StoryEditor
Hrvatskajučer, danas, malo sutra

Crkva i HDZ su kao Richard Burton i Elizabeth Taylor

Piše Ivica Ivanišević
2. svibnja 2020. - 12:00
Vlado Kos/HANZA MEDIA

Godinama se Plenković morao prati u očima desnice kako ne dijeli SDP-ove vrijednosti, kako je pravovjerni, dakle, tvrdi Hrvat, samo što je umiven i počešljan za razliku od svojih kritičara. A onda su se sretno poklopile okolnosti, pa je prvo pomeo unutarstranačku konkurenciju na izborima, da bi potom korona suspendirala manje-više sav život u zemlji. Nitko, doduše, opoziciji nije zabranio da misli, ali se ona već tjednima ponaša kao da jest, prepuštajući, kao i obično, medijima da se bave delikatnim poslovima kritičke demontaže planova i odluka vladajuće garniture.

Jedino što aktualni SDP i onaj stari, Račanov, dijele jest kukavičko, kolebljivo držanje opisano u slavnoj frazi “odlučno možda”. No, na čelu stranke danas je čovjek koji u Račanovo doba ne bi mogao biti ni podvornik. Takav SDP već tjednima nije kadar artikulirati ozbiljan kritički glas, nego samo tihi, neobvezujući žamor, kao da se radi o dječici na velikom odmoru.

Škorin, pak, Domovinski pokret očito je doslovce shvatio preporuke epidemiologa da bismo kretanje trebali svesti na minimum, pa se nikamo nije mrdnuo od početka krize, ni u prostoru ni u duhu. Da dotični nepokretni pokret ipak nije blago preminuo, shvatili smo na datum obljetnice proboja logoraša u Jasenovcu. Kao slavno Pavlovljevo pseto gospoda su zaslinila tek kad su čula riječi koje im draškaju imaginaciju: koncentracijski logor, ustaše, zločini protiv čovječnosti...

Miran san

U dugim tjednima dok se svatko pametan, ma čak i svatko glup, plašio najprije zaraze, potom urušavanja svoga standarda ili čak gubitka posla, a onda i društvenih potresa koji bi mogli pratiti ove dvije krize, zdravstvenu i ekonomsku, Domovinski nepokretnici su mirno spavali. Svijet oko njih se rušio, ali oni se nisu dali inkomodirati. U političku su se arenu vratili nakon mjesec i pol, okrijepljeni i odmorni, da bi se onda posvetili jedinom što ih zaista zanima – reviziji povijesti.

HDZ-u, dakle, nitko ozbiljno ne prijeti ni slijeva ni zdesna. A u međuvremenu je dobio i neke neočekivane saveznike. Za njega, naime, igra i koronavirus (koji zdravstvene vlasti, za sada, uspješno obuzdavaju), pa čak i zagrebački potres (s čijim se posljedicama Milan Bandić, čovjek nikao u SDP-ovu kadrovskom inkubatoru, nije kadar nositi, što nije čudo ni za koga osim za one građane koji su mu svojedobno dali glas).

Prvi put nakon nekoliko dugih, iscrpljujućih godina Plenković i njegovi suradnici konačno mogu odahnuti. Pred njima su novi izbori koje dočekuju nikad jači, i s oporbom za koju je teško reći može li birače više nasmijati ili rasplakati. Umjesto da zaigraju gordo i uzdignute brade, s nadmoćnim gardom pobjednika, oni kao da se uživljavaju u rolu esdepeovaca.

Ne, naravno, nitko od njih nije se preko noći prestrojio na kolosijek socijaldemokracije (uostalom, te su tračnice odavno prazne, jer ih je ekipa s Iblerova trga napustila prije ohoho vremena), od svojih su političkih protivnika preuzeli tek paralizirajući strah. Od koga? To je malo teže pitanje.

Puno je lakše reći zašto naši tobožnji ljevičari redovito pune gaće. Oni su, jadničci, uvjereni kako svakoga dana iznova moraju dokazivati da nisu srbokomunjare nego, dapače, skoro normalni Hrvati (velim skoro, jer su oni uvjereni kako im potpuna normalnost nikada neće biti priznata).

No, čega se plaše hadezeovci? A da se plaše, oko toga ne može biti nikakvoga spora. Samo netko temeljito ustrašen može donijeti ekonomski katastrofalnu odluku o zabrani rada nedjeljom da bi se dodvorio Crkvi, premda je svakome jasno da njezinu podršku HDZ već ima.

Boy bend

Uostalom, kome drugome da je Kaptol da? Možda SDP-u? Da, kad bi na čelo Biskupske konferencije došao John Cleese. Ili Škori? Uvjeren sam da su u hrvatskoj ekspozituri najstarijeg poduzeća na svijetu osvijestili činjenicu kako Domovinski pokret nije stranka, nego boy bend čiji je rok trajanja sasvim upitan. HDZ i Katolička crkva nalik su partnerima u dugome, ne osobito skladnom braku.

Prošli su svašta, veza im je bila jedva nešto manje dramatična od one kakvu su njegovali Richard Burton i Elizabeth Taylor, znale su pasti teške riječi, možda i pokoja pljuska, čas je razvodom prijetila ona, čas on, ali se brak, unatoč svemu, održao do danas. I ne sumnjam da će još dugo potrajati.

Providno podilaženje Crkvi s neradnom nedjeljom ne može se protumačiti drukčije nego kao znak da Plenković i suradnici imaju ozbiljan problem sa samopouzdanjem. Tko se plaši boy benda, morao bi pronaći life coacha te ozbiljno poraditi na sebi.

#JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Izdvojeno

03. srpanj 2020 02:01