StoryEditor
Životprilagodba situaciji

Urednik Dnevnika objašnjava kako izgleda ustroj HRT-a u vrijeme epidemije te otkriva zašto iz krize neće izaći desetak kilograma teži 

Piše Klara Rožman/Jutarnji list
28. ožujka 2020. - 21:12
Zeljko Hajdinjak/HANZA MEDIA

Đurica Drobac, urednik i voditelj HTV-ova Dnevnika, za Studio priča o svojim iskustvima s tri potresa, objašnjava kako izgleda ustroj HRT-a u vrijeme korone te otkriva zbog čega iz korona krize neće izaći desetak kilograma teži, prenosi Jutarnji list.

Koja je najveća promjena u vašem životu otkako je svijet poharao koronavirus?

- Nošenje maske! Ne mogu disati normalno! Ali, kao i svi, navikavam se pomalo. Nikada nisam ni pomislio da bi se nešto ovako moglo dogoditi. Nešto što smo gledali samo u filmovima i serijama. Rat, potresi, poplave, požari, s tim smo živjeli posljednjih nekoliko desetljeća. Ali ovo? Nešto tako strašno, a nevidljivo. Nešto što je bacilo na koljena cijeli svijet, nešto što je natjeralo i najveći dio nas u Hrvatskoj (za one koji se ne pridržavaju propisanih uputa i mjera nemam baš riječi koje bi mogle proći u ovom razgovoru za Studio) da se zatvore u svoje domove umjesto da vani uživaju u početku proljeća, najljepšem dijelu godine. Zatvoreni, čekaju da sve ovo prođe, ali ne znaju do kada?! Da ljudi barem znaju kada će sve ovo završiti, bilo bi sigurno lakše, pa makar trajalo ne znam koliko dugo.

Kako izgleda kod vas na poslu? Imate li posebne mjere dezinfekcije pri ulasku u HRT i od čega se sastoje?

- Naravno da smo se prilagodili svemu ovome. Na ulazu u zgradu na Prisavlju su sredstva za dezinfekciju, svima koji ulaze mjeri se temperatura, čistačice po nekoliko puta na dan dezinficiraju naše stolove, kompjutore, posebne su mjere uvedene i za šminkanje prije ulaska u studio (svatko ima svoju šminku), na kolegijima je manje ljudi nego prije, zabranjeno je pušenje čak i u prostorima koji su za to bili namijenjeni, a sve kako bi se izbjeglo grupiranje ljudi na užem prostoru…

Jeste li na poslu podijeljeni u timove i kako to izgleda?

- Da, postoje timovi, svi se još uhodavamo i navikavamo na drugačiji režim rada. Po tri dana, uglavnom, neki i više, radimo, isto toliko smo slobodni. Kako se borimo s neprijateljem koji, kada sruši jednog od vas, mogu ‘pasti’ i ostali jer moraju u samoizolaciju, užasno je važno da uvijek imate rezervu, jer informativni program ne smije stati, a ovih je dana to daleko najvažniji program na HRT-u, ali i na ostalim televizijama, naravno.

Imate li uobičajene kolegije ili se sada oni nekako drugačije provode?

- Osim osnovnih kolegija na kojima, kako sam rekao, ima manje ljudi, ovih je dana komunikacija između svih koji rade Dnevnik znatno pojačana, gotovo neprekinuta cijeli dan. Telefoni, mobiteli, mailovi, usmeni dogovori, sve je podignuto na n-tu potenciju u odnosu na ‘normalan’ radni dan koji smo imali prije korone.

Premda ne spadate u rizične skupine, na koje se sve načine pazite od bolesti?

- Pa, s obzirom na to da mi je 51, rekao bih da spadam u srednje rizične (ne smijemo ni u ovakvim vremenima izgubiti smisao za humor)… Slušam preporuke, naravno. Vrlo su precizne i jednostavne i samo ih se treba držati. Ne ugrožavati sebe, prije svega. Čuvajući sebe, nećemo ugroziti ni druge. Perem ruke toliko puta da mi se koža osušila… Po dolasku u kuću s posla roba se odmah skida i pere, cipele dezinficiraju, tu je i već spomenuta maska za lice…

Koja je vaša privatna obrana od loših vijesti prouzročenih koronavirusom koje posljednjih tjedana prezentirate publici?

- Nažalost, nema je i to mi moje doma (žena i kći) najviše zamjeraju. Kada radim, naravno, u tome sam 100 posto, ali i kada ne radim, gotovo sam stalno online (TV, internet, Twitter…) Stalno pratim što se događa, koje su novosti, koliko je novooboljelih u Hrvatskoj, Italiji, drugim zemljama… To vam je jednostavno u krvi. Moram u svakom trenutku odmah sve znati, a tada vam malo vremena (ili nimalo) ostaje za bilo što drugo…

Kako ste prošli u potresu koji je u nedjelju zatresao Zagreb? Ima li šteta u vašem domu?

- Ja već imam dva iskustva sa snažnim potresima. Prvi iz 1979. s epicentrom u Crnoj Gori, koji se vrlo snažno osjetio i u Dubrovniku. Imao sam tada deset godina. Ako se ne varam, bilo je također nedjeljno, mislim čak i uskrsno jutro, isto negdje malo poslije 6 sati. Sjećam se da sam izletio iz kuće kroz prozor u prizemlju.

Kako sam živio poviše Staroga grada, dobro se mogla vidjeti gusta prašina u koju je bila obavijena stara gradska jezgra. Drugi iz rujna 1996. s epicentrom kod Stona. Tada sam bio novinar u dopisništvu u Dubrovniku i, naravno, s drugim kolegama tih dana i izvještavao iz najviše razorenog gradića Stona na Pelješcu. A onda je tu i treći, zagrebački potres: iako sam bio u polusnu, i ove nedjelje sam odmah, nakon par sekundi, znao što se događa, bila je tu ta prepoznatljiva tutnjava i trešnja.

Najviše razmišljate u tim trenucima o nemoći, možete se samo nadati da će stati prije nego što se sve oko vas počne rušiti. I stalo je, srećom, po nas bez ikakvih posljedica što, nažalost, ne mogu reći i oni koji su u ovom potresu izgubili svoje domove.

Živimo na zagrebačkoj Malešnici, u zgradi koja je građena 1990., a to je, neki kažu, i razdoblje kada su se zgrade vrlo kvalitetno i čvrsto gradile, u armiranom betonu.

Moram reći i da sam jako ponosan na svoje cure, pogotovo na Luciju kojoj su ovi dani prvo ružnije životno iskustvo, kao i cijeloj njezinoj generaciji ‘milenijaca’ rođenih 2000. Bila je skroz cool. Mi se inače vodimo za onom ‘što vas ne ubije, to vas ojača’…

Zbog koronavirusa na snazi je niz novih mjera. Fali li vam što sljedećih tjedana nećete moći popiti kavu u svom kvartovskom kafiću, odnosno s kolegama nakon posla?

- Nedostaje mi sve što sam radio prije korone. Ali, kao što sam prije rekao, o nama samima najviše ovisi kada ćemo se i vratiti u vrijeme prije svega ovoga i nastaviti normalno živjeti.

Kako je to što nema noćnih izlazaka primila vaša kći Lucija?

- Lucija je studentica prve godine nutricionizma na zagrebačkom PBF-u i faks joj je, koliko je znam, na prvom mjestu. Ali naravno da joj nedostaje viđati se s prijateljima. Iako, ova generacija ima niz drugih mogućnosti komunikacije, za razliku od naše. WhatsApp, Instagram, Skype, na mogu ni prebrojati sve. Uostalom, čini mi se da su oni i prije korone već dobrim dijelom tako komunicirali (smijeh).

Jeste li supruga i vi doma spremili kakve zalihe hrane i kućnih potrepština?

- Ne. Nismo bili od onih koji su doma spremili zalihe do vremena kada će, vjerojatno, automobili letjeti zrakom. Nastavili smo normalno kupovati onoliko koliko nam treba. Ako nečega u tom trenutku u trgovinama neće biti, nema veze, bit će sutra, prekosutra. Pa nije rat, da padaju granate i ne možete izaći vani. Preživjet ćemo…

Kako provodite vrijeme kod kuće?

- Ovo je doba godine kada bih često na biciklu prolazio i po nekoliko desetaka kilometara dnevno. Sada ne. Ako se vodi kampanja #ostani doma, onda i ostani doma!

S obitelji, naravno, provodim najviše vremena. Ovo nam je vrijeme dalo i priliku da više razgovaramo, a kakvu možda više nikada nećemo imati. Kako bi moja Ivana rekla: ‘Neka se sad svatko popne na stolicu i pred svima kaže sve što ga muči i što misli o svima nama! Sad ili nikad!’ (smijeh).

Hoćete li sljedećih tjedana, dok su na snazi posebne mjere vezane uz sprečavanje epidemije koronavirusa, pročitati neku dobru knjigu, pogledati neki film i TV seriju...?

- Više sam za filmove i serije, nažalost sporta nema, nego za čitanje. Ovo je vrijeme kada smo svi napeti, a u takvim uvjetima ne mogu čitati. Čitanje je za vrijeme godišnjeg, na barci na Lokrumu ili pod nekim borom na konavoskim stijenama. Posebno volim serije koje se bave temama koje možete prenijeti na svakodnevni život. Realne i napete, poput ‘Homeland’ ili ‘Billions’, HRT-ovih ‘Novina’...

Kako ćete održavati dobru liniju?

- E, baš sam sebi ovih dana složio jedan 50-minutni ‘dnevni boravak’ trening. I mogu reći da sam ‘isplazio jezik’. Nekoliko takvih tjedno bit će sasvim dovoljno da iz ‘korona krize’ ne izađemo s 10-ak kg viška. A i nije da baš ovih dana imam neki apetit, vjerujem kao i mnogi drugi. Korona mi ga je pokvarila, a potres dotukao…

Vaša obitelj je u Dubrovniku. Čujete li se posljednjih tjedana češće nego prije?

- Da, tamo su majka i sestra s njezinom obitelji, prijatelji. Čujemo se, naravno, ali ne nešto pretjerano češće, kao da ne želimo stvoriti dojam da smo u nekom izvanrednom stanju. Preživjeli smo mi Dubrovčani i Konavljani dosta toga početkom 90-ih, kao i cijela Hrvatska. Preživjet ćemo i ovo. I zaista se nadam, nešto i naučiti.

Npr. mnogi moji prijatelji koji u Dubrovniku žive od turizma i već dugo ne znaju ‘tko im glavu nosi’ osam mjeseci u godini, ovih mi dana pričaju kako su se dali u obradu zemlje! Kopaju i sade sve živo: trenutno najčešće patate (krumpire) pa brzo i sve moguće sezonsko povrće. Kažu da se tako dobro nisu osjećali godinama! Nećemo svi iz ovoga izaći kao bolji ljudi, ne zanosim se takvim iluzijama.

No, nadam se da će nas najveći dio upiti poruku iz svega ovoga, da je život prekratak da bismo ga trošili na sve što se tek u ovakvim vremenima pokaže da nije najvažnije (a svatko za sebe najbolje zna koje su to stvari jer smo svi različiti). Možda ćemo sve ono što nas je sukobljavalo i otuđivalo prije koronavirusa znati lakše prebroditi, oprostiti. A tada bi iz svega ovoga mogli izaći kao bolje društvo, što bi već bila velika stvar...

#PRISAVLJE#KORONAVISUR#ĐURICA DROBAC#HRT

Izdvojeno

02. lipanj 2020 04:11