Raspoloženje u splitskom HNK-u slično je iščekivanju oluje koja se najavljuje tutnjavom i munjama iza brda, ali u za kazalište najkreativnijem, pozitivnom smislu. Za 11. studenoga zakazana je premijera najiščekivanije drame ove godine, "Crvene vode", a u njezinoj pripremi okupila se izvanserijska umjetnička ekipa, kazališna "Bundesliga".
Najprije, predložak je jedan od najboljih trilera suvremene hrvatske književnosti, roman splitskog novinara i književnika Jurice Pavičića, nagrađivan s više inozemnih nagrada i preveden na nekoliko stranih jezika.
Redatelj predstave je Ivica Buljan, nekadašnji ravnatelj splitske, a potom i zagrebačke Drame HNK-a, dobitnik niza uglednih nagrada i nadasve "dite splitskog teatra". Dramatizaciju teksta potpisuje cijenjeni dramatičar Ivor Martinić, scenograf Aleksandar Denić i kostimografkinja Ana Savić Gecan imaju iskustva na najvećim europskim scenama. Glazbu potpisuju Luka Barbić i Saša Antić iz TBF-a. K tome, predstava angažira sve generacije glumaca u splitskom HNK-u, od onih najiskusnijih do onih koji tek čekaju pravu afirmaciju.
Intendant Vicko Bilandžić ima razloga za ponos.
– Ideja o postavljanju Pavičićeve "Crvene vode" stara je pet godina i donesena je prije nego je roman u Francuskoj pokupio sve nagrade, trebalo mi je tek da pročitam njegov sažetak na koricama knjige. Moja želja je da dobijemo veliku i dobru predstavu koja će dugo trajati na repertoaru, predstavu za gušt, ništa u "brzom i smiješnom" stilu. Siguran sam u to da će biti uspješna – kazao je na konferenciji za medije uoči premijere.
Pisac Jurica Pavičić priznao je da iako ima scenarističkog iskustva nije mogao zamisliti kako ga postaviti na kazališne daske. S obzirom na to da se radnja odvija kroz 26 godina, na prostoru od Kanade do Kineskog mora, od Švedske do Barcelone. Tek prije desetak dana bio je prvi put na kazališnim probama. Vidio je glumce kako utjelovljuju njegove likove, kaže da je to za njega uvijek jedna očaravajuća magija.
Detekcija stvarnosti
Redatelj Ivica Buljan zadnji put je režirao u splitskom HNK-u 2012. godine, "Adio, kauboju" Olje Savičević Ivančević. Bila je to njegova peta predstava na splitskoj pozornici. S velikim uzbuđenjem i radošću prihvatio se posla u "svojoj kući", u kojoj se, kaže, ne bi izgubio ni u mraku:
– Ovo nije tek posao kao svaki drugi, ovo je prvi teatar u koji sam kao dijete ušao, u kojem sam 80-ih godina upoznao neke velike i važne ljude, poput Roberta Ciullija i Anatolija Vasiljeva.
Te godine kad je "Crvena voda" objavljena, bio sam u žiriju jedne književne nagrade, pratio sam romanesknu produkciju imajući na umu kazalište. Priroda teatra je da kasni iza drugih umjetnosti, neke se stvari prvo događaju u literaturi, vizualnoj umjetnosti, glazbi i onda tek u teatru, skupoj građanskoj umjetnosti, nakon što su već svi mediji detektirali događanja u društvu. Romani puno preciznije detektiraju stvarnost od drama, oni imaju moć da nagovijeste pojave u budućnosti ili da publiku dovedu u stanje kolektivnog transa, do katarze. A ovaj roman je imao sve elemente.
U kazališnom smislu sam francuski đak, odmah sam osjetio magiju koja je privukla francuske izdavače, roman je naprosto fascinirao to najzahtjevnije čitalačko područje. To je uzbudljiv i napet triler neizvjestan do kraja, s paralelnom potkom u kojoj se na fantastičan način govori o svim obiteljima, od skandinavskih do dalmatinskih. Uz to, na rafiniran način objašnjava transformaciju ovoga geografskog prostora, bolje nego što to rade novinske reportaže i analize.
Ovo je predstava koja u presjeku prati povijest jedne dalmatinske obitelji od 80-ih godina do današnjih dana, a korijeni se mogu naslutiiti čak od 18. stoljeća. Svaka generacija ima za sebe vječito pitanje: jesmo li mi dostojni nasljednici predaka? Naše pitanje je sada, kad je prijetnja rata prisutna u cijelom svijetu, još aktualnije – za vrijeme proba pitali smo se što bi se dogodilo s nama, bi li sve bilo isto da nije bilo rata. Što je nama iščupano iz tijela, a što mentalno u odnosu na kolege u Italiji ili Mađarskoj koji nisu imali iskustvo 90-ih godina? Zašto smo dodatno izgubljeni, zašto tu "sablastologiju" vučemo za sobom? Zašto ne možemo izići iz začaranog kruga?
Teatarska ‘bundes liga‘
S Ivorom Martinićem sam radio već tri velika projekta adaptacije romana. On je ne samo vrhunski dramski pisac, već jedan od najizvođenijih svjetskih pisaca na terenu hispano govornog područja. Pavičićev razgranati roman sažeo je na 40 stranica, što je vrijedno divljenja. Pritom idejni i narativni svijet romana nije oštećen.
I najvažniji dio! Sve ovo traži i vrhunske glumce. Imam sreću što je tu stari dio ansambla, moja zrela četvorka koju znam otprije 25 godina, i velik dio mladih s kojima sam radio "Kauboja". I još jedna nova generacija mladih koji su puki dar koji ima rijetko koje kazalište. Rijetko se nađe ovakav generacijski presjek glumaca koji se može upustiti u borbu s ovakvim tekstom – kazao je Ivica Buljan.
Nives Ivanković glumi u predstavi majku djevojke Silve koja je misteriozno nestala, a njoj je dolazak redatelja poput Ivice Buljana važan zbog mlađih talentiranih glumaca koji mogu naučiti "što znači pravi teatar". Jer, u teatru se osjeti kad radiš s "bundes ligom", kazala je.
Goran Marković igra lik policajca Gorkog Šajna, o kojemu mu je zanimljivo razmišljati. O liku koji postaje zagovaratelj "najcrnjeg kapitalizma na hrvatski način" nakon što mu je karijera krenula drugim smjerom 90-ih godina, pri čemu mu pomaže što "ima nos za ljudsku nesreću".
Saša Antić je objasnio na koji način je radio glazbu za predstavu:
– Nismo htjeli da bude nametljiva, sve je malo ispod "pejzaža". Glavna nit je morbidnost koja postoji kod Pavičića, a u dalmatinskoj glazbi je prisutna pogotovo u klapskoj muzici. Vodila nas je priča o crvenoj vodi, moru, s tom nekom južinom, knjiga i počinje s prvim danom jeseni. Znači, Dalmacija ne u svom zenitu, nego u zimskom solsticiju, trebalo je izvući ono najcrnje iz svega. Bit će teški crnjak, glazba po uzoru na skandinavsku filmsku muziku koja je puna teške psihe.
U "Crvenoj vodi" nastupaju još: Nikola Ivošević, Stipe Radoja, Ana Marija Veselčić, Donat Zeko, Arijana Čulina, Nenad Srdelić, Stipe Jelaska, Mijo Jurišić, Marjan Nejašmić Banić, Andrea Mladinić, Katarina Romac, Luka Čerjan i Zdravko Vukelić. Umjetnički suradnik je Robert Waltl, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Tomislav Luetić, inspicijent je Frane Smoljo.