StoryEditor
SplitPriča o prijateljstvu

Genijalni splitski arhitekt Dinko Kovačić piše o dragom kolegi: Šteta je, baš velika šteta za Split, želio je i trebao nam je biti gradonačelnik!

Piše DINKO KOVAČIĆ, arhitekt
1. lipnja 2019. - 16:08
Vjekoslav_Ivanisevic_arhitekt_

Ove godine Grad Split dodijelio je tri Nagrade za životno djelo: Anti Jelaski te posthumno Zvonimiru Puljiću i Vjekoslavu Ivaniševiću.

Donosimo tekst akademika Dinka Kovačića kojim je predložio Komisiji da se kolegi arhitektu Vjekoslavu Ivaniševiću posthumno dodijeli Nagrada Grada Splita za životno djelo.

Kovačićev tekst ujedno je i apel za valorizaciju ostavštine ovog uglednog splitskog arhitekta čije su realizacije ostavile trag u tkivu njegova grada i okolice.

"Rano jutro dalekih sedamdesetih. Odlazio sam na posao. Na zidiću u Palminoj ulici sjedio je mladić s blokom i kistom u ruci. Slikao je akvarel jednog starog splitskog ambijenta. Zastao sam. Predstavio mi se. Rekao je da je on Vjeko Ivanišević, student četvrte godine arhitekture, na što sam ja dodao da sam arhitekt. Izmijenili smo nekoliko ugodnih rečenica, ali ja sam morao ići jer me je čekala 'kartela' na porti u 'Lavčeviću'.

Nekoliko godina kasnije Vjeko se pojavio u prostorima 'Projektne grupe Split 3'. Kazao mi je da je dobio zaposlenje u 'Lavčeviću'. Opet nekoliko ugodnih rečenica. Pomislio sam kako bi bilo dobro da mi baš tog mladića dodijele za suradnika.

Potražio sam odmah šefa, ali ovaj mi reče da će mladi kolega biti uz profesora Magaša (formirao se tim za izradu poljudskog stadiona). Radili smo u istim barakama pa smo se često sretali. Naši kolegijalni razgovori s vremenom su postajali sve duži i sadržajniji. Ljudi istih ishodišta i uvjerenja.

Od tada pa sve do smrti Vjeko Ivanišević bio je vrijedan, pa stoga i vrlo učinkovit arhitekt. Njegov je opus golem, a nadasve oduševljava tako širok dijapazon njegovih interesa i djelovanja. Njegove kuće lako će nas uvjeriti da je arhitekt Ivanišević proces projektiranja svaki put ispočetka proživljavao kao put u nepoznato.

Često smo razgovarali o toj prekrasnoj radosti iščekivanja. Njegovo nadahnuće bio je onaj istraživački segment. Onaj put od znanja do oduševljenja.

Kolega Vjeko Ivanišević uvjerit će nas svojom tematskom raznolikošću da arhitektura ne priznaje specijalizaciju jer vještina, kako on reče, priječi onaj uzlet u čudesni svijet oduševljenja.

Imponira njegov rezolutan stav o tome što je arhitektura i čemu služi. Njegove su kuće poput nepogrešivog kroničara zapisale sva događanja u ljudima. Njegove kuće i svojom funkcijom i svojim oblikovanjem upozoravaju na pripadnost, zavičaju dakako. U njima zapisano je vrijeme.

Treba istaknuti rafiniranost transformacije tradicijskih detalja, čime je dokazao umijeće prilagodbe mjestu i vremenu.
Vjekina djela, sva odreda, upozoravaju da se jedino pristojnošću prostora, dosljednom suvremenošću i nadasve poštovanjem može udovoljiti i najsuptilnijim očekivanjima naše baštine.

Njegovu bih arhitekturu, po sadržaju, pa i oblikovanju, uvijek jednako uvjerljivu, samo radi lakšeg obrazloženja podijelio u četiri jednakovrijedne cjeline:

Urbanistička rješenja: objekti individualnog i kolektivnog stanovanja, kuće za odmor; Objekti javne namjene: uređenja javnih gradskih prostora; Urbanistička rješenja: ovdje svakako treba istaknuti projekt zone Priko u Omišu, urbanizam Turističkog naselja Garma u Omišu, kao i niz detaljnih planova uređenja; Stambeni objekti: puno ih je i navedeni su u prilogu biografiji. Od mnogo njih navest ću samo neke, najznačajnije:

Stambena višekatnica 'Ex Jela'. Ovom kućom Vjeko Ivanišević već 1983. godine kao mladi arhitekt pokazuje svoj izuzetan talent, svoj potencijal te izuzetno zrelu arhitektonsku osobnost.

Pokojni Frano Gotovac baš ovaj objekt ističe kao izuzetan doprinos arhitekturi Splita, čime Vjeko stječe svoje prve, i to tako jake, arhitektonske argumente.

Svojim ambijentalnim i estetskim naročitostima ističe se stambeno-poslovna zgrada u Rendićevoj ulici, kao i dvije stambene višekatnice u Spinčićevoj.

Od kuća za individualno stanovanje izdvojit ću vilu za Gorana Ivaniševića na Mejama. Naročita je po organizaciji prostora i posebnom likovnom tretmanu pročelja.

'Kuća za odmor Božić' u Stanićima pravo je malo remek-djelo Ivaniševićeve arhitekture.

Objekti javne namjene. Vjeko Ivanišević plodan je arhitekt. Preostaje mi istaknuti, po mojoj hijerarhiji, samo neke:
hotel 'Jadran' sa sportskim centrom i bazenom, gdje arhitekt izuzetnim razgovorom toliko različitih funkcija uspijeva postići sklad cjeline.

Hotel 'Luxe' u Zvonimirovoj ulici ostaje kao primjer i prilog uklapanja moderne arhitekture u staro gradsko tkivo. Primjer je to (kuće su kao i ljudi) poštovanja i pristojnosti prostora. Lijepa je to i poučna priča o mjestu i vremenu.

Medicinski fakultet, a nadasve Zdravstvena škola, koja, po mojem mišljenju, stoji na samom vrhu Vjekinih ostvarenja.
Pri nabrajanju učinili bismo nepravdu ne istaknuvši novu Kliniku za ženske bolesti i porode KBC-a Split.

Riznicu njegova opusa nadopunit će objekti za sport. Tu je već spomenuto plivalište 'Jadrana' na Zvončacu. Niz sportskih dvorana, od kojih bih istaknuo Gradsku dvoranu u Omišu s pripadajućim sadržajima, Teniski centar u Bolu (i sam autor ga je često isticao) koji svojom postavom čini novi skladan ambijent.

Uređenja javnih gradskih prostora. Od mnogih izdvojit ću samo dva: Riva u Trogiru. Spoj i sklad do razine uspjelog dogovora dva potpuno različita vremena. Točno odmjerena mjera između suvremenosti i tradicije.

I za kraj Marmontova ulica. Uspjela do razine iznenađenja. Od potpuno bezlične ulice samo za slučajne prolaznike, autobuse i vjetar, arhitekt, podržan osobnom zavičajnošću, postiže potpunu preobrazbu.

Naglasit ću diskretne intervencije: pažljivo odabrano opločenje, kvalitetna rasvjeta, Hrastina Pirja kao dosjetka i skulptura samo su čestice koje zbrojene daju potpuni sklad i baš odmjereni šarm. U Marmontovoj je nenametljiva Ivaniševićeva intervencija izgradila raspoloženje i dovela ljude. Nigdje u gradu kao ovdje nije postignuta tolika razina zajedništva i doslovno prijateljstvo prostora i ljudi.

Njegovu arhitekturu karakterizira produhovljena likovnost i skulpturalnost arhitektonske kompozicije, odabir materijala i boja, kao i pristojnošću odmjerena usklađenost s okolinom, što generalno čini prepoznatljivu naročitost svih Ivaniševićevih ostvarenja.

Godine 1995. Arhitektonski fakultet iz Zagreba, gdje sam ja bio profesor, organizira Ljetnu školu arhitekture u Bolu na Braču. Uz redovito sudjelovanje prof. Magaša, prof. Fabjanića i mene, na školi su sudjelovali ostali predavači. Vjeko je bio vrlo čest, gotovo redovit sudionik i naveliko je sudjelovao u kreiranju programa škole. I danas se sjećam njegovih predavanja i priča.

On ih je iznosio na opće zadovoljstvo svih prisutnih, s posebnim žarom, na samo njegov, svojstven način. Sjećam se, predstavio se kao dojmljiv i talentiran govornik. Njegova promišljanja, redovito podržana uvjerenjem, imaju oblik poruke. Još danas polaznici iz onih vremena, već vremešni arhitekti, ističu ga s uvažavanjem.

Šteta, baš velika šteta za naš grad što, iako je on to želio, nikada na splitskom Arhitektonskom fakultetu nije postao profesor. Bio je uvijek samo svoj. Njegova sposobnost ili nesposobnost za umrežavanje priječila mu je put. Dobro znam, arhitekt Vjekoslav Ivanišević bio je učitelj u pravom smislu te riječi. Od njega su učili i učit će, a njegova djela ostaju mladima kao udžbenik za pravu arhitekturu.

I još jedan put, šteta je, baš velika šteta za Split, želio je i trebao nam je biti gradonačelnik. Spriječilo ga je nespretno i nesretno politikantsko treperenje. Bilo je to za njega razočaranje, a Splitu nenadoknadivi gubitak.

Kći pokojnog Vjeke Ivaniševića, Petra, također arhitektica, pokazala mi je pismo koje je ona ocu napisala pred samu smrt. Jasno, nije mu ga pročitala. Osobito me se dojmilo, pa izdvajam ulomak:

'Tata, za ostale prijatelje Vjeko, čovjek je koji je cijeli život bazirao na ljubavi prema obitelji, arhitekturi, gradu Splitu i domovini. Bio je netko tko nikad nema mira i ne živi u leru, već u najvećoj brzini. Riječ kao ideja vodilja u svemu je bila ČAST.'

Zastao sam, pročitao ponovno. Pomislio sam: ČAST – kao haiku. ČAST – kako sažeti opis jednog čovjeka i kako sažeto obrazloženje za jedan čitav raskošni život.

Rođeni arhitekt. Iako sedamdesetogodišnjak, prerano je umro. Izuzetnim talentom, žarom i ljubavlju mogao je on još puno. Ipak njegova je ostavština vrijedna i velika. Od neprocjenjive je vrijednosti za njegov i naš Split. On je bio i ostaje naročita osobnost u hrvatskom prostoru, a djela su mu dragulji splitske i hrvatske arhitekture.

Nažalost, te vrijedne kuće još uvijek strpljivo čekaju na zasluženu valorizaciju. Vjerujem da je ovo prilika da mu se odužimo.

Nagrada grada Splita – posmrtno?

Pomislit ćete, kasno je, ali postoje naročiti ljudi koji nastavljaju u sjećanjima, djelima, knjigama i nadasve u ljudima. Takav je bio pokojni arhitekt Vjeko Ivanišević, a njegov primjer potvrdit će da mi vrijedimo onoliko koliko nas ima u drugim ljudima. Za takve ni smrt nije brid. Svojim radom i iskrenom dobronamjernošću prema svome gradu zavrijedio je našu zahvalnost i poštovanje.

Kao njegov kolega, prijatelj, suradnik te uistinu poznavatelj njegove ostavštine, upozoravam na propušteno te predlažem štovanim članovima Komisije da pokojnom Vjekoslavu Ivaniševiću dodijele Nagradu Grada za životno djelo. Nažalost, posmrtno."

item - id = 606549
related id = 0 -> 1079722
related id = 1 -> 1072437
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. rujan 2021 00:47