što nakon vatrene stihijeStručnjak s Instituta za jadranske kulture pojašnjava koliko maslini treba za obnovu nakon požara te koje se vrste mogu regenerirati, a koje ne

Vatra koja je bjesnila sredinom srpnja rubnim dijelovima Splita, poharala je 4500 hektara zemljišta, od čega gotovo 50 posto terena (2100 ha) u privatnom vlasništvu.

Osim poljoprivrednog i građevinskog zemljišta, požar je poharao i privatne šume koje nisu bile održavane. Uz to, u vatrenoj je stihiji stradalo čak 80 posto stabala masline na području Splita i Solina, oko tri hektara vinograda i oko 20 hektara voćnjaka.

Podaci su to kojima raspolaže Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, a čiji su stručnjaci proteklih godina sudjelovali u sanaciji opožarenih poljoprivrednih površina gotovo na svim područjima RH.

- Angažirani smo bili nakon svih onih velikih požara koji su poharali našu obalu i otoke, primjerice, onog na na Hvaru 1997., a godinu poslije na Korčuli, točnije predjelu Čare, Smokvice i Blata, zatim u Marini 2002. godine i niza drugih. Požari se danas događaju, između ostalog, i zbog promjena u ruralnom prostoru koji napušta stanovništvo, a s njim i domaće životinje, mijenja se struktura poljoprivredne proizvodnje, pašnjačke se površine pretvaraju u šumske, a velike površine terasastih terena koje su nekoć bili vinogradi i maslinici su napuštene i prirodno pošumljene.

- Nakon požara u prostoru su vidljive prostrane terase - katastarski poljoprivredno zemljište - koje je značajno devastirao alepski bor... Veliki dio ovih površina je i danas nepristupačan za suvremenu mehaniziranu poljoprivredu jer nije izgrađena poljoprivredna infrastruktura - objašnjava dr. sc. Katja Žanić, ravnateljica Instituta za jadranske kulture.

Njezina kolegica s Instituta, dr. sc. Lukrecija Butorac, smatra kako je mjere sanacije potrebno provesti što prije kako bi se onemogućila daljnja oštećivanja staništa utjecajem erozije ili zakorovljavanja.



- Optimalno bi bilo kada bi na ovim područjima bio zastupljeniji hrast crnika, tj. česmina kao klimatogena šumska zajednica. Međutim, zbog ekoloških zahtjeva crnike koja traži dublja i bogatija tla uspjeh pošumljavanja ovom vrstom na opožarenim krškim površinama je malo vjerojatan, gotovo pa nemoguć. Za pošumljavanje su pogodne i četinjače: crni bor, pinija, primorski bor, obični i arizonski čempres jer u sebi imaju manje smole i eteričnih ulja, pa slabije gore.

- Često prozivan u negativnom smislu, alepski bor, kao pionirska vrsta eumediterana, pogodan je za pošumljavanje izrazito degradiranih i siromašnih terena, goleti, kao jedina kultura koja na takvim terenima uspijeva. Na tako siromašnim terenima ima značajnu meliorativnu ulogu i ulogu u pripremi stanišnih uvjeta za pridolazak autohtone vegetacije. Alepski bor međutim, treba držati "pod kontrolom" te uzgojnim radovima na šumskim površinama omogućiti brži pridolazak optimalne šumske vegetacije - objašnjava dr. sc. Butorac.

Sanacija opožarenih poljoprivrednih zemljišta je drugi segment priče kojim se u Institutu za jadranske kulture bavi dr. sc. Frane Strikić. Ako se vlasnici maslinika zahvaćenih vatrom nadaju kako će ih obnoviti tijekom jedne vegetacijske sezone, to, ipak, neće biti u mogućnosti. Obnova masline traje, naime, četiri do pet godina.

- Neke voćne vrste koje su, također, opožarene, primjerice smokva, moguće je obnavljati, dok druge - kao što su trešnja, višnja i slično - nije. Kako bi se opožarena, a zapuštena poljoprivredna zemljište stavila u funkciju proizvodnje, do njih je potrebno izgraditi poljske putove, koji imaju elemente protupožarnog puta. U to valja uključiti lokalnu zajednicu i udruge proizvođača - drži Strikić.