Dolazak prolića i toplijih vrimena značija je i više igre za nas u dvoru isprid zgrada. Mada nama nije smetala ni zima, samo da se možemo igrat. Od kukala i vatala, cingarele, Crne marice jen, dva tri, Papagalo ke ora že, kipova, Škatule-batule, Grupa traži grupu, Neka tuče, neka tuče (ko balun izvuče), konopa, laštrika, reketa, franja, rošula, gaze iliti čepe, trule kobile, ma ko će to sve nabrojat.
Malo nan je i za dana bilo, al‘ zato je isprid moje zgrade na Širini bila svića s trafostanice. Ona je osvitljavala sve naše večernje igre i radosti, a u onon našen dvoru u žalu igrale su se i razigravale sve naše igre.
Osin kad je cipala kiša, ka recimo proteklih dana. Onda bi ga nosilo nizbrdicon niz puteljak, di se još tada moglo prolazit autima, prema današnjon Zvon...