StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Fali avione, drž’ se knjiga

Piše Ivica Ivanišević
5. svibnja 2020. - 08:01
Asli Erdoğancostantinos pitas

Asli Erdoğan nije književna suverenistica koja piše libre u slavu svoga naroda, vjere i domovine. S predsjednikom Turske koji se posultanio i potrudio zatrti republikansku baštinu Mustafe Kemala Atatürka, dijeli samo prezime koje joj u srpnju 2016. godine nije pomoglo da izbjegne zatvor. Tada su, naime, nakon neuspjelog vojnog puča, vlasti ugasile 130 medijskih kuća, među ostalima i prokurdski “Özgür Gündem”, u kojem je Asli bila kolumnistica. Osim jedne pravne, režim je zatvorio i dvadesetak fizičkih osoba, novinara i urednika toga lista, pa tako i nju.

Pod optužbom da je članica terorističke organizacije te da je radila na razbijanju jedinstva zemlje, nekoliko je mjeseci provela u pritvoru, da bi je konačno u prosincu 2016., pod pritiskom međunarodne javnosti, pustili da se brani sa slobode. Sljedeće godine ukinuta joj je zabrana putovanja izvan Turske, pa sve otada živi u egzilu. Njezin slučaj u veljači se približio pravosudnom epilogu.

Potvrđena joj je optužnica, a nastavak procesa je, pretpostavljam, omela panika oko pandemije. Proglase li je krivom, mogla bi biti osuđena na cijelo desetljeće u zatvoru, isključivo zato što u svojim novinskim tekstovima nije htjela žmiriti na sramotan tretman kurdske manjine od strane turskih vlasti.

Asli Erdogan nije zanimljiva samo stoga što je, mimo njezine volje, predstavljaju kao spisateljicu i žrtvu političkog progona. Njezina prva karijera nije, naime, imala nikakve veze s umjetnošću.

Obrazovanjem fizičarka, postdiplomski rad pisala je u CERN-u, u Švicarskoj. Doktorsku disertaciju dvije je godine pripremala u Rio de Janeiru, da bi onda naprasno zaključila kako fizika ipak nije za nju i posvetila se književnosti. Brazilski dani nadahnuli su je na pisanje “Grada u grimiznom ogrtaču”, koji je u Turskoj objavljen 1998., a cijelome nizu prijevoda te knjige konačno se, zaslugom Envera Ibrahimkadića, pridružuje i hrvatski.

Nije teško razumjeti fascinaciju gradom koji se doima kao sušta suprotnost društvenom ambijentu u kojemu je autorica formatirana. Iz svijeta tvrdog konzervativizma, široke mreže zabrana, klimatske, ali i međuljudske hladnoće, odjednom je prebačena u predjel u kojemu nijedno naučeno pravilo kao da više ne vrijedi: “Vrtoglava anarhija tijela... Tijela koja uopće ne znaju što je to nešto što se zove tajna, koja se nisu upoznala s debelim džemperima, čizmama, da moral ima tisuću i jednu zabranu... Uvijek svježa i živahna, gola, lišena mitova...

Bog je ovom podneblju podario beskonačno ljeto, beskonačnu mladost. Raznobojne suknje žena što se kovitlaju na vjetru, dim marihuane koji obavija plaže, ritmovi što s užarenih pločnika obavijaju kukove, čežnja koja se poput kakve ptice grabljivice baca sa stijena... Grad što uspijeva disati u pari seksualnosti: Rio je Janeiro. Uvijek sasvim nag, ali uvijek maskiran. Uvije sit, a uvijek gladan...”

Njezina junakinja nije stigla u Brazil s poputbinom velike znanstvene nade i izdašnom stipendijom u džepu: na jednu je godinu prekinula studij i doselila se u Rio sa željom da tamo napiše svoj prvi roman koji je, očekivano ispovjedan, premda ga ona zaklanja trećim pripovjednim licem.

Te “autorske dionice” integralni su dio teksta koji prati junakinju u pokušajima preživljavanja, pisanja, razumijevanja svijeta u kojemu se našla, ali i sebe same.

Pretpostaviti je da se Asli Erdogan za svoga boravka u Riju uglavnom kretala u društvu ljudi iz srednje klase, koji žive u relativnom obilju, održavaju sanitarni i kulturni kordon prema sirotinji, slušaju rafiniranu bossa novu, a ne tribalnu sambu, ne upravljaju pogled prema favelama i ne dijele muke njihovih stanovnika. Svoju junakinju ona je, međutim, izvadila iz blještavog celofana komoditeta i bacila je na prljave ulice po kojima se redovito i obilno izlijevaju nezamislivo siromaštvo i jad. Autorica je definitivno fascinirana Rijem, ali ta njezina zaokupljenost magnetizmom osebujnoga grada daleko je od obožavanja.

Njezin Rio je kotao u kojemu se krčkaju potpuno nesukladni, nesparivi sastojci, neukrotivi hedonizam ide ruku pod ruku s fizičkim raspadanjem, a slavljenje života i sveprisutno umiranje samo su dva lica iste medalje. Manje knjiga o junakinji koja se našla u egzistencijalnoj stupici, jer se razdužila sa starim, a nije kadra izgraditi novi život, a više libar o mjestu koje nigdje na svijetu nema dostojnog parnjaka, “Grad u grimiznom ogrtaču” zajamčeno će vas odvesti u Rio. To obećanje trenutačno vam ne može dati nijedan avioprijevoznik ili turistička agencija. A književnost, kad je ovako dobra, bez problema može.•

#ASLI ERDOĞAN #LIBROFILIJA

Izdvojeno

7. svibnja 2020. - 08:37