Kad na promociji dječje knjige zateknete punu dvoranu nasmijanih, emotivnih i dobrohotnih odraslih ljudi, pa kad predstavljanje novog romana namijenjenog osnovcima preraste u prekrasnu večer ispunjenu emocijama, onda vam je jasno da razlog tome nije ni samo knjiga, ni autorica, nego puno više od toga.
Tako je bilo u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu, kad je Martina Majić – inače po pozivu dizajnerica interijera, koja je u 49. godini upisala i fakultet – predstavila svoju knjigu “Trešnja” koju je upravo objavila.
Knjigu je posvetila svojim sinovima Karlu i Franku, ali i gradu Splitu jer se ove godine navršava 30 godina otkako je kao mlada purgerica došla tu živjeti. U knjizi ima puno i Splita i Dalmacije.
O knjizi su govorile Martinine dugogodišnje prijateljice iz inkubatorsko-poduzetničke sfere Ivana Ninčević Lesandrić i Ives Cikatić, ali i Vesna Tudor Pavičić, psihologinja iz Osnovne škole “Visoka”, koja je na kraju poručila da roman “Trešnja” mora biti uvršten u lektiru za osnovce, a odraslima je preporučila da uz čitanje svakako pripreme rupčić zbog emocija koje knjiga uzrokuje.
A u “Trešnji” se razvija priča o dječaku s invaliditetom u kolicima koji dolazi živjeti u Split te tu stječe prijatelje koji mu ispunjavaju deset nemogućih želja. Dječak želi biti Dioklecijan, želi jahati Alku, želi plivati u Modroj špilji, želi se popeti na Biokovo...
U ostvarivanju njegovih želja pomoći će mu četiri prijatelja, a tu će se pojaviti i stvarni ljudi, alpinist Stipe Božić, trener breakdancea Ante Ožić Pajić, voditeljica projekta pristupnog turizma Ives Cikatić i prava policajka Marica Vrdoljak, a da nitko od njih nije znao da je postao junakom jedne dječje knjige.
Stipe Božić i Marica Vrdoljak doznali su za to dva dana prije promocije, s tim da se policajka u knjizi zove svojim pravim imenom, bez prezimena, jer autorica, dok je pisala, nije ni znala kako se preziva.
Ljudi su izgubili empatiju
Junakinja Marica ostala je zatečena kad ju je Martina pozvala na promociju, a kad joj je još rekla da je promocija 2. svibnja, Marica je zastala, rekla joj je da je to njezin zadnji radni dan prije mirovine, tako da su je u službenoj uniformi vjerojatno zadnji vidjeli upravo sudionici promocije.
Ives Cikatić, koju Martina naziva dobrim duhom Splita, u njezinoj je knjizi dobila ulogu kojom ju je promovirala u direktoricu Turističke zajednice, ali njezina prisutnost na promociji zbog projekta pristupnog turizma zapravo ima najtješnju vezu s fabulom romana “Trešnja”, u kojem se progovara o invaliditetu, najmanje profitabilnoj temi u današnje vrijeme.
– Htjela sam prikazati invaliditet iz jedne druge perspektive. Kao što sam rekla na promociji, svi smo mi složni kad se organiziraju neke humanitarne akcije, kad vidimo da je nekome potrebno, kad je u pitanju neka skupa operacija... Svi se mi skupimo, ali osim takvih potreba svih tih ljudi, zaboravljamo da oni imaju i želje, kao i svi mi, ajmo reći, fizički zdravi.
Zapravo me je inspiriralo ono što vidim oko sebe. Kao majka dvojice dječaka viđala sam mnogo ljudi, roditelja i djece, koji su izgubili empatiju. Svijet je postao sebičan, roditelji su počeli praviti kultove bogova od djece, odgajaju ih da misle samo na sebe i da na svome putu gaze sve pred sobom.
Htjela sam knjigom potaknuti ljude da pogledaju malo oko sebe, da pogledaju druge, pogotovo djecu. I ako čitajući ovu knjigu barem jedno dijete promijeni svoj stav i shvati da bi trebalo misliti i o drugima, ja sam napravila dobar posao.
Svaki čovjek ima želje u životu, baš kao i dječak u knjizi. Imala ih je i autorica.
Roditi, roditi, smršavjeti, smršavjeti
– Svi mi imamo svoju listu želja. Neki su toliko organizirani da ih napišu na papir, neki u glavi, pa ih mijenjaš tijekom godina. Kako se i ti mijenjaš, mijenjaju se i želje i potrebe, ali neke glavne želje stoje uvijek tu gdje jesu. Moje su bile: završiti školu, zaposliti se, dići kredit, vratiti kredit, roditi djecu... Šalila sam se!
Bilo je: najprije roditi, roditi, a onda smršavjeti, smršavjeti... I na toj sam drugoj želji zapela i shvatila da to baš ne ide, a onda sam rekla: “Možda bi bilo lakše napisati knjigu”, ha-ha-ha – smije se naša sugovornica, još puna radosti nakon promocije.
Zanimljivo je da su među glavnim likovima i dječaci koji se zovu kao i Martinini sinovi, ali autorica nas je malo zbunila jer im je dala ponešto drugačije uloge.
– Pomiješala sam imena djece jer Karla nisam htjela staviti da bude među glavnim likovima kao dječak, pa je on na kraju kao odrasli brat koji se zove Luka. Inače sam odrasla na knjigama “Junaci Pavlove ulice”, “Koko i detektivi”... Takvih sam se knjiga u djetinjstvu načitala i željela sam prikazati takvu ekipu u današnjem vremenu.
I umjesto “Junaka Pavlove ulice”, u “Trešnji” imamo junake splitske Omiške ulice i okolice, pa i kvartovsku policajku Maricu, objašnjava Martina.
– U knjizi se pojavljuje policajka Marica, koja me je inače kao stvarna osoba posebno inspirirala za knjigu. Ona je posljednjih desetak godina uvijek po kvartu zaustavljala djecu, pitala ih ima li kakvih problema, razgovarala bi sa susjedima, baš prava kvartovska čuvarica. Ne znam ima li ih još i je li policija to ukinula. Ako jest, bilo bi šteta...
Ona je sudjelovala u ispunjenju jedne od želja u knjizi. Tek nekidan je doznala a je lik u knjizi. Osim što sam htjela da knjiga bude emotivna i edukativna, preko policajke Marice htjela sam približiti policiju kao instituciju, da ona ne treba biti bauk, nego da su aktivni sudionici u životu zajednice. Drugi stvarni lik je Stipe Božić, u knjizi je Božo Stipić.
Ni on nije znao, njega sam kontaktirala dva dana prije, oduševio se i došao je na promociju. U poglavlju u kojem on ispunjava jednu želju uključen je i HGSS, mislim da su vrijedni spomena s obzirom na akcije u kojima sudjeluju. Htjela sam djeci približiti i neke destinacije poput Modre špilje, Skywalka na Biokovu, Sinjsku alku...
Trener Pajo iz knjige, koji se kratko spominje, zapravo je Ante Ožić Pajić, a zaista sam ga željela spomenuti jer je nevjerojatan i djeca su ga voljela, a jedno je vrijeme bio i trener mojem Franku. Ali, da se razumijemo, postoji još puno ljudi koji zaslužuju svoje mjesto u knjizi, ha-ha-ha... Morat ću napisati još puno knjiga...
Onda, recimo, teta Ives iz knjige, koja je bila jedna od gošća na promociji, u životu je turistički vodič i promiče vrijednosti pristupačnog turizma, nju sam stavila da radi u TZ-u. Inače je u životu dobri duh Splita i ne postoje humanitarne akcije u kojima ne sudjeluje, a u knjizi je direktorica TZ-a jer mi je želja da tamo dobije posao jer je vječno freelancer. Možda je ovo prvi korak...
A “Trešnja” se rađala... i rađala.
’Htjela sam odustati...’
– Proces je bio dugačak. Karlo je imao 12 godina kad sam počela, a Franko je imao 12 kad sam završila, među njima je 14 godina razlike. I zato se u knjizi isprepliću stvarni događaji iz Karlova djetinjstva, iz Frankova, ubačeni su i detalji iz djetinjstva njihova oca, čak neke dogodovštine njihova pradida.
Knjiga se dugo rađala i mnogi su me prijatelji stalno i godinama poticali jer sam nekoliko puta htjela odustati zbog životnih problema, ali su me dobri ljudi oko mene stalno gurali... Jedna je prijateljica rekla da prva knjiga iz tiskare mora biti njezina, i to s posvetom, i ja sam zbilja otvorila paket i prvu sam knjigu odnijela njoj.
Martina Majić od onih je ljudi koji oko sebe šire dobru energiju. Čak i kad su joj se dogodile teške, pa i one najgore stvari, kao što je bolest djeteta, ona se svaki put izdignula poput feniksa. Sama svladava sve životne bitke, a oni koji je znaju reći će za nju upravo ono što je na promociji kazala Ivana Lesandrić Ninčević – da je Martina snažna žena.
Zašto je ona snažna žena?, pitali smo Martinu.
– U biti tek osvještavam da sam snažna žena. Godinama sam živjela u okruženju u kojem su me uvjeravali da ne mogu i ne znam. Ponosna sam na sebe što sam se uspjela othrvati takvom uvjerenju, a isto tako sam svjesna da jako puno žena u Hrvatskoj do kraja života živi u uvjerenju da ne mogu i ne znaju. I zato i jesam snažna jer sam se uspjela tome oteti. Mislim da u svakoj ženi čuči borac, samo to treba probuditi.
Pitamo je što je probudilo?
– Ja sam shvatila da u životu treba napraviti balans između fizičkog, psihičkog i duhovnog. Godinama nisam bila u tom balansu, i kad sam uspjela, shvatila sam da onda možeš sve. Životni su me problemi posljednjih 10 godina tjerali da spašavam psihičko zdravlje i emocije, kako bih bila tu, zdrava, za svoju djecu, a zapustila sam ta dva druga segmenta.
Tek kad dođeš u balans i mir, možeš raditi velike stvari, a ne samo da preživljavaš nagonski, kao životinja. Dođeš do toga da odlučiš: ja želim napisati knjigu, ja želim ponovno upisati školu, želim biti sretna... I baš ti taj balans daje snagu da to i ostvariš.
Na promociji je priznala da je knjigu posvetila svojim sinovima – danas jednom osmašu i jednom diplomiranom fizioterapeutu – iz grižnje savjesti, zato što je uvijek željela kćer, jer je mislila da je tako lakše i jer je tako živjela.
– Moj djed htio je sina, a dobio je sedam kćeri i ja sam cijeli život živjela u ženskom okruženju.
Naravno da nam prvo padne na pamet pitanje jesu li je ženskoj snazi naučile sve njezine tete i majka, svjesno ili možda nesvjesno.
Moja obitelj nije ambiciozna
– Moram biti iskrena, moja obitelj nije ambiciozna, nisu znanstvenici ni poznate ličnosti, ali su mi pružili ljubav. Cijeli život sam okružena emocijama i ponekad su mi emocije bile problem u ovom krutom svijetu, ali ne žalim jer su mi otvorile velike i lijepe stvari.
Ljubav je jedina računska radnja gdje se dijeljenjem dobiva puno više. Tete i majka pružile su mi ljubav i slobodu da budem ono što ja hoću. Ljubav pokreće sve. To sam i stavila u knjigu, biblijski stavak iz 1. Korinćanima 13:1. koji kaže: “Kad bih govorio ljudske i anđeoske jezike, a ljubavi ne bih imao, bio bih gong koji odjekuje ili činela koja zveči”...
Ljubav sve pobjeđuje, toliko je važna, a ja u svojem životu živim tu ljubav prema djeci, obitelji, prijateljima... Svi nešto ulažu, u dionice, u fondove, u nekretnine, svi očekuju neki povrat, a kad uložiš u ljubav, dobiješ povrat od sto posto. Ne mora ti se ljubav vratiti od te određene osobe, ali vratit će se od neke druge, sa strane, ali se vrati.
Knjiga “Trešnja” nastajala je godinama, ali puno kraće od godina koje je provela radeći na dizajnu interijera, pri čemu je upoznala mnogo ljudi i stekla još više prijatelja. Jer, dobacuje, njezin je “problem” što se brzo sprijatelji. Prije osamnaest godina završila je dizajn interijera u talijanskoj školi mode i dizajna Callegari, i to među prvim generacijama.
Ne boji se nepoznatog
– Kao dijete sam htjela biti modna kreatorica i završila sam srednju tekstilnu za konstrukciju i dizajn odjeće u Zagrebu, a onda sam u tridesetoj shvatila da ne želim biti modna dizajnerica, nego dizajnerica interijera. Imam tu dobru crtu da se ne bojim nepoznatog, bacim se u sve što promislim.
Tako sam došla do dizajna interijera, našla sam školu, upisala je i završila i, zamisli, isti dan dobila posao. Bio je to restoran “Makro vega”, bacila sam se u to bez iskustva, ali taj je dizajn ipak zaživio 10 godina. Recimo da je bio uspješan. Jako puno sam radila, stanova, kuća, malih projekata i zahvalna sam svojim klijentima.
Neki su me manje izmučili, neki više, ali moj je problem što se jako brzo sprijateljim s ljudima i stvorila sam veliki krug dragih ljudi oko sebe. I onda, prije tri godine, kad su se dogodile neke teške stvari, jer život je “up and down”, da je ravna crta, bili bismo mrtvi... u jednom takvom lošem razdoblju, kad sam mislila da je sve teško, počele su se događati prekrasne stvari.
Dobila sam projekt na Visu, s investitorima koji su mi u međuvremenu postali poslodavci i, naravno, prijatelji, uz jako lijep osjećaj poštovanja koji mi je bio potreban. Konačno sam čula ono: ti vrijediš i ti si sposobna. Kad se takva mala gruda zakotrlja niz padinu, zbilja može postati lavina. Kad u životu imaš podršku i kad ti netko kaže “ti vrijediš, dobro radiš”, to jednostavno krene naprijed.
Znam da se neki ljudi zadrže na toj grudi, pogotovo žene, koje puste i život im prođe u uvjerenju da je to dovoljno. Možda je njima to okej. Imala sam razdoblje koje ne bih poželjela nikome, kažu mi “bravo što si to izdržala”, a shvatila sam da nisu svi isti, ne mogu se svi nositi s istim problemima.
Netko bi pukao na puno manji problem. Problem nije matematička definicija, nego osobna stvar kako se možeš nositi s problemom. Drago mi je da sam kroz život stvorila nagon za preživljavanjem i svaki problem napravi me jačom.
A sada je i ponovno u školi.
Nova diploma
– Upisala sam Projektni menadžment na Institutu za menadžment u Zagrebu. Radim na projektu Češke vile kao konzultant za dizajn interijera već dvije godine, sada otvaramo i druge projekte. Zaljubila sam se u Vis, iako nemam nikakve veze s tim otokom.
A što će mi donijeti nova diploma? Pa, na ovom projektu na Visu uvidjela sam da je projektni menadžment jako potreban zato što se, kad na projektima nema organizacije, gubi i novac i vrijeme. Projektni menadžment to stavlja u okvire i projekt završi uspješno. Uvijek sam mislila da sam neorganizirana, a kroz ovaj sam posao shvatila i rekla sebi: “Pa vidi, mogla bih i to!”
Martina Majić, naravno, ima još puno velikih planova.
Potiče na poduzetništvo
– Imam želju ljude poticati na poduzetništvo. Prije deset godina pročitala sam da je Ivana Ninčević Lesandrić osnovala poduzetnički kamp s poduzetničkim idejama i prijavila sam se, kao što se na sve prijavljujem jer volim naučiti nešto novo. Te prve godine bila sam polaznica, dobila sam diplomu, a sljedeće dvije godine bila sam mentorica.
Tako da sam zajedno s njom i nekim stručnjacima pomagala mladim ljudima da svoje ideje pretoče u posao. Imam tu poduzetničku crtu i u mojoj se glavi non-stop vrti što bih mogla novo. Nažalost, u Hrvatskoj se još uvijek odgajaju generacije koje smatraju da je najbolje i najsigurnije zaposliti se u državnoj firmi, kod nas se ne razvija duh poduzetništva.
A samo je važno nemati strah od nepoznatog i ne bojati se poraza. Osim što volim svoj uspjeh, izuzetno volim tuđi uspjeh.
I na koncu, da se vratimo knjizi koja je i bila povod ovom susretu.
– Knjigu sam napisala iz ljubavi, a objavila iz inata. Ima i rečenica na kraju knjige: “They told me that I cant, so I did it”, ili u prijevodu, rekli su mi da ne mogu, pa sam to učinila.