StoryEditor
Košarkaprisilni odmor

Ante Nazor u velikom intervjuu iskreno o hrvatskoj košarci: Ostali smo taoci velikih imena i rezultata, a danas evidentno kasnimo za najboljima

Piše Hrvoje Prnjak
27. travnja 2020. - 07:16
Ovo mi dođe nešto kao dobrodošla pauza. Kako se ono kaže, u glazbi je i pauza dio same glazbe. Tako da mi ovaj ‘ulazak u autoboks’ dobro dođe za razmišljanje o košarciAnte Čizmić/HANZA MEDIA

Virusom košarke “zarazio” se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kad je, rečeno rječnikom aktualne pandemije, koncentracija tog virusa u zraku bila najveća. Odrastati u to vrijeme u Splitu, preciznije u Spinutu, značilo je riskirati neizlječivu košarkašku infišaciju. Iako je tada bio klinac, pamti najveće dane Jugoplastike Tonija Kukoča i Dina Rađe, Cibonu s Draženom Petrovićem...

Otud valjda i tolika predanost i strastvenost, jer kad vodi utakmicu, Ante Nazor i sam “igra”, štono bi se reklo, “unutra je sto posto” na svakoj utakmici. Na rubu linije auta, suci bi sigurno rekli - na rubu tehničke.

Gledajući sa strane, netko će možda reći - ovaj se previše nervira, puno se, brate, dere na time-outima, baš kao što je sam sebi nekim iskrenim javnim istupima znao presuditi, kao recimo ono kad je u “Sportskim novostima” argumentirano i, kako sam kaže, “u dobroj vjeri”, progovorio o situaciji u Ciboni...

I u Zadru je morao “pojašnjavati” neke svoje izjave. A Nazor će na sve to tek citirati ruskog književnog nobelovca i disidenta Aleksandra Solženjicina: “Ako je čovjek neprestano oprezan, može li uopće ostati čovjekom?” Ili u parafrazi: Kakav si ti to čovjek ako si stalno oprezan?

‘Ulazak u autoboks’

Iako se u dobi od nepune 42 godine Nazor smatra mladim trenerom, iza sebe već ima iskustvo vođenja Splita, Cibone i Zadra u čak tri navrata. Pečalbario je i u Čapljini, koju je doveo do prve lige, u skopskom MZT-u kojeg je spasio od ispadanja iz ABA lige, te posljednje, do izbijanja korona-krize, u mađarskom ZTE-u. Šira javnost ga pamti i kao izbornika mlade reprezentacije Hrvatske koja je u srpnju 2015. na Svjetskom prvenstvu u Grčkoj osvojila srebrnu medalju, nakon poraza u produžetku infarktnog finala protiv Amerikanaca, kada nas je jedno slobodno bacanje na isteku regularnog dijela dijelilo od zlata...

Zato je logično da smo Antu prvo pitali – kako podnosi ove tjedne bez vođenja utakmica. Posla si sigurno nađe, u to ne treba sumnjati. Ali, tako temperamentan trener, koji se čitav daje, sada sjedi kući. Je li, dakle, ova pauza dobrodošla, ili mu se već popela navrh glave?

- Ovo mi dođe nešto kao dobrodošla pauza. Kako se ono kaže, u glazbi je i pauza dio same glazbe. Tako da mi ovaj “ulazak u autoboks” dobro dođe za razmišljanje o košarci. I kad ne radiš, otvoren si za neke nove ideje, neka nova promišljanja, što bi mogao primijeniti u igru kad opet sve krene... Sad sam i teta u vrtiću, profesor u školi i domaćica. Jer žena mi radi pa triba skuvat i obid dici. Mali je sedmi razred, kćerka ima pet godina... Nije dosadno, za sve je ovo neka nova dimenzija.

Vrtite li snimke utakmica?

- Naravno, gledam utakmice, analiziram vlastite, gledam što sam mogao bolje napraviti... Kad si u žrvnju sezone, nemaš vremena da se tako resetiraš. Zato ovo razdoblje dobro dođe da vidiš kako svaka utakmica nosi neku svoju zamku. Pa možeš hladne glave vidjeti gdje si pogriješio. Svi psiholozi kažu da kad si pod stresom imaš suženo perceptivno polje. A tako je dok traje sezona. I trener mora trenirati, analizirati svoj rad, zato je ovo vrijeme pauze bogomdano da vidiš u čemu si sve griješio.

Imate li neku utakmicu kojoj se posebno rado vraćate? Evo, nekidan sam čitao intervju sa Željkom Obradovićem, trenerom Fenerbahčea i deveterostrukim osvajačem Eurolige, koji kaže da se uvijek vraća finalu NCAA lige iz 1985. godine, u kojem su igrali Villanova i Georgetown...

- Baš sam prije par dana pričao s jednim kolegom na tu temu - kako ti se neki film zabode u sjećanje, e pa tako ti ostanu i neke utakmice. Primjerice, meni je utakmica desetljeća Slovenija - Latvija sa zadnjeg Eurobasketa, 2017. godine. Toj se utakmici rado vraćam, urezala mi se nekako. Prava napadačka košarka s obje strane. I kad dobiješ jednu takvu tešku utakmicu u četvrtfinalu, što je Slovenija uspjela, to je zapravo finale prije finala, sve se prelomi.

Kad smo već kod medalje, bili ste srebrni s mladom reprezentacijom prije pet godina u Grčkoj. Ipak, nismo iz te generacije dobili novu seniorsku reprezentaciju i nove uspjehe na toj razini?

- Je, nakon toga je bilo puno lutanja. Nije bilo kontinuiteta ni u ljudima koji su vodili Savez, pa onda ne može biti ni kontinuiteta struke. Mi smo u reprezentaciji tradicionalno “prožvakali” puno trenera, od 1992. pa dalje, to je neki naš modus operandi, iako je to sad jedna druga tema... Kad nemaš kontinuitet struke, nemaš ni kontinuitet selekcije. Tu smo isto puno lutali, te mladi te stari, na svim pozicijama se previše lutalo. Vrtili smo se ukrug. Naravno da je moralo biti bolje.

Iz te generacije mlade reprezentacije individualno to i ne izgleda tako loše: trojica su u NBA (Žižić, Zubac i Bender), dok su mnogi doslovno “nestali” s radara?

- To je naš najveći problem. Netko je dobro rekao, na ovim si prostorima ili nobelovac ili si ispod prosjeka. Tako je i u košarci. Žao mi je što su neki igrači koji su trebali nositi bazu, postati dobri ligaški igrači, nestali. Reprezentacija je to posebno osjetila i kroz činjenicu da nas termini odigravanja kvalifikacija, ovi prozori FIBA-e u kalendaru sezone nisu nimalo mazili, pa nismo mogli ni računati na sve najbolje igrače. Istina, i drugima se to događalo, ali mogli smo to bolje amortizirati, kroz nekakav kontinuitet i s manje lutanja. Ali, mislim da se ipak polako vraćamo u dobar kolosijek.

Igra li se po vašem mišljenju u Hrvatskoj moderna košarka? Neki treneri tvrde da problem “vučemo” iz mlađih uzrasta, da se radi po zastarjelim metodama, pa zato onda igramo statično, generalno gledajući?

- Mogu se složit s time, iako mogu i reći da se u mojih osam godina u reprezentaciji, od kadeta do mladih, kad smo osvojili sve što se moglo, igrali modernu košarku. I trčalo se i skakalo, igralo agresivnu košarku s najjačim reprezentacijama svijeta. Ali, jasno, treba gledati bazu, od mladih i A2 lige nadalje. Koncept onda treba preslikati na cijelu državu. To je pitanje struke, da se ubrza igra. Jer je evidentno da za najboljim reprezentacijama kasnimo sekundu, dvije, a to je u košarci strašno puno!

Ja taj zaostatak vidim i kad gledam domaću pa ABA ligu?

- Tu je jedan veliki zaostatak koji moramo što prije nadoknaditi ako želimo priključak s modernom košarkom. Talenta imamo, to je neosporno.

Kao netko tko je vodio i Split i Cibonu i tri puta Zadar, vidite li izazov u domaćoj košarci?

- Nema tu puno mudrosti. Mi smo pomalo ostali taoci velikih imena i rezultata. Trebamo se okrenuti programima. Da mi netko kaže; ostani u Splitu, evo ti deset talentiranih juniora, kao što je bilo u vrijeme kad se Nikola Vujčić bio vratio na Gripe..., ne znam bih li se puno mislio. Toga nam fali.

Trener je topovsko meso

Da, to je izgledalo kao zadnji pokušaj uspostavljanja sustava u nekom domaćem klubu?

- Ali netko to treba i prepoznat! Tad su u Splitu bila braća Bender, Žižić, Marinelli, čitava pledaja mladih, talentiranih igrača, i da se imalo strpljenja, Split bi bio kao Mega ili FMP, ozbiljan klub s ozbiljnim mladim igračima... To nam danas nedostaje.

Trenirajući ABA ligaše, Zadar i Cibonu, jeste li imali tu podršku koju naglašavate, jeste li vidjeli sustav?

- Od godine do godine. Puno toga utječe na to. U hodu shvatiš da si ti kao trener u stvari topovsko meso. Tomahawk, o kojem sam govorio u Zadru prije posljednjeg razlaza, okrenut će se prema tebi. Tako je na kraju i bilo. Trener je u takvim klubovima uvijek na vjetrometini i pod imperativom seniorskog rezultata. A trebalo bi istrpjeti i nekog mladog trenera i mladog igrača, kao što u Ciboni sad imaju situaciju s Prkačinom. Činjenica je da i Zadar u ovom trenutku ima jednu dobru bazu mladih igrača, strpljivo selektiranu, čak sam i ja jednim dijelom sudjelovao u tome, koliko sam stigao zbog obveza sa seniorima... Imaju dobre kadete i juniore i trebalo bi se uhvatiti za to. Ali, to moraju prepoznati i klupske uprave.

Jasno je da svi ti klinci imaju još puno nedostataka da bi ih se samo tako bacilo u vatru seniorske konkurencije, ali koji je izgovor da ne igraju, ako znamo da su i Cibona i Zadar pred prekid natjecanja zbog pandemije bili na samom dnu lige, Zadar gotovo na rubu ispadanja? A tako je godinama. Je li i to stvar koncepcije, hrabrosti?

- Toliko je već toga iz šupljeg u prazno pretočeno da tu više nema nikakve logike. Netko bi trebao reći, idemo napravit posao, a ne stalno ići dalje bez jasne vizije. I onda trener, koji je najizloženiji i prvi će platiti glavom, iz straha dovede nekoliko isluženih igrača...

Amerika čeka bolja vremena

Evo, nakon 21 kola Zadar ima šest, Cibona “čak” sedam pobjeda? A sve smo to vidjeli i prethodnih sezona?

- Nije lako. Bio sam u toj situaciji godinama. Prošao sve te klubove, imaš osjećaj da se sve vrti u krug. A sve zato što nemamo sustav. Split je bio na pragu da uspostavi zdrav program koji bi onda godinama crpio, jer bi stvarao igrače. To je jedini put. Ali, za to treba imati viziju. Mene je, mislim, nakon moje prve godine u Zadru Damir Tvrdić, kao tadašnji sportski direktor, bio zvao da se vratim u Split koji je pao na najniže grane i da krenemo od nule. Bili smo blokirani, nismo mogli nikoga dovesti, i stvarno smo dali šansu kadetima, juniorima... Mate Kalajžić je kao kadet tada zaigrao u seniorima. I jednostavno je to trebalo nastaviti, neovisno o prvim rezultatima. Ali, ako se dobro sjećam, netko iz politike se maknuo iz kluba, pa su se na kraju okomili i na Damira...

- Klub treba biti linija ljudi na istoj valnoj dužini koji će se boriti za isti cilj do zadnje kapi krvi. Tako ja to shvaćam. To je preduvjet da se stvori bilo kakva dobra priča. Ja sam tada ostavio u Zadru izdašniji ugovor zbog toga što mi je sve to izgledalo kao zdrav projekt. To je bila šansa. Imali ste bazu i sve preduvjete. Damir nije htio ni plaću uzimat, kao financijski neovisan čovjek...
I kad se to ne prepozna i mijenja se koncept svake godine, nije dobro. Znači da i sam ne vjeruješ u to!

- Zadnjih je godina u klubove ušla i ta nekakva tehnomenadžerska struja, ali ne zaboravimo da klub nije firma. Zmago Sagadin je jednom rekao – minus i minus ne daju plus kao u matematici.

Kako pristupate igračima – tražite li u njima nekakve vojnike ili ih nastojite shvatiti kao osobe? Pitam zato što mi pritom na pamet neizbježno pada primjer Duška Vujoševića, koji je svojim igračima birao knjige koje, po njegovu mišljenju, još trebaju pročitati?

- Mislim da igrače treba gledati kao kompletne osobe. Evo, kad već spominjete Vujoševića, što sam stariji vidim da su on i Sagadin najveći treneri s ovih prostora, jer su proizveli toliko igrača, čak i za NBA. Vidim se kao takav tip trenera, koji nije isključivi natjecatelj, nego i za razvoj igrača. Nastojim pomiriti ta dva koncepta, a to traži pristup igraču kao kompletnoj osobi. Mi ovdje idemo u smjeru trenutnog rezultata. Zato i kaskamo.

Kad nemaš novca, valjda je logično da možeš biti konkurentan samo ako stvoriš poseban timski duh?

- Najbolji ti je primjer toga ovo što Šarunas Jasikevičius radi sa Žalgirisom u Euroligi, gdje oni nemaju budžet u rangu najbogatijih ekipa, a uvijek su tu. Dokazalo se da se s takvim konceptom i s puno manje novca može napravit pravi rezultat.

Nakon Zadra ste bili najavili odlazak u Ameriku, kod prijatelja Nevena Spahije?

- I na kraju ipak nisam otišao! Sve sam bio dogovorio i skoro otputovao, ali mi je došla ponuda iz Mađarske. Amerika čeka bolja vremena. Treba raditi. A i Spahija se brzo vratio, zbog korone, i sad je, evo, u maslinama, kao i ja!

U Hrvatskoj površni poznavatelji košarke još uvijek svisoka gledaju na lige u zemljama poput Mađarske, Slovačke, Rumunjske... Što kažete na to?

- Treba samo pogledati koliko je nas iz ABA lige, i trenera i igrača prešlo u mađarsku ligu, i sve će vam biti jasno! To su tržišta koja idu prema gore, dosta ulažu, idu iz sezone u sezonu prema gore.

Pa što to oni rade, a mi ne radimo?

- Ništa posebno, kad vidiš koncept reprezentacije i mlađe katogorije, oni su još iza nas. Ali postoje ulaganja. Mađari imaju četrnaest klubova u prvoj ligi, ali tu nema prazne dvorane, kompletna priča je na višoj razini. I ulaže se u struku. To dugoročno mora dati rezultate. Važno je i što gospodarstvo gura sport, više ulaže i država nego kod nas.

Zbog rejtinga reprezentacije, manje su na cijeni i treneri iz Hrvatske. Evo, i vi i primjerice Danijel Lutz, unatoč neospornom potencijalu, niste krenuli stopama vaših prethodnika pa nastavili karijere u bogatijim ligama zapada, u klubovima Eurocupa ili Eurolige?

- To je nekad bilo pravilo, ali i to smo godinama gubili. Najbolji primjer je Cibona, koja je dugo bila lakmus-papir naše košarke: koliko je samo naših trenera i igrača iz nje poslije imalo puno unosnije ugovore. Ali, kad je na mjesto Cibone došla Cedevita, to je počelo padati, paralelno i s padom reprezentacije. Košarka pati bez pravih rezultata reprezentacije.

- Srbi su u tom smislu nekako bolje naslijedili tu priču od bivše države nego mi. Tamo je košarka kao sport ostala na nekoj visokoj razini, a mi smo danas tek četvrti, peti sport u Hrvatskoj! Današnji klinci idu u druge sportove, nogomet, rukomet... Nije to kao kad sam ja u Spinutu išao u četvrti razred, u eri Jugoplastike. Svi su išli na košarku!

Pratite li NBA? Sve se češće može čuti najave da će njihova razvojna, G-liga, uzeti sve što valja iz Europe i kvalitetnije Amerikance koji nisu za NBA, ali bi inače došli u Europu?

- Digli su platežnu moć. I zato je sve teže pronaći dobrog Amerikanca koji bi došao ovamo. I još su tamo cijelu godinu u izlogu. Doći će ti netko iz petog ešalona, neće ovi bolji. Usto, oni imaju i jako dobre razvojne programe, to mi je pričao Žižić. Puno se radi i svi se trude kako bi uspjeli. Tako da nas i ta situacija zapravo upućuje na to da se treba okrenuti svojim resursima...
Čak i ja sam jedno vrijeme bio u nekim kombinacijama za G-ligu, tamo 2015. godine. Te je godine Phoenix bio smijenio kompletan staff i bio sam u igri za trenera, ali na kraju ipak nije bilo ništa od toga...

Koji vam je roster od svih koje ste vodili ostao posebno blizak srcu?

- Nekako mi je poseban roster koji sam vodio u Zadru 2014./15. sa Sobinom, Ivanovom, bio je tu mladi Bošnjak, Ramljak, Florence kao dobro “pogođen” Amerikanac koji je vukao cijelu ekipu. Bila je to ekipa s karakterom. Kad imaš dobru kemiju i kad svaki nedostatak nadoknađuješ viškom borbenosti, to je to!

- Kao treneru bude mi žao kad vidim da se neki igrači koje sam vodio nisu razvili koliko su mogli, ali se nisu posvetili radu na nekim svojim nedostacima. Tu su onda i ozljede, pauze... Sve to utječe na razvoj igrača.

Bez posla je najgore

Što vam sad predstoji? Čekate rasplet oko korone?

- S Mađarima sam ostao u super odnosima, izrazili su želju da se vratim, ali sad je sve neizvjesno.

Biste li se vratili u domaću ligu?

- Nikad ne reci nikad. Najgore je biti bez posla.

Kako komentirate forsiranje dvojbe – ili ABA ili Europa? Iako se kroz ABA ligu može do Eurocupa i Eurolige, košarkaške Lige prvaka. Pa se gura teza da je zbog ABA lige hrvatska košarka zakinuta, da nas zbog nje nema na međunarodnoj sceni? Je li to argument ili alibi?

- Da, kažu da ta liga nije dobra za hrvatske klubove. Kako je onda dobra za Partizan, koji usto izbacuje igrače, a za tebe nije? Znači da ti u nečemu griješiš! To nas vraća na pitanje koncepta, gdje si sada, što želiš biti. Pa upravo je ABA izbacila rekordno veliki broj NBA igrača... Treba krenuti od sebe. Svi, kao, puno brinu za hrvatsku košarku, a evo, meni su ostali dužni upravo hrvatski klubovi, iako sam hrvatski trener. O čemu onda zapravo pričamo?!

Svjesno nabrijava situaciju

Ante Nazor priznaje da nekad i pomalo svjesno nabrijava situaciju na klupi kako bi razbudio igrače, dok publiku, barem u Zadru, ne treba posebno “paliti”. U Ciboni je iz istog razloga teško prihvaćao to što se malo tko uzbuđivao nakon loših partija.

- U Zadru je, kao i u Splitu kad je u pitanju Hajduk, bolje deset dana ne izlazit kad izgubiš. A u Zagrebu - ništa! Idem ja, recimo, nakon poraza u stan na Trešnjevci, i nikad mi se nitko nije obratio. A ja bih prvi igrače hvatao za prsa! Ali, kažem, tamo nikad ništa...

Mađarska puno ulaže

Mađari imaju četrnaest klubova u prvoj ligi, ali tu nema prazne dvorane, kompletna priča je na višoj razini. I ulaže se u struku. To dugoročno mora dati rezultate

Košarka je četvrti ili peti sport u Hrvatskoj

Srbi su bolje naslijedili čitavu priču od bivše države nego mi. Tamo je košarka kao sport ostala na nekoj visokoj razini, a mi smo danas tek četvrti, peti sport u Hrvatskoj.

Ostali mu dužni

Svi, kao, puno brinu za hrvatsku košarku, a evo, meni su ostali dužni upravo hrvatski klubovi, iako sam hrvatski trener.

#ANTE NAZOR#KK SPLIT#KK ZADAR#KK CIBONA

Izdvojeno

01. srpanj 2020 22:08