StoryEditor

'Marginalije' don Ivice Žižića: Moguće je svećeništvo živjeti s više radosti i ljepote, a s manje boli i tragedija

Piše PSD.
6. veljače 2020. - 15:58
zizicivica

Kršćanska sadašnjost objavila je knjigu eseja prof. dr. sc. don Ivice Žižića "Marginalije, zapisi o svećeništvu". Riječ je o člancima što što ih je autor objavljivao u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije tijekom 2018. godine.

Tematski raznolika, a u cjelini jedinstvena knjiga razvija se kroz jedanaest poglavlja: Pisati o svećeništvu; Svećenički identitet; Svećenik u javnosti; Svećenik – čovjek (od) riječi; Svećenik i mudrost stola; Svećenik u vremenu; Svećeničko prijateljstvo; Krhkost i snaga; Svećenik i žrtva; Svećenik pred smrću; Svećenik na putu. Predgovor je napisao doc. dr. sc. Boris Vulić, glavni urednik đakovačkog Vjesnika.

Razmišljanja prof. Žižića sadržana u ovoj knjizi odlikuju se prodornom egzistencijalnom analizom životnih stanja i (ne)prilika suvremenoga svećeništva, zrelom teološkom argumentacijom i nadasve dotjeranim literarnim stilom. Opredijelivši se za metodu pogleda s ruba (marginalija) s jasnoćom i odvažnošću, autor je zašao u zbilju svećeništva nošen zanosom uvjerenja da je moguće svećeništvo živjeti s više radosti i ljepote, a s manje boli i tragedija.

U Žižićevim tekstovima vidljiva je majstorija povezivanja spoznaja iz različitih područja (teologije, filozofije, umjetnosti, književnosti…), kao i duboko sondiranje velikih i teških tema (kao primjerice Svećenik i žrtva), koje autor proniče do dna vodeći čitatelja po nečuvenim krajolicima mudrosno-teoloških spoznaja. 

Tekstovi prof. Žižića djeluju introspektivno, udubljuju u svijet u kojem se riječi i slike stapaju u iskustva radosti i kliktaja, ali i sućuti i krhkosti, vedra nadanja i nadasve duboka pouzdanja kojim autor vraća svećenicima vjeru da je njihova služba u ovome svijetu itekako potrebna. U svakom od svojih razmišljanja autor znalački uvodi u katarzične zapletaje stavljajući svećenike (ali i one koji to nisu) nerijetko u svjetlo (nekomotne) istine koja oslobađa i daruje novi duh autentičnosti.

Eseji profesora Žižića zrače sakralnom otmjenošću, strukturirani su i vođeni uzorno, prema kanonskim zapisima o eseju. Iz ovih prozračnih teoloških tekstova izbija snaga zapanjujućih istina (poput rečenica kojima se doista treba nakloniti poput ove: Doista, što li je drugo naša svećenička služba doli zacjeljivanje rana smrtnosti vječnošću?!), sentenciozne mudrosti i čvrste ukorijenjenosti u život ([Kruh] je plod civilizacije, prelaska u viši stupanj postojanja., Vjerujem da se kruh ne može do kraja razumjeti ako ga nikad nismo zamijesili i ispekli. duh se domišljatosti i igralačke zanesenosti razlijeva po svim esejima), vlastitog odrastanja (Naučio sam malo-pomalo gledati u nježni pogled ljudi koji odlaze.), mekih zvukova (Treba nekoliko puta pročitati Zlato u noći.), poetskih titraja i zapisa (Dovoljno je samo uroniti u neke naslove XI poglavlja i njihove podnaslove. Kao, primjerice: Ozdraviti vrijeme, Pohvala krhkosti…).

I na kraju, autor je ovu iznimnu teološku i životnu „povijest duše“ posvetio splitskoj Crkvi, kao poruku i ohrabrenje svima onima kojima je svećeništvo više od uloge – poziv i poslanje skrbiti, pjevati i blagoslivljati (Svećenik na putu).

misija / ika

Izdvojeno

14. kolovoz 2020 16:53