Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

Koronavirus
StoryEditor
GlazbaBarry Phillips

Punk nije mrtav... i Tony Blair krade od njega!

Piše Jakov Kosanović
18. veljače 2020. - 08:00
Barry Phillips: Za mnoge iz moje generacije, iz ranih '60-ih, Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. bile su prvi uvid u neku socijalističku zemlju. To danas izgleda čudno foto Tomislav Tompa Zebić

Ne idem tamo više nikada, ta su vrata zatvorena, za ljude kao što smo mi nitko više ne mari... Ovo nije mjesto za nas – sjećate se tog hita KUD-a Idijoti?

Dvoipolminutni song prvi se put zavrtio 1992. najavljujući album “Glupost je neuništiva”, 35 minuta glazbe kojom su Puljani održavali dobar duh. Nešto je manje poznato da je to pjesma koju su Sale Veruda, Ptica, Fritz i pokojni Tusta prepjevali od punk skupine Demob iz Gloucestera. Ovi su pak pjesmom “No Room For You” doživjeli svoj vrhunac 1981., nakon čega su se ubrzo i razišli, barem izvorna postava.

Uglavnom, Britanci su pjevali o zatvaranju napuštenog motela koji je u međuvremenu postao punk-rock prostor na rubu grada, ali himnički refren pjesme bio je neobično podesan i upisao se kao protestna pjesma na različitim meridijanima, pa je tako prešao i granice od jugozapada Engleske do jugozapada Istre.

Za prepjev Idijota prije koju godinu čuo je i basist Demoba iz vremena nastanka hita Barry Phillips, zaintrigirao se i napravio temeljit pregled punk scene u bivšoj Jugoslaviji, koja mu je bila zanimljiva i zbog toga što se punk u bivšoj državi događao više-manje simultano s onim u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama.

Knjigu je naslovio “In Search Of Tito’s Punks” (U potrazi za Titovim punkerima) i pronašao ih je u razgovoru s mnogim ljudima koji tu scenu dobro poznaju. To su, među ostalima, Aleksandar Dragaš, Zdenko Franjić iz “Slušaj najglasnije!”, Ante Čikara, Pero Lovšin iz Pankrta, Darko Rundek, Rujana Jeger, Sale Veruda iz Idijota, pa i naš Vinko Barić, autor stripa i panker iz Solina.

Knjigu je lako pronaći među online e-knjigama, što toplo i preporučujemo svima koji nisu zaboravili punk refrene svoje mladosti. Da odmah objasnimo naslov – on, naravno, ne označava supkulturnu skupinu koja se primala u omladinsku organizaciju kao pioniri, nego odražava navadu da se o vremenu bivše države na Zapadu govori kao o Titovu dobu. To je prvo što sam pitao Barryja Phillipsa.

Punk DNK

Negdje na početku vaše knjige povukli ste paralelu između termina kao što su Titovo doba, viktorijansko doba i elizabetansko doba... U nas stariji od 40 imaju relativno jasne stavove o povijesnoj ulozi Tita, često oprečne, međutim, malo me je zateklo da ta uloga može nešto značiti i mlađima od 60 zapadno od Alpa, posebno u kulturološkom smislu. Kako biste ukratko opisali vaše razumijevanje epohe prije nego što ste se upustili u pisanje knjige?

– Osobno sam znao ponešto o Titu jer me zanima povijest, a posebno Balkan. Ali to je uvijek bilo na razini hobija i, iskreno, bio sam plitkog znanja. Međutim, između 1993. i 1996. studirao sam suvremenu europsku povijest, i ni jednom, čak ni u tom povijesnom trenutku – nismo učili ništa o Jugoslaviji! To mi je danas nevjerojatno.

Stoga, prije negoli sam počeo skicirati knjigu i pripremati intervjue, nekoliko sam mjeseci istraživao “Titovo doba”, kao i razdoblje od 1918. do 1945. godine.
U knjizi ne izlažem uvjerenja o jugoslavenskim političkim teorijama i modelima. Složenost tog materijala i odgovarajuće emocije izvan su mojeg dosega razumijevanja da bih mogao imati upućeno mišljenje o tome.

Ako je to ono što zanima ljude, imaju biblioteke pune dobrog štiva o tome, kao i onoga koje je bolje zaobići. Mene je više zanimalo dopustiti sugovornicima iz knjige da mi sami iznesu svoje priče i misli. Budući da imamo zajedničku povijest u punku, mislio sam kako imamo i zajednički DNK, odnosno, kulturalnu putovnicu. Ali bilo mi je bitno i razumjeti političku kronologiju i probleme.

Tako da sam podjednako dugo istraživao “kulturološke” aspekte Titova doba: gospodarstvo, plaće, godišnje odmore, služenje vojske itd. Zamolio sam sugovornike da mi preporuče filmove u tom smislu i stalno su spominjani isti, pa sam ih gledao (“Maratonci trče počasni krug”, “Ko to tamo peva”, “Dom za vješanje”, “Otac na službenom putu”, “Skupljači perja”, “Balkanski špijun”, “Sjećaš li se Dolly Bell”, “W.R.: Misterije organizma” itd.).

Moji kolege iz ex-Yu rekli su mi kako ću preko tih filmova steći poneki uvid u psihu regije. Mislim da su u pravu – to su crni koliko i smiješni filmovi. Još uvijek ne mogu odlučiti je li to zato što smijeh i nesreća idu zajedno, ili zato što su jednako udaljeni od nas u bilo kojem trenutku. Nešto od britanskog humora istovjetno je tome.

Većina ljudi u Velikoj Britaniji imala je i ima jako malo znanja o bivšoj Jugoslaviji. Da ih pitate, još uvijek bi većina rekla “Tito”, pa “komunizam”, možda čak i “Rusija”. Malo tko tu nešto zna o Pokretu nesvrstanih, raskolu Tita i Staljina, o razlikama između komunizma i socijalizma, ili o slobodi putovanja.

Neki, poput mene, znaju ponešto o nogometnim klubovima bivše Jugoslavije iz starog Kupa UEFA-a i Europskoga kupa. Za mnoge iz moje generacije, iz ranih ‘60-ih, Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. bile su prvi uvid u neku socijalističku zemlju. To izgleda čudno u današnjem internetski premreženom svijetu.

Istraživački posao vidi se u svakom finom detalju knjige, ne samo u povijesnim terminima nego i u nekim marginalnim pojmovima i zbivanjima, koji su usto i vrlo ažurirani. Tko vam je ciljana publika?

- Hvala. Stvarno se nadam i vjerujem da u knjizi ima dovoljno toga što bi moglo zanimati ljude u Dalmaciji, Istri, Zagrebu, ili bilo gdje. Međutim, očito je pisana iz autsajderske perspektive i predstavlja pokušaj da podastre čitateljima Sheffielda, Utrechta, Toronta, Chicaga ili Brisbanea pogled na ex-Jugoslaviju, kao i na zemlje nasljednice, koji je možda bogatiji i nijansiraniji od onoga s kojim su odrasli.

I, kako ide?

Kad je knjiga bila već dostupna u predizdanju, bila je nekoliko dana na 1. mjestu na listama ‘Amazon UK New Punk’ i "Top 10 Amazon UK Punk". U prvih mjesec dana većina prodaje odvijala se u Velikoj Britaniji, ali i u SAD-u, Italiji, Njemačkoj, Australiji, Nizozemskoj, i naravno, Hrvatskoj, Sloveniji, itd. Sad kad je dostupna za kupnju, tek smo počeli s promocijom - i ovo je prvi intervju! Dok razgovaramo zovu me i drugi strani novinari iz istog razloga.

Čujem da je knjigu i jedna velika američka knjižnica uvrstila u shemu iznajmljivanja za Kindle. Nadamo se da će biti još puno više toga, pogotovo tamo gdje su velike zajednice dijaspore. Dobra je vijest da su nas kontaktirali izdavači koji knjigu žele vidjeti i u tiskanom izdanju, tako da bi do toga moglo doći i ranije nego smo planirali.

Pisma iz Londona

Punk u bivšoj Jugoslaviji imao je rođendan otprilike u isto vrijeme s nastupanjem žanra u Engleskoj i Americi. Pankrti, Paraf i Prljavo kazalište imali su prve koncerte skoro odmah nakon Sex Pistolsa i Clasha. Što je, po vašem mišljenju, direktni tunel između tih scena?

– Izgleda da je bilo malo direktnog kontakta, osim koncerata skupina The Stranglers, The Ruts, Gang of Four, UK Subs, Talking Heads i sličnih koji su svirali u Jugoslaviji tijekom ranih dana. Nemoguće je reći koliko je bilo izravnog kontakta izvan Jugoslavije, na koncertima koji su se održavali u obližnjoj Gorici.

Uz to, puno sam puta čuo kako su pankeri iz Zagreba, Pule ili Rijeke dobivali ažurirane informacije o engleskoj sceni u “Pismima iz Londona” Saše Stojanovića u Džuboksu, ili na fotografijama Briana Rašića. S druge strane, Melody Maker i New Musical Express (NME) znali su objavljivati velike članke o jugoslavenskoj punk sceni.

Što se tiče fanova, zabilježen je stalni priljev narudžbi ploča i bedževa za mlade pankere, kako od Cob Recordsa u Walesu, tako i od Better Badgesa u Londonu. Zanimljivo je, Cob Records imao je 5000 kupaca u ex-Yu, odnosno 20 posto svoje godišnje narudžbe.
Onda opet, stvarno je dobro čuti i priče tako starih pankera kao što su Mick Jones iz Clasha, Billy Bragg, Jello Biafra i Henry Rollins, koji su itekako zainteresirani za punk scenu ex-Yu.

Prljavo kazalište objavilo je prvi punk album u Istočnoj Europi u rujnu 1979. Zanimljivo je da oni još uvijek postoje, ali s potpuno drugim glazbenim programom. Koji im se, doduše, više isplatio. Kad kažete kako “punk nije mrtav, nego je dobio diplomu”, možda biste mogli dodati da je dobio i tekući račun. Koje je vaše iskustvo na tu temu?

– Slažem se s ljudima koji u intervjuima kažu: “Punk nije mrtav.” Ali promijenio mu se karakter. Sad je više kao neki “element”. Čini dio gotovo svake “umjetnosti” i “kulture” – dio je mode, TV-a, literature, pa čak i politike. U Engleskoj političari poput Johnsona i Camerona izjavljuju kako su oduvijek voljeli punk. Doduše, nimalo im ne vjerujem. U SAD-u imate Beto O’Rourkea, koji je i svirao u punk bendu!

Još uvijek imate underground punk pokret, koji je mali, ali živahan, i uvelike se oslanja na “uradi sam” filozofiju. I sam sam izašao iz glazbene mirovine pridruživši se francuskom punk bendu, i kako smo svirali po Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji, primijetio sam da se bendovi danas puno više uzajamno potpomažu nego što smo to mi originalni punkeri imali običaj ‘78. A onda, tu su “punk” bendovi koji su u osnovi “rock” bendovi – skupine s nešto punk utjecaja.

Nemam ništa protiv toga. Kad pogledate u ‘77. i ‘78., mnogi od nas samo su htjeli svirati nešto brži glam rock, ali budući da nismo znali svirati kako spada, nitko nas nije htio pripustiti u bend. Onda bismo osnovali vlastite bendove i tako je nastao punk! Naravno da smo htjeli mijenjati svijet – bili smo tinejdžeri – ali nismo stvarno vjerovali da ćemo ga promijeniti svirajući ubrzani glam rock, i to loše.

Sheffield je kao Pula

Čini mi se da je vašim sugovornicima zajedničko to što više-manje svi potječu iz srednjoslojnih obitelji... i da su im punk & novi val bili egida pod kojom su više htjeli iskusiti nešto novo negoli oduprijeti se prevladavajućem kulturalnom obrascu. To je donekle drukčije nego kod izvora punka u Britaniji i Americi, gdje su pokazivali jake kontrakulturne i oponirajuće motive.

– Totalno! To je prvo što sam primijetio. Prvi val pankera u bivšoj Jugoslaviji dolazi iz, mogli bismo reći, “dobrih obitelji”. Ne mogu sa sigurnošću govoriti za Ameriku, ali u Britaniji je punk bio jako protiv establišmenta. Ali bio je i poput nogometa – bio je to san za klince iz radničkih obitelji; kako umaknuti svakodnevici bez godina pohađanja “dosadne” glazbene akademije, koje naše obitelji ionako nisu mogle platiti.

Nije to uvijek bilo ni političko poslanje – neki od najboljih engleskih bendova uopće se nisu bavili politikom u formalnom smislu: Buzzcocks, The Undertones i svi bendovi etikete Good Vibrations iz Sjeverne Irske. Ali mislim da je bitno reći kako mi nismo dolazili s “cool lokacija” kao što je, recimo, londonski Kings Road.

Ja sam odrastao u selu pokraj bivšeg ugljenokopa, koji je bio daleko odatle. Bili smo provincijalni pankeri i nismo imali gdje kupovati pankersku modu, kao što su majice Clasha ili patent-hlače Sex Pistolsa. Nismo za to imali ni novca! Sami smo šivali svoje izgorene traperice, kupovali stare majice iz “second shopa” za sitniš i šarali po jaknama. Htjeli smo biti The Clash, ali sad mi je jasno da smo više bili kao pankeri iz Rijeke, Pule, Zagreba i Novog Sada, koji su se također oslanjali na “uradi sam”.

Vaš itinerar vodio je kroz glavne postaje punk kulture u ex-Yu... Ako to nije previše rezimirajuće, koji bi se refren mogao izvući iz vaših intervjua po Ljubljani, Zagrebu, Puli i Beogradu?

– Već ste naveli jedan od glavnih problema – da je većina glazbenika bila “obrazovana” i iz “srednjoslojnih” obitelji. Druga bi stvar bila, da parafraziram knjigu, “da nisu bili toliko protiv sustava koliko protiv anomalija u sustavu”.

Što sam dublje ulazio u to i što sam više razgovarao s ljudima, shvatio sam da je punk u ex-Yu odražavao i tradicionalnu glazbu u regiji. Ljudi su s dosta ponosa spominjali klape, tamburice, sevdah i ono što zovu “ludim ritmovima” – i kako su ti tradicionalni stilovi folk glazbe utjecali na njihov punk.

Jasno se čuje razlika između te glazbe i punka iz Britanije ili Amerike; ex-Yu punk je složeniji, pjesma mijenja pravac, mijenja se melodija i ritam. Možda je zato post-punk, posebice iz mojeg rodnog Sheffielda, bio tako popularan u bivšoj Jugoslaviji.

Jer ta je glazba kudikamo “uglatija” i “zupčastija”, puno manje komotna nego što je, recimo, ugodna melodija Ramonesa, koja je zapravo puno brži blues ili country od tri akorda. Jasno je i to da unutar regije imate lokalne varijacije i identitete, i da se ta dva elementa temelje na lokalnim tradicionalnim utjecajima.

Čini mi se da je vašim sugovornicima zajedničko to što više manje svi potječu iz srednjoslojnih obitelji... i da su im punk&novi val bili egida pod kojom su više htjeli iskusiti nešto novo negoli oduprijeti se prevladavajućem kulturalnom obrascu. To je donekle drukčije nego kod izvora punka u Britaniji i Americi gdje su pokazivali jake kontrakulturne i oponirajuće motive.

- Totalno! To je prvo što sam primijetio. Prvi val pankera u ex-Jugoslaviji dolazi iz, mogli bismo reći, "dobrih obitelji". Ne mogu sa sigurnošću govoriti za Ameriku, ali u Britaniji je punk bio jako protiv establišmenta. Ali bio je i poput nogometa - bio je to san za klince iz radničkih obitelji; kako umaknuti svakodnevici bez godina pohađanja "dosadne" glazbene akademije, koje naše obitelji ionako nisu mogle platiti.

Nije to uvijek bilo ni političko poslanje - neki od najboljih engleskih bendova uopće se nisu bavili politikom u formalnom smislu: Buzzcocks, The Undertones i svi bendovi etikete Good Vibrations iz Sjeverne Irske. Ali mislim da je bitno reći kako mi nismo dolazili s "cool lokacija" kao što je recimo londonski Kings Road. Ja sam odrastao u selu kraj bivšeg ugljenokopa, koji je bio daleko odatle. Bili smo provincijalni pankeri i nismo imali gdje kupovati pankersku modu, kao što su majice Clasha ili patent-hlače Sex Pistolsa.

Nismo za to imali ni novca! Sami smo šivali svoje izgorene traperice, kupovali stare majice iz "second shop-a" za sitniš i šarali po jaknama. Htjeli smo biti The Clash, ali sad mi je jasno da smo više bili kao pankeri iz Rijeke, Pule, Zagreba, i Novog Sada koji su se također oslanjali na "uradi sam".

Vaš itinerar vodio je kroz glavne postaje punk kulture u ex-Yu... Ukoliko to nije previše rezimirajuće, koji bi se refren mogao izvući iz vaših intervjua po Ljubljani, Zagrebu, Puli i Beogradu?

- Već ste naveli jedan od glavnih problema - da je većina glazbenika bila "obrazovana" i iz "srednjoslojnih" obitelji. Druga stvar bi bila, da parafraziram knjigu, "da nisu toliko bili protiv sustava, koliko protiv anomalija u sustavu."

Što sam dublje ulazio u to i što sam više razgovarao s ljudima, shvatio sam da je punk u ex-Yu odražavao i tradicionalnu glazbu u regiji. Ljudi su s dosta ponosa spominjali klape, tamburice, sevdah i ono što zovu "ludim ritmovima" - i kako su ti tradicionalni stilovi folk glazbe utjecali na njihov punk. Jasno se čuje razlika između te glazbe i punka iz Britanije ili Amerike; ex-Yu punk je složeniji, pjesma mijenja pravac, mijenja se melodija i ritam.

Možda je zato post-punk, posebice iz mog rodnog Sheffielda, bio tako popularan u Jugoslaviji? Jer ta je glazba kudikamo "uglatija" i "zupčastija", puno manje komotna nego što je recimo ugodna melodija Ramonesa, koja je zapravo puno brži blues ili country od tri akorda. Jasno je i to da unutar regije imate lokalne varijacije i identitete, i da se ta dva elementa temelje na lokalnim tradicionalnim utjecajima.

Negdje sam pročitao da ste pisali govore za brojne političare, pa čak i za premijera... Za koga to, ako smijem pitati?

– Aha, okej, priznajem! Kad sam bio mlađi, radio sam razne fizičke poslove, odnosno, bio sam bez pravoga posla jer sam se pravio da sam glazbenik! Ali nakon fakulteta radio sam u engleskoj civilnoj službi, u poštanskom uredu, gdje sam otvarao pisma.

Tamo je bila i sestra Paula Simonona, basista iz Clasha. Unaprijedili su me i s vremenom sam dobio zadaću pisati dijelove govora za političare. To mi je bilo lako, kao da pišem trominutnu pjesmu – uvod, kitica, refren, klimaks... – gdje ste morali postaviti narativni luk i svaka je riječ morala biti pomno izabrana jer bilo koja od njih može promijeniti “atmosferu” govora.

Nije prošlo dugo prije negoli sam počeo pisati cijele govore za ministre i državne tajnike.
Onda bi nekad ljudi iz premijerova ureda znali ukrasti najbolje dijelove za premijera – Tonyja Blaira. Ali... to nisu bili politički govori! To je uglavnom bilo o obrazovanju i socijalnoj uključenosti. Ne bih htio da mi klinci ili unuci pomisle da sam na bilo koji način pomogao Georgeu Bushu da započne rat u Iranu!•

#PUNK#BARRY PHILLIPS#KUD IDIJOTI

Izdvojeno