StoryEditor
HrvatskaON TO ZASLUŽUJE

Neka se most do Pelješca zove po Goranu Kliškiću, junaku Domovinskog rata koji je poginuo kod Bistrine, da JNA ne presiječe Hrvatsku na dva dijela i dobije rat

Piše Saša Ljubičić
29. srpnja 2021. - 12:22

Sinoć je bilo bezveze objašnjavati turistima da ujutro neće moći do Dubrovnika, a da ne prođu kroz BiH, jer su gledajući vatromet i cijelu svitu političara koja se okupila na mostu, shvatili da je stvar već gotova. I da je Hrvatska sada jedna cjelina. A nije, jer ćemo ceste koje vode do mosta i od njega, čekati deset mjeseci ili nešto duže. Struka se, naime, stidljivo ograđuje od najava da će prometnica preko Pelješca biti završena do turističke sezone 2022.

Znači, slavili smo spajanje mosta koji nije otvoren? Ha, ha... I još nikakvi izbori nisu na vidiku?! Tu nije bilo riječi čak ni o političkoj pragmatici, već o pukoj mitomaniji. O.K., ajde, pretjerujem; najvažniji političari sjatili su se da bi obilježili spajanje mosta, tako i treba, a zašto onda predsjednik Zoran Milanović nije pozvan? Pa zato jer se stalno "čepuša" s Plenkovićem i HDZ-om. Gledali smo spajanje mosta koji je izgradila kineska kompanija i kineski radnici, a Kineza, u TV prijenosu(ima), vidjeli nismo?! Čuj, od milijardu Kineza, nijednog jedinog? Ludilo brale.

image
'Nazovimo most po Goranu Kliškiću, poginulom pripadniku Četvrte gardijske brigade, koji je dao život spašavajući ranjenog suborca Ivicu Vucu'
Božo Radić/Cropix

Dalje; cijelo vrijeme se isticalo da je Hrvatska na ovom mjestu fizički bila "prekinuta" punih tristo godina, a nije tri stoljeća, nego tri desetljeća. I to su činjenice! I ta jedna nula viška, to je ta mitomanija na koju ovdje ukazujem. Mi smo Balkanci i od gusala i dodavanja ne možemo pobjeći da si Gospa.

Kroz Neum se moglo bez putovnice u Kraljevini Jugoslaviji i u SFRJ, a problem je nastao kad se Hrvatska osamostalila, a na tom je mjestu, umjesto administrativne, osvanula prava granica: carinici, policija i rampa. A to nije bilo, kolege novinari, prije tristo godina, makar ste se uhvatili tog podatka kao pijan plota, i iako je on za cijelu priču oko mosta, ako ne irelevantan, a onda barem manje važan od događaja koji su se tu zbili ratne 1991. godine.     

image
Dragan Primorac i Goranov otac Ratomir Kliškić polažu vijenac  kod spomen ploče pokojnog pukovnika HV-a Gorana Kliškića
Tom Dubravec/Cropix

Znači, umjesto mitova & legendi i otvaranja mosta do kojeg ne možeš prići ni sa njega sići, lijepo bi bilo sjetiti se junačke borbe pripadnika Četvrte gardijske brigade koji su u Bistrini osujetili JNA u namjeri da na tom mjestu presiječe Hrvatsku na dva dijela i tako dobije rat. Da se to dogodilo, danas ne bi slavili darežljivu EU, Kineze i slovenskog projektanta koji je zamislio zaista krasan most, jer ovo ne bila Republika Hrvatska, nego dio nekakve krnje Jugoslavije iz koje je jedino uspjela uteći Dežela, nakon što su se Milošević i Kučan o tome fino dogovorili.

'SPAJANJE' HRVATSKE 1991. GODINE

Zato, nazovimo most po Goranu Kliškiću, poginulom pripadniku Četvrte gardijske brigade, koji je dao život spašavajući ranjenog suborca Ivicu Vucu. Dok je neprijatelj granatirao njihov položaj kod mosta na Bistrini, Goran je svojim gardistima naredio da se povuku u bunker, a tek koji trenutak nakon toga granata je pogodila Vucu. Goran je izjurio iz bunkera i s ranjenim prijateljem na rukama krenuo natrag. Tada je pala još jedna granata i obojicu usmrtila.

Da Goranovo ime može simbolizirati spajanje Hrvatske velebnim mostom od Komarne do Brijeste, svjedoči i događaj iz listopada 1991. Kad je na njihovom položaju na Bilom brigu, gdje je Četvrta branila i obranila Zadar, po zvuku granate osjetio da će pasti na njihov položaj, Kliškić se bacio na suborca Ivicu Boškovića i spasio ga sigurne smrti.

image
Ratomir i Goran Kliškić u vrijeme ratnih dana
 
Ante Čizmić/Cropix

Goran je tada teško ranjen. Operirali su ga u Zadru. Dobio je tri litre krvi i jedva ostao na životu. Liječio se u splitskoj bolnici, no ne zadugo. Pun gelera i rana koje su još krvarile, odlazi na južno bojište iako mu se nudilo da prvu crtu zamijeni angažmanom u logistici.  

Goran Kliškić vodio je svoje diverzante koji su ulazili i na okupirani teritorij do pogibije 24. ožujka 1992. godine. Njegova žrtva zaslužuje naklon. Imenovati most do Pelješca po hrabrom Goranu: Hrvatu, Dalmatincu i Splićaninu, čiji je život prekinut u dvadeset i trećoj godini, bio bi izraz istinskog pijeteta prema mladosti koja je izginula za slobodu ove zemlje.

Eto, gospodo političari. Na znanje vam i ravnanje: neka se most Goranovim imenom zove. On i njegovi suborci su 1991. "spojili" Hrvatsku jer ih višestruko jači neprijatelj nije uspio proći. I to nije mit, nego gola istina. 

image
Otac Ratomir Kliškić s monografijom posvećenom sinu Goranu 
Ante Čizmić/Cropix
item - id = 1116234
related id = 0 -> 1124940
related id = 1 -> 1124923
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. rujan 2021 17:27