Splitom je do sada vladala udarna trojka. Na isturenoj punti te formacije stajao je Ivica Puljak, u suštini manekenska figura nasmiješenog profesora koji uporno vergla nekoliko uvijek istih rečenica o radu i redu (hvala bogu, dovoljno je mudar da izostavi stegu).
Njegov zamjenik Bojan Ivošević profilirao se kao čovjek koji čisti gradske ulice od nagomilanog nereda i sumnjivih tipova koji su drmali našim kaletama i pjacetama, a Maja Đerek kao osoba koja radi to isto, ali u interijerima, gradskim stanovima.
Ako je ljudi malo i ako poštuju hijerarhiju, znaju tko je šef, a tko njemu podređeni, trebali bi, barem u teoriji, lako komunicirati, i to osobno, licem u lice, a nipošto ne putem medija. Međutim, Puljak, Ivošević i Đerek ne bi znali što jedno o drugome misle da nema novinara koji im stoje na raspolaganju i servisiraju njihovu svađu.
U samo nekoliko sati, privid čeličnog jedinstva i skladne harmonije raspršen je u prah nakon što je postalo jasno kako pročelnica Đerek, ne samo što ne misli odustati od daljnjeg mrcvarenja stopostotnog invalida Borisa Rakića, nego i namjerava sve gradske stanove prenamijeniti za socijalu, a iz njih iseliti važne kadrove, među kojima je i dogradonačelnikov otac, glumac Nikola Ivošević.
Jasno je da pročelnica koja gradonačelniku javno, na sva zvona poručuje kako ne misli postupiti po njegovoj volji i još se prijeti da će oca njegova zamjenika pretvoriti u beskućnika, ne može više ostati na toj funkciji, i samo je pitanje dana kada će se to pitanje formalizirati.
Đerek će dodati još jednu recku u svojoj plodnoj karijeri profesionalne mučenice, sirotog Kalimera koji stalno viče "to je nepravda!". Ona se, uostalom, time bavi već dovoljno dugo da će, na koncu, i sama povjerovati kako je osoba za koju se izdaje.
Puljak će joj naći zamjenu, nekoga s manjom potrebom da se stalno eksponira u javnosti. Posao neće patiti, barem neće više nego što je do sada patio. Problem je u tome što će, otpuštajući Đerek, njegov upravljački tron izgubiti treću uporišnu točku. Osloncem samo na sebe i Ivoševića, on više neće moći sjediti, nego se samo gingati do prve komunalne nevere, kad ispliva novi problem što su ga on i njegovi bliski suradnici zakuhali.
Ali tko mu je kriv. Svoje prve suradnike birao je po ključu prčevite reputacije, jer ih je pratio glas da su drski, nepotkupljivi borci za pravicu i javno dobro. Na Ivoševića se gledalo kao na hrabrog lokalnog puntara, a na Đerek kao na još odvažniju zviždačicu.
Htio ih je pridobiti na svoju stranu da bi tako prisvojio i ponešto od njihove pučke slave. I uspio je. Sve bi bilo okej da ih je prije stupanja u političko savezništvo stigao upoznati. Ovako se sada mora mučiti s činjenicom da mu zamjenik ima problem s obuzdavanjem bijesa, a da mu pročelnica ima krizu identiteta i sebe vidi kao Ivanu Orleansku.
Tako valjda mora biti kad si gradonačelnik, a grad te, u stvari ne zanima, jer ga doživljavaš samo kao trampulin u nacionalnu politiku, pa si upravljanje prepustio svojim suradnicima.