Ovaj 21-godišnjak tvrdi da u nekoj organiziranoj zemlji njegov projekt uopće ne bi bio vijest: Konkurencija je dobrodošla, trebamo se udružiti, stariji misle da zadruge imaju veze s Titom i Partijom

Ovaj 21-godišnjak tvrdi da u nekoj organiziranoj zemlji njegov projekt uopće ne bi bio vijest: Konkurencija je dobrodošla, trebamo se udružiti, stariji misle da zadruge imaju veze s Titom i Partijom

Dvije velike sreće u životu imao je dosad Antonio Čorić, 21-godišnji student poljoprivrede krša na kninskom Veleučilištu i novopečeni OPG-ovac.

Prva je da još od malih nogu zna da će mu poljoprivreda biti poziv, a druga je sreća što obitelj financijski stoji iza njega dok se ne postavi na noge. Jer da otac i mati nisu u mogućnosti, priznaje Antonio, sigurno ne bi mogao utemeljiti plantažu sa 720 sadnica smokava u zaleđu Vodica kod lokve Kovča i sada s dobrim izgledima očekivati da dobije nepovratnih 50 tisuća eura europskog novca iz fonda za potporu mladim poljoprivrednicima.

Smokva je othranila naraštaje Dalmatinaca, sjevernjacima je prava egzotika za koju su spremni dati i euro po komadu u trgovačkim lancima, a ostala je zanemarenom puno više od drugih iz trolista tradicijskih nasada – loze i masline. Štoviše, Hrvatska je na začelju među svim zemljama Mediterana, s Turskom kao daleko najvećim proizvođačem, odakle je i najviše domaćeg uvoza, premda je smokva, tvrde stručnjaci, unosnija od loze i masline.

Antonijev smokvik na 2,5 hektara, s pet autohtonih sorti, jednom talijanskom i mogućnošću uroda od 20 tona u punoj snazi, spada zasad među značajnije kod nas, budući da je plantažni uzgoj smokve još u povojima pa ovog momka koji je jedva dočekao prihvatiti se ozbiljnog rada u polju zbog toga salijeću novinari.

Očekivano, jer u ovoj čudnovatoj zemlji koja ne može prehraniti samu sebe pored tolikih površina u drači, a neobrane smokve propadaju na zemlji gnojeći je, dominantna je vijest da mladi, nezadovoljni perspektivom, pakiraju kufere i odlaze iz Hrvatske ili se na to pripremaju.

 
Zato je Antonijev primjer prava "prijelomna vijest", ne samo zbog njegove mladosti, nego i "vjerovali ili ne" informacija za dalmatinski agrar, gdje je, kaže Čorić, čak 90 posto zemlje neobrađeno! Mladac, puno zreliji nego što bi se očekivalo, ne samo da ne razmišlja o odlasku, nego se za zavičaj i domovinu još čvršće vezuje. Da nam je samo više takvih!

– U nekoj drugoj, organiziranoj zemlji to uopće ne bi bila vijest, a kod nas jest. Ljudi su se odrekli poljoprivrede, masovno su se okrenuli turizmu i dogodilo se da danas imamo nešto maslinarstva i praktički ništa drugo na zemlji. Takva je bila i politika u prošlosti – govori Antonio.

A što se tiče njegova naraštaja, naglašava da oni koji budućnost vezuju uz Hrvatsku baš i ne namjeravaju živjeti od zemlje. Poput većine vodičkih obitelji, i njegova je težačkih korijena, čemu se sada vraća njezin najmlađi izdanak.

Na odlazak iz Hrvatske nikad nije pomišljao, a takvo je uglavnom i najbliže vodičko okruženje, gdje je većina dobrostojećih, poput njegove obitelji. Iz dobroga se baš ne odlazi tek tako, no već u okolici Vodica, u zaleđu i dalje, drugačije se razmišlja.

– Ja sam od malih nogu zaljubljen u zemlju i selo. Dida Ante, kojemu su sada 73, od djetinjstva mi je to usadio. Odlazio sam s njim u polje i uvijek mi je s posebnom ljubavlju govorio baš o smokvi... Često ju je spominjao, naročito za blagdane, kad na stolu ima svakog obilja, kako bi mu, kao studentu u Splitu, "za gladnih godina" mater od kuće poslala kutiju od postola sa suhim smokvama i to bi mu, uz kruh, bila jedina hrana.

Didu Anti i danas kane suza na suhu smokvu, a raste mu i srce zato što se njegov Antonio odlučio za smokvik zasađen prema suvremenim agronomskim saznanjima, uz pomoć stručnjaka iz županijske Poljoprivredne savjetodavne službe, inženjera Izabelle Buzaši i Marka Dobrića te dr. sc. Željka Prgometa. On je najveći autoritet za smokvu u zemlji, posvetio joj je doktorat i još 1999. godine u Istri je zasadio ogledni voćnjak na dva hektara s 18 sorti, pri čemu je struka u Hrvatskoj došla do korisnih znanja.
 
Smiješno za prilike u Slavoniji, gdje toliko zemlje imaju oko kuća, ali ne i u Dalmaciji s usitnjenim posjedom – Antonijev nasad postao je, koliko mu je poznato, najveći komad obrađene zemlje na vodičkom području. Zasađene tijekom ožujka krčenjem tla gdje ništa pitomog nije raslo zadnjih 60 godina, rastu na Kovči jedna uz drugu prema razdoblju sazrijevanja mlade smokve bijela petrovača, termenjača (sorta česta na jugu Dalmacije, oko Neretve), zatim bjelica, pa crnica, laščica ili zamorčica i talijanska smokva sorte fanacci. Zanimljiva je izgledom, zelena s bijelim prugama, a posadio ih je dvadeset.

Dvije godine prije Antonija Čorića, znatno manji nasad smokava, sa 150 stabala, zasadio je također jedan Vodičanin, Željko Rak, a u susjednoj, Zadarskoj županiji, prednjače u Ravnim kotarima, gdje su s plantažnim uzgojem počeli prije 10 godina. Prema jugu, značajnije je smokvarstvo u dolini Neretve, no sve je to premalo koliko bi Dalmacija mogla davati u toj vrlo isplativoj kulturi.

Antonio računa na sigurnu prodaju svježih i suhih plodova u trgovačkim lancima, vodičkim hotelima i na tržnici, a plasirat će i prerađevine – marmeladu, pogače ili smokvenjake, čak i ocat, koji proizvode neki istarski smokvari.

Blagoslivlje konkurenciju i vjeruje u udruživanje proizvođača, za razliku od starijih poljoprivrednika koji, kaže, misle da zadruge imaju veze "s Titom i Partijom", a ne da su zapravo najbolji način da danas-sutra uspiju svi smokvari, jer nije moguće da svaki od njih razvije vlastiti brend.

– Velik je potencijal u uzgoju smokava, a one su kod nas dosad uspijevale jedino na rubovima vinograda. Doduše, parcele su problem, jer ne isplati se saditi na manje od hektara, a u Dalmaciji za takvu površinu treba udružiti nekoliko zemljišta – znalački Antonio rasvjetljava dobre i one manje povoljne strane smokvarstva na suvremeni način.

Kako bi okrupnili parcelu, i oni su kupili susjedno zemljište od jednog rođaka.

– Kad imate deset smokava, tada o njima jedva da i treba voditi brigu. Bit će zdrave i bez ikakvih bolesti, no sasvim je drugačije kad ih je stotine na plantaži. Naime, tada se potvrđuje da nije istina da oko nezahtjevne smokve nema posla, nego joj, naprotiv, treba svašta da bi dobro rađala – napominje Antonio, dodajući da je slična predrasuda pratila i maslinu, "koja će kao mater uvijek dati" pa se s vremenom pokazalo da to nije baš tako jednostavno.
 
Prvu berbu imat će u četvrtoj godini, a u punom rodu računa na najviše 40-ak kilograma smokava po stablu. Formirat će ih da se bez napora beru s nogu, a između stabala zasadit će lavandu, kadulju i smilje da na prirodan način odbije štetnike, no do prvih plodova ima tu još posla i ulaganja.

Najprije u sustav navodnjavanja, bez čega nema ozbiljne proizvodnje, potom u solidnu ogradu, a treba kupiti također sušaru, hladnjaču, mehanizaciju i manje teretno vozilo, za što računa na nepovratnih 50 tisuća eura europske potpore za mlade poljoprivrednike.

Hrabar i samouvjeren, Antonio strahuje jedino od mozaika smokve, virusa koji širi jedna smokvina grinja, premda je nabavio certificirane sadnice. Zaraženo stablo odbacuje plod jer se bori za život, a do (zaslađenog) života je i divljim prascima. U stanju su slomiti mlado stablo da bi se onda sa zemlje nahranili mednim plodovima.

– Najviše zbog svinja trebam solidno ograditi smokvik – objašnjava Antonio.

I zaključuje na kraju kako se u turizam oslanjamo do te mjere da bi nam suha smokva, to čudo od voća, opet bila dobra da, nedaj bože, negdje pukne kakva "petarda"...

Po hektaru - 65.000 kuna

Prema projektnim tablicama, po hektaru smokvika do prvog uroda u četvrtoj godini treba uložiti stotinjak tisuća kuna, a koristi li se vlastiti rad i racionalizira na druge načine, na što se odlučio i Antonio Čorić, izdaci su 65 tisuća, kolika je otprilike i kasnija zarada po hektaru, ne računajući prerađevine od smokava poput marmelade, smokvenjaka... koji dodanom vrijednošću osiguravaju i veću zaradu.

– Kako god okreneš, trebaš početi s vlastitim kapitalom. Kao mladi poljoprivrednik moram prvo imati nasad, zbog ekonomske veličine gospodarstva – iznosi Antonio.

Dobije li 50 tisuća eura nepovratnih europskih sredstava, trebat će sve kupljeno opravdati računima, te vratiti dio novca ako manjim iznosom pokrije što mu treba. Uloženo u nasad može dijelom nadoknaditi županijskim potporama od najviše 30 posto ili poticajima Grada Vodica.

Međutim, budući da se oslanjao na puno vlastitoga rada i usluge prijatelja s vrlo malo računa, ne isplati mu se gubiti vrijeme na ispunjavanje papira za mali iznos.

Sami pišite aplikacije

Sustav pogoduje mladim poljoprivrednicima koji preuzimaju već postojeći OPG, međutim, već na početku uvjerio sam se da te neće savjetovati kako treba ni oni kojima je to posao – iznosi Antonio. Naime, otac i on zajedno su došli u Agenciju za plaćanje u poljoprivredi: otac da zatvori OPG jer je odustao od plana za uzgoj puževa, a Antonio da ga otvori.

Nitko im, međutim, nije kazao da sin treba preuzeti gospodarstvo od oca jer će tako prije doći u mogućnost da aplicira na nepovratna sredstva EU-a. OPG je otvorio lani u rujnu i treba čekati godinu dana, a već se mogao natjecati i biti pokriven jer ima sve uvjete.

No, dobre savjete zato je dobio na nedavnom radnom doručku vlasnika OPG-ova u županiji s ministrom Tolušićem, održanom u Vodicama. Jedan od tih je preporuka da sami pišu aplikacije, jer su šablonizirane, a ne da za tu uslugu specijaliziranim tvrtkama plaćaju pet posto od vrijednosti projekta. Inače, Antonio Čorić vrlo povoljno ocjenjuje ministra Tolušića i njegove napore za boljitak agrara. S pažnjom je, kaže, slušao njegove planove da u Šibensko-kninskoj županiji, s najlošijim stanjem agrara u Dalmaciji, unaprijedi naročito stočarstvo.

Zašto zaostajemo?

"... Na našem primorju i otocima ima mnogo zapuštene i neobrađene zemlje, te bi plantažni uzgoj smokve bio gotovo idealan način iskorištenja ovih površina, istovremeno dajući prepoznatljiv ekološki proizvod našeg podneblja. Najveći proizvođači smokava u svijetu su Turska, Egipat, Grčka, Iran, Maroko, Španjolska i SAD. Prema podacima FAO, vidljivo je da proizvodnja smokve u Hrvatskoj daleko zaostaje za potencijalnim mogućnostima, te se čvrsto drži začelja. Skoro do početka 20. Stoljeća u SAD-u je smokva bila nepoznata kultura. Sve do 1883. god. kad Hrvat Stipe Mitrović iz rodnog kraja – Medviđe, naručuje dostavu tisuću sadnica smokava. Nekoliko godina poslije, njegovi proizvodi su ubirali nagrade na svim velikim izložbama u SAD-u. Danas u Kaliforniji nalazimo najveće plantaže smokve na svijetu! Zašto su Hrvati uspjeli to učiniti u tuđini, a niti malen dio toga u svojoj domovini?" (Citat iz knjige "Smokva" Željka Prgometa i Milana Bohača)

Naslovnica Voćarstvo