StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

25. SAT Život u među-vremenu, filmčina za sva vremena

1. srpnja 2020. - 23:53

Reputacija "25. sata" (2002.) trebala bi biti puno bolja. Novo gledanje potvrđuje "25th Hour" kao, osobno, najbolji "joint" Spikea Leeja (ispred "Do The Right Thing") i jedan od zasad najboljih filmova novog milenija ili barem 2000-ih. "25. sat" je nastavio tiho kucati u srcima filmofila i pojedinim filmovima poput norveškog remek-djela "Oslo, 31. kolovoza", ali nekako je ipak ostao nepravedno zapostavljen i jedva da ga se spominje posljednjih godina.

Potpisnik ovih redaka je čekao priliku da pokuša ispraviti tu nepravdu i napokon je dočekao da se "25th Hour" negdje emitira. Emitiranje ima dobar tajming i događa se nedugo nakon premijere "Da 5 Bloods", Leejeva filma s motivima prijateljstva, iskupljenja, preuzimanja odgovornosti i reperkusija (nečije) prošlosti na sadašnjost koje je redatelj (bolje) uposlio u "25. satu".

FILM: 25th Hour; drama; SAD, 2002. REŽIJA: Spike Lee ULOGE: Edward Norton, Barry Pepper OCJENA: *****

Motivi su slični u "Da 5 Bloods" i "25th Hour", no Leejev pristup je različit. U najnovijem "jointu" Lee je glasan i neumjereno političan, a u "25. satu" tih i suptilan. Ispada kao da "Da 5 Bloods" prethodi ovom filmu koliko je "25th Hour" zreliji i usavršeniji komad drame. Samo je jedna scena tipična "leejevska" dreka.

Diler koji proživljava zadnje sate slobode prije odlaska u zatvor na sedam godina gubi kontrolu vidjevši natpis "fuck you" na zrcalu jednog newyorškog WC-a. Montgomery "Monty" Brogan (Edward Norton u naponu snage nakon "American History X" i "Fight Club") uzvikne "jebite se svi vi i ovaj grad" i krene govoriti "fuck you" svima s reda, svakome tko mu padne na pamet.

Nitko nije pošteđen, ni crnci, ni Osama bin Laden, odgovoran za sravnjivanje World Trade Centera sa zemljom 11. rujna 2001. godine. Nisu pošteđeni čak ni njegov otac (Brian Cox), djevojka (Rosario Dawson) i prijatelji iz prošlosti (Barry Pepper, Philip Seymour Hoffman) s kojima se treba oprostiti.

Gledajući se u ogledalo Monty tek na kraju pogleda istini u oči, shvaća da ne može nikoga drugoga kriviti za sudbinu doli samoga sebe i zaključi "Ne, ne, jebeš tebe, Montgomery, sve si imao i odbacio, jebeni glupane". "Fuck you" je između redaka upućen i samoj Americi koju Monty na određeni način utjelovljuje i simbolizira, pretvarajući priču o jednom čovjeku u alegoriju ne samo jednoga grada, već i cijele nacije.

Amerika se nalazila u sličnoj situaciji i prijelaznoj fazi kao Monty: njegov svijet se u trenutku zauvijek promijenio, on krivi sve oko sebe, a ustvari se treba suočiti sa samim sobom i preispitati svoja (ne)djela, greške i grijehe. Lee ne bježi od američke traume 11. rujna 2001., već je čini integralnim dijelom filma i odlično uklapa u scenarij buduće scenarističke zvijezde Davida Benioffa ("Troja", "Igra prijestolja") koji je adaptirao vlastiti roman.

Blockbuster "Spider-Man" iz iste 2002. uklonio je scenu s neboderima WTC-a, ali "25th Hour" koristi "tornjeve blizance" kao gorak podsjetnik, odnosno ono što je ostalo od njih. Kamera Rodriga Prieta u nestvarnim noćnim kadrovima nišani u plave reflektore kako sežu u nebo na istom mjestu gdje su do 9/11 ponosno stajali neboderi, a ne stidi se pogledati ni u "ground zero".

Naprotiv, Montyjev prijatelj, broker Francis (Pepper), živi u zgradi tik do mjesta rušenja nebodera. Kad Francis pozove profesora Jacoba (Hoffman) na piće prije njihova odlaska na Montyjev "oproštajni tulum", dvojac raspreda o prijateljevoj budućnosti gledajući u sablasni "ground zero" u podnožju i radove oko ruševina u scenama koje "25. sat" pretvaraju u dokument jednog vremena.

Montyjeva budućnost ne izgleda dobro – može se ubiti, postati bjegunac ili odslužiti kaznu, smatra Francis, ali kad izađe iz zatvora neće biti onaj stari. "Gotovo je nakon noćas", pesimističan je Francis. Toga je svjestan i Monty. "Moja je zadnja noć, nije tvoja, imat ćeš ih još, svakojakih", govori Monty djevojci Naturelle ("Kakvo ime!") i moli je da odjene onu srebrnu haljinu kako bi je "upamtio takvu".

Naime, Monty strahuje kako neće preživjeti u zatvoru i da će ga tamo silovati, dakle djelomično zamišlja scenarij iz Nortonove "Generacije X" i živi u nekakvom međuvremenu prije nego istekne vrijeme kojeg "nema napretek", s njim i titularni 25. sat. "Ovo će mi biti najbolja noć u životu", tješi se Monty, a scena u klubu, koja funkcionira kao mini-film (Jacob i njegova učenica Anna Paquin), snimljena je kao kratka distrakcija od problema, premda melankolija izvire iz plavih svjetala neona.

Jer, Monty će ubrzo početi vagati svoje postupke, njegovi bližnji također jer znali su što radi i odakle dolazi lova za stan (cura) i dugove oko kafića (otac). "Zar misliš da dolazi od Donalda Trumpa", pita Monty oca, a zatim preispituje samoga sebe. "Što ću raditi kad izađem s 38 godina", dvoji on.

"Još si mlad s 38", bodri ga Francis koji počinje osjećati grižnju savjesti kako nije napravio ništa da ga zaustavi u dilanju. Zadnji sati Montyjeve slobode otkucavaju sve brže i bliži se "vidimo se kad s vidimo" oproštaj nakon kojeg ništa neće biti isto u životima svih aktera.

Refleksivni, elegični film postavlja pitanje "možeš li promijeniti svoj život u jednom danu?" i još više potiče razmišljanje kod gledatelja koji se opet nada da će Lee usporiti vrijeme ili nekako promijeniti scenarij. Na novo gledanje pitanja se samo roje - gdje je Monty sedam godina kasnije i u međuvremenu, je li Naturelle čekala momka, je li Jacob dočekao frenda ispred zatvora na izlasku...

Odgovora nema pa u glavi fantaziramo Montyjevu (alternativnu) budućnost poput njegova oca. Tata je na kraju filma zamišljao sinov život onakav kakav je trebao biti, ne ovako kako se dogodio, a Lee sve slike vizualizirao za vječnost, neovisno o tome što je od "happy enda" u zbilji ostao samo "end". Vidimo se kad s vidimo, Monty.

 

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 06:12