O krhkosti mira svijet svjedoči svakodnevno, od Ukrajine preko Nagorno Karabaha i Kosova, pa do zadnjeg Hamasova općeg napada na Izrael. Nijedan od ovih događaja, izuzme li se dugi Putinov marš na Ukrajinu, nije se baš dao pretjerano naslutiti, a neki su zatekli posve nespremne i ponajbolje obavještajne službe svijeta.
Slučajno? Ništa nije slučajno, a kamoli cijeli lanac agresivnih ubilačkih postupaka koji potiču opći kaos i ljuljaju globalnu ravnotežu.
Zadnji napad srpske paramilitarne jedinice na Kosovu na albanske policajce nije bio nalik na krvavi Hamasov juriš na Izrael očito samo zato jer su obavještajne agencije Zapada savjesno radile svoj posao. Destabilizacija najmlađe države u Europi, starog objekta velikosrpskog hegemonističkog iživljavanja, srbijanski je tradicionalni državni projekt, ma koliko se Aleksandar Vučić od ove akcije neuvjerljivo trudio oprati ruke. Netom nakon što su ubačeni srpski specijalci krenuli u akciju na Kosovu, oklopne jedinice vojske Srbije krenule su na kosovsku granicu. To je urodilo čak i prosvjednom notom američkog državnog tajnika Anthonyja Blinkena Beogradu. Srbijanski mafijaški režim s četničkim naličjem znao je zadnjih godina kozmetički mijenjati svoje obrazine i dodvoravati se Washingtonu i EU-u kao jamac regionalne stabilnosti, no s zadnjim režiranim napadom na Kosovo pale su mu i najuspjelije maske. Između nekadašnjeg Šešeljeva potrčka Vučića i Milorada Dodika, jasno je i zadnjem nevježi, nema ama baš nikakve razlike: obojica sistematski potiču nemire na Balkanu, pritom odano služeći svom jedinom pravom mentoru – onome u Moskvi.
Svi srbijanski ratovi od početka devedesetih u našoj regiji, uostalom, počinju po istome obrascu: najprije paravojne jedinice izađu na ulice, ruše balvane i dižu barikade, a potom im upomoć pristiže do zuba naoružana regularna vojska. Tako je bilo u Hrvatskoj s proljeća 1991., tako je počelo krvoproliće i opsada Sarajeva proljeća 1992., a tako je očito trebalo biti i sad na Kosovu, da Kurti i Zapad nisu na vrijeme osujetili providni Vučićev plan. To zapravo i nije njegov plan: on ga ni za jotu nije promijenio u odnosu na svog neuspjelog i tragičnog predšasnika, oca ideje o svim Srbima u jednoj državi, balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Trideset godina kasnije Vučić se samo nada da će ispraviti njegove povijesne greške. Baš kao što se lideri Hamasa nadaju da će im konačno poći za rukom poništiti državu Izrael.
Dok se kao mačka umiljavao oko nogu europskih čelnika u Bruxellesu, i ponizno pohodio Bijelu kuću gotovo horizontalno plazeći po tamošnjim tepisima, Aleksandar Vučić je kroz čitavo to vrijeme kao mahnit državi kupovao oružje. Naravno, najviše od prijatelja Rusa. Vojni proračun Srbije je u zadnjih osam godina udvostručen: dok srpskim građanima nudi državno subvencionirani parizer da doslovce ne umru od gladi, četnički potrčko istodobno godišnje troši više od 1, 5 milijarde dolara na sprave za ubijanje. Na pitanje zašto to radi, pravda se nužnom zaštitom od agresivnih susjeda. Poznato je, uostalom, da su svi susjedi Srbije u zadnjih 30 godina pokušali najmanje 18 agresivnih jurišnih ratova kako bi zauzeli njihovo državno tlo, barem pojas do Šapca ili Vrnjačke Banje. Srbija s ovakvim liderima naprosto nikad neće odustati od svoje opsesivne ideje agresije, jer ih jedino ona legitimira kao povijesno nepromašene: svojim mirotvorstvom i izgradnjom regionalnog povjerenja bi naprosto stavili pečat na svoju opsesivnu ideologiju otimanja, jedinu koju imaju.
Kako Srbima uopće pomoći da shvate da je san o velikoj Srbiji koji im zlotvori i mutikaše prodaju već generacijama njihova evidentna noćna mora? Popravnog ispita za njihove neuspjele osvajačke ratove neće biti, niti ih oni mogu dovesti do nacionalne sreće. Krv srpske ili nečije tuđe djece samo Putina ili Vučića može dovesti do još jednog pljačkaškog i lažljivog mandata.
Ovih je dana u najvišim krugovima NATO-a i EU-a oživljena ideja pojačavanja aktualnih vojnih misija na Kosovu i u BiH. Ako NATO i EU trupe uskoro otpočnu s nadzorom granice Srbije prema susjednim zemljama, kao što se navodno planira, Vučić može iznova pokušati slati u misije destabilizacije svoje režimske ubojice. No, priče o sebi i Srbiji kao jamcu regionalne stabilnosti više neće moći nikome prodati ni kao vic, čak ni maloj djeci.