StoryEditor
Život‘ČEKAM TE NA STRANI DESET‘

Doktorica svjetske reputacije u rodnoj Makarskoj na promociji knjige: Kad dijelite sreću s voljenom osobom, ona se udvostručuje, a podijeljena tuga se smanjuje

Piše Dada Batinić
23. srpnja 2021. - 12:08

Anka Stanojčić (70) otišla je iz Makarske 1970. godine, no Makarska iz nje nije nikada. Živi u njezinim knjigama, okamenjena u njezinu porijeklu. Anka se prije udaje prezivala Suvajdžić, a otkad živi i radi u Beogradu, Makarsku nastoji posjetiti barem jednom godišnje. Cijeli svoj radni vijek provela je u Institutu za bubrežne bolesti u KBC-u Zvezdara u Beogradu. Nefrologinja je svjetske reputacije, primarijus od 1996. godine, a još kao djevojčica znala je što će biti kad odraste.

- Odlučila sam se za medicinu jer mi je uzor bio makarski doktor Martin Petković. Liječio je mene i moju obitelj, poznavao je sve oblasti medicine i bio odličan dijagnostičar. Željela sam studirati u Beogradu, no mama nije dopustila pa sam upisala Medicinski fakultet u Rijeci. Imala sam sreću da mi je anatomiju predavao profesor Zdenko Križan, za čija se predavanja čekalo na slobodnu stolicu već od 5 sati ujutro. Još te prve godine bila sam najbolji student generacije. Međutim, dogodilo se nešto nepredviđeno; zaljubila sam se u Beograđanina i na drugoj godini fakulteta odlučila preseliti se u Srbiju. Kad je profesor Križan saznao da odlazim, rekao je samo: "Kolegice, to je žalosno!" S obzirom na to da je i tada bilo nekih trzavica na nacionalnoj osnovi, mislila sam da je zabrinut za moju sigurnost, pa sam kazala: "Ali, meni će biti dobro!" "Žalosno za fakultet!", kratko je odgovorio, a ta njegova rečenica je za mene bila i ostala jedan od najvećih komplimenata mom radu.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Aktivnija nego ikad

Kako ste se privikli na novi način učenja i života uopće?

- Trebalo je vremena da se naviknem na drukčiju terminologiju, no već sljedeće godine sam bila među najboljim studentima. Kad ste supruga, majka i liječnica, teško je uskladiti obaveze. Trudnoća mi je bila problematična od samog početka, liječila sam sterilitet 11 godina, no usprkos tome sam završila specijalizaciju. Cijenu svojih postignuća znam samo ja. Dva profesora su mi iznimno pomogla u tom razdoblju, dermatolog Slobodan Perišić i Vasilije Jovanović, utemeljitelj nefrologije u Srbiji. Dermatologiju kao granu medicine nisam voljela iako sam i u tome bila izvrsna, no kad me je prof. Jovanović primio u KBC Zvezdara, za mene dileme više nije bilo. Nefrologija je postala moj predmet interesa, a želja za stalnim usavršavanjem otvarala mi je i nove mogućnosti pa sam u kolovozu 2000. u Budimpešti upoznala najboljeg nefrologa svijeta, Erberharda Ritza. Sljedećih 16 godina bila sam njegov stalni gost na "Nephrologisches seminar" u Heidelbergu, a, iz meni nepoznatog razloga, troškovi puta, smještaja i kotizacije bili su mi plaćeni od strane organizatora, što nije bio slučaj s ostalim polaznicima seminara. Zadnji put sam u Heidelbergu bila 2016. kad je amfiteatar pljeskom i ovacijama ispratio profesora Ritza u zasluženu mirovinu.

U Srbiji ste iznimno cijenjeni i omiljeni među pacijentima. Kako ste se nosili sa stresom koji vaš poziv neminovno donosi?

- Za mene je pacijent centar svijeta i cijeli život ih vučem s one na ovu stranu života. To je istovremeno i nagrada i nezamisliva odgovornost. U bolnici sam naučila da ne postoji sutra, mada se ta fraza često koristi za razne trivijalnosti. Mislila sam kako ću kad budem u mirovini imati više vremena za planinarenje i hobije koji još nisu došli na red, a nikad mi nije palo na pamet da možda neću moći ili stići. Umirovljena sam prije osam godina, a aktivnija sam negoli ikad; radim s pacijentima, pišem, bavim se fotografijom, plešem, putujem. Treba biti i hrabar da bi se kvalitetno živjelo.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Počelo s 'Valcerom'

Objavili ste pet knjiga, otkad pišete i što vas inspirira?

- Pisati sam počela još u prvom razredu osnovne škole, no tek s pojavom bloga počinje moje ozbiljnije djelovanje u tom pravcu. Presudan je bio nagovor Zlate Rice da se uključim u blogosferu, a iako tad nisam ni znala što je blog, poslušala sam njezin savjet. Najprije sam komentirala tuđe radove pod nadimkom Anka Makaranka, a onda sam počela objavljivati i svoje na blogu "Valcer". Tu sam dobila dragocjene povratne informacije o kvaliteti svog pisanja. Svoju prvu knjigu "Valcer" (2009.) pamtim kao posljednju želju moje majke. Naime, kad je čula da će u knjizi biti priča o njoj, zahtijevala je da joj knjigu pošaljem što prije. Nikako poštom jer je govorila da neće dočekati dan da knjiga stigne. Poslušala sam je i poslala knjigu po rodici koja je išla u Makarsku. Majka je pročitala priču, sljedeći dan se dotjerala i prošetala gradom hvaleći se pričom o sebi svim svojim prijateljicama. Dan poslije preminula je od moždanog udara. Moja braća inzistirala su da ta priča bude posmrtni govor majci. Tako je i bilo, a priču je čitao obiteljski prijatelj Željko Kuluz. Poslije "Valcera" uslijedile su "Rumba", "Tango", "Bluz" i najnoviji roman "Čekam te na strani deset".

Jesu li plesni nazivi knjiga slučajnost ili imaju neko značenje?

Mislim da ništa u životu nije slučajnost, pa tako ni nazivi mojih knjiga. Nakon što sam ozlijedila koljeno, ples mi je i neka vrsta fizikalne terapije, no prvenstveno izraz zadovoljstva kroz pokret i glazbu. Moji sinovi, Vladimir i Miloš, vrsni su plesači, a Vladimir je i svoju suprugu upoznao u plesnoj školi. Na mojim promocijama knjige također se i pleše. Vjerujem da je ples odraz ljubavi prema životu.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Tuga se smanjuje

Vaš najnoviji roman također govori o ljubavi. Što je za vas ljubav?

- Ljubav daje životu smisao i vrijednost. Kad dijelite sreću s voljenom osobom, ona se udvostručuje, a podijeljena tuga se smanjuje. Usprkos tome, ne može svatko voljeti niti dopustiti sebi da bude voljen. Zato u ljubavi ne smijemo mjeriti tko je koliko dao dokle god se daje najviše što se ima. U romanu sam napisala i svojevrsni hommage platonskoj ljubavi koja postoji i ima veliku vrijednost. Gabriel G. Marques je rekao: Ne prestajemo voljeti kad ostarimo, nego smo ostarjeli kad prestanemo voljeti.

Ako je suditi po Marquesu, vi nikada nećete ostarjeti?

- Iako je moj suprug preminuo 2008. godine, ja nisam odustala od ljubavi. Ljubav ne premine s određenom osobom, mada splet okolnosti ponekad obeshrabri. Sreća je ako iskusite pravu ljubav, jer mnogima se nikad ne dogodi. Meni se dogodila i nekad mi se čini da su sve osobe koje su prošle kroz moj život samo naglasile veličinu i važnost onih koji ostaju.

item - id = 1114738
related id = 0 -> 1126387
related id = 1 -> 1126410
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. rujan 2021 11:17