresnu ispovijest o odrastanju u surovom ambijentu teške oskudice, nasilja i, povrh svega, političkog jednoumlja? Paprenu satiru na tragu onoga starog vica koji poručuje kako kubanski socijalizam ima samo tri problema – doručak, ručak i večeru? Naturalističku proznu fresku kojom je obuhvatio i fiksirao jednu dramatičnu epizodu u povijesti svoga naroda? Ne, nipošto. Ondjaki nije, naime, Hrvat, nego Angolac. On vrlo dobro zna ono što je mnogim našim sunarodnjacima potrebno crtati, i to debelim markerom: da je sreća moguća čak i u neslobodnim društvima. Osobito ako je mjeri dvanaestogodišnji dječak velikih, bistrih očiju i neutažive znatiželje.

Nepolitična knjiga

Trideset godina centrifugiranja mozgova, ne samo mladih, nego i onih vremešnih, kod nas je za svoju posljedicu imalo slijepo prihvaćanje budalaština kao mjere svih stvari. Bezbožnički, nenarodni i satrapski socijalizam toliko je kompromitiran da su ljudi počeli zaboravljati sve lijepo što im se u tim vremenima događalo. Kao da se tada nisu zaljubljivali, podizali djecu, odlazili na ljetovanja i izlete, navijali za svoj klub i reprezentaciju... Na ovim prostorima nije samo nostalgija stavljena, makar simbolički, izvan zakona, nego i povijest. Osobito ona skrupulozna, koja vodi računa o činjenicama, a ne služi zamagljivanju, pa onda i zlokobnom revidiranju minulih vremena.

"Dobar dan, drugovi" savršeno je nepolitična knjiga o jednom običnom djetinjstvu. Okej, možda nije savršeno nepolitična, baš kao što ni autorovo djetinjstvo nije bilo sasvim obično. Ali shvaćate što želim reći. Radi se o romanu koji slavi nježne godine čiju ljepotu ništa ne može umanjiti, nikakve društvene okolnosti, ni višak oružja, ni manjak krumpira. A opet, hrvatski čitatelj čitat će ovaj libar kao rijetko subverzivno štivo. Jer, gdje ćeš veće diverzije od one koja je sažeta u misli kako je u socijalizmu, unatoč svemu, bilo skroz okej.

Govorimo li, pak, o književnom umijeću, impresionira činjenica da je Ondjaki (rođen 1977.) ovaj libar objavio 2001. Imao je, dakle, samo 24 godine kad se uživljavao u ulogu infantilnog pripovjedača, maloga sebe, a to je učinio kao da iza njega stoji zrelost i mudrost srednjih ili još poznijih godina. Druže Ondjaki, sva čast!

Izdvojeno

21. srpanj 2020 12:40