Posjetili smo Bubijev harem kojim gospodari 25-godišnji Ante: Kad izmuzem Doris, umuzem trista kuna! Ali, nije to krava ili mljekomat, često ona to prolije...

Posjetili smo Bubijev harem kojim gospodari 25-godišnji Ante: Kad izmuzem Doris, umuzem trista kuna! Ali, nije to krava ili mljekomat, često ona to prolije...
Ante Dujić sa svojim magarcima
Ante Dujić sa svojim magarcima

Čuj, ja mislin da sigurno nije slučajno šta je urednik posla mene i tebe za radit magarad. Svakomen svoje! - kaza mi je fotoreporter Ante dok smo se lagano približavali Ićevu.

- Je, vi se u to najbolje razumite, tako mi je reka - uzvraćan mu ja.

- A ništa, Bogu fala. Najvažnija je stvar za svaku redakciju imat specijaliste za svaku oblast. Neko je za Vladu, sad kad je Plenković bija u "Solarisu", neko za Kolindu, a nas dva, evo, mi smo specijalisti za magarad.

- Je, tako je! - velin ja, i jedva se susprežen da se ne raspuknen od smija na koleginu mrzovolju.

- Puno mu se zafali. Ne znan samo je li se on sam odma mene sitija, ili si mu ti predložija da ja iđen s tobom!

- Čin je čuja da je tema o tovarima, ti si mu bija prva asocijacija. Za fotoreportera, naravno! Niko bolje ne more snimit tovara od njega! Tako je reka!

- Je, to je baš ka u onin filmovima šta smo ih gledali ka dica. Samo nindža more protiv nindže! - zaključija je dolazak na mjesto radnje moj dragi kolega iz stotinu bitaka, Ante - prezime mu znate – a onda naglo živnija kad je magarac Bubi, gazda u haremu, gromko zarevao u znak dobrodošlice...

- Dobro je, pripoznali su nas! Nindža, javi se nindži!

Naravski da san se javija. Ali, prije toga san da ruku Anti Dujiću, 25-godišnjaku iz Ićeva. Koji u svom rodnom selu ima istoimeni OPG, s farmom od sedam komada magaraca, ovog našeg, primorsko-dinarskog, za ne reći dalmatinskog tipa. Od kojih, kada je sezona, dobija - odnosno muze - nadaleko poznato magareće mlijeko, koji je u narodu od davnina poznat kao jedini i nezamjenjivi narodni lijek protiv kašlja. Odnosno kukurikavca, koji čak i medicina poznaje pod imenom - magareći kašalj.

I to mlijeko prodaje po 300 kuna litru. Što je, veli, jako dobra cijena, ne samo za njegov OPG, nego i za kupce koji zovu sa svih strana. Jer, tvrdi nam, neki na tržištu traže - i dobivaju - čak i 500 kuna za magareće mlijeko.

 
- Ma to je malo previše. Ja mislim da je i 300 kuna odlična cijena, ne kupuju to ljudi za luksuz, nego za bolest, zato što im vridi i pomaže. Dade se od te cijene pokrit troškove koje imaš i nešto zaradit - veli nam Ante.

- Da nešto zaradit? - upadamo sad i ja i Ante. Ne nešto, nego se ovako na prvu čini čak puno zaradit?!

- E, moglo bi se kada bi se izumilo simentalsko magare, koje bi ka i simentalsko govedo davalo najmanje dvadeset litara mlika na dan. Ali, kod naše magarice možeš bit sritan ako dnevno umuzeš jedno dva deca. Ja to stavim u bočicu, pa u frižider i ljudi dođu po to... A i ta dva deca muka je umust, jer magare - odnosno magarica – je jedno ćudljivo biće koje se ni must ne da baš tako lako. Ona se badne, rita, neće miruje, pa i to malo često puta prolije. Nije to krava ili mljekomat, kako neki misle – metneš bocu ispod vimena pa utočiš koliko ti treba! A i magarica lako zasuši. Evo, nedavno je jedna okotila mrtvo pule i nema mlijeka. Ona mora imat pule da bi imala mlijeka, a krava se može must i kad nema tele - govori nam vedro naš Ante, pristala momčina koju bi baš svaka mater poželila za zeta.

I to ne samo zbog one poznate "Ko ima zeta ima i magarca" - a s Antom bi ih dobila čak osam - nego zato što je dečko baš ko s TV reklame za OPG-ove i Ministarstvo poljoprivrede - visok, zgodan, rječit, gostoljubiv. A i stric mu je Nediljko Dujić, predsjednik ŽO HDZ-a, a zna se da svaka mala naprid gura...

Ali, pustimo mi politiku, uvatimo se magaradi, zbog kojih smo i došli. Ante voli životinje, voli prirodu, napravio je sebi i jednu malu kućicu, brvnaru u kojoj voli plandovati i uživati sam sa sobom, ili u dobrom društvu. Tako je prije godinu i pol dana odlučio nabaviti magarca, čisto iz zafrkacije, kad triba doli u brvnaru, koja je na brdu koji kilometar daleko od kuće gonit vodu.

- Teško je nabaviti magare. Srića, naiša san kod jednog čovika na Svilaji, u Pribudama, koji je prodavao cilo svoje stado, kupio ih sve od njega. On je ostarija, odselio ženi i dici u Solin, a mi magarce dotrali u Ićevo. I evo nas! - kaže nam Ante kako je od 13 magaradi probrao ovo sedam sada što ima.

Sezona mužnje ne traje cijelu godinu, nego jedno sedam - osam mjeseci nakon okota. S tim da prvih mjesec ili dva dana kada magarica donese mlado na svijet nema mužnje, jer mlijeka ionako ima malo, a malac živi samo od njega. Tek onda ide mužnja. Dnevno dva deca. A dnevna doza za popiti je jedan dec. To je odlično za imunitet, kašalj, astmu, bronhitis... - govori nam Dujić koji isto ne zna koliko dugo će se s ovim hobijem – ili kućnom radinošću - baviti uz svoj redovni posao u "Vodovodu".

- Ovaj teren ima izuzetnu perspektivu za turizam, tu je Roški slap, Visovac, i ja mislim u to krenut. I možda još nekakav kamp, s kamp-kućicama, mislim krenuti u tom smjeru. Teško je na ovom području baviti se samo poljoprivredom. Treba se s tim očešat malo o turizam. Bilo bi šteta ne iskoristit ovu lipotu što nam je Bog da. Ode su male parcele, ne možeš ti očekivat da ćeš ode imat tone prinosa, nego se radi ekološki, na malo, prodaješ kroz turizam.
 
Samo za sedmero njegovih tovara Anti treba oko tisuću kilograma sijena i trave godišnje, što je njegovim tovarima osnovna svakodnevna hrana. To ukosi i spremi u pojatu za zimu on i familija, ćaća Ivan, mater Ljiljana, brat Joso, cila familija, čak i baba Ana, svi rade na zemlji, imaju svoje strojeve, ne ovise o nikome, ne plaćaju ništa šta mogu napravit ili proizvest sami. Imaju i dvi krave, od kojeg prave izvrstan sir - to je ćaćin OPG - jednako kao i domaći pršut i kruv ispod peke, i kiselu papriku za prilog.

Sve smo to imali prigodu probati u praksi..., jedino nismo probali magareće mliko, jer ga trenutno baš i nema. Pa smo se morali "zadovoljiti" s domaćom "žutinom" koju je Anti navodno preporučio jedan doktor umjesto "crnjaka", za tlak.

- Nisam lud reć koji je to doktor. Ti bi čovika metnija u novine. A onda bi on ima problema, jer farmaceutske kompanije ne žele da se to zna. Kome bi onda one svoje pilule prodavale? - namignija mi je kolega.

A među magarcima smo se uskoro osjećali kao - svoji na svome. Ta divna stvorenja, među kojima je najstarija magarica Doris s osam godina, a najmlađi pulac Miško, tek deset mjeseci star, ali dovoljno da ga Bubi, vlasnik harema, počne već gledati kao konkurenciju, pa ga zna ponekad i ugristi. Zato ga i drže odvojeno, zajedno s bređom Doris.

Prema svima koji dođu su vrlo pitomi i prijateljski nastrojeni, jer su ih, velin nam Ante, svi navikli da im dadu kakvu poslasticu, jabuku ili komad mrkve... Pa sve guraju njušku i prema reporterskom bloku, ili Antinoj kameri.

- Evo, ide ti dat intervju. A da znaš da bi i mogli, s kojin smo mi sve magarčinama imali posla, ne bi ni ti bila najveća s kojon smo ga napravili... - ka sam za se govori Ante.

I onda se, taman dok je jedan magarac zubima dovatija malo papira od bloka sitija:

- Eto, volija bi da mi je pokojni ćaća, moj Josip šta su ga zvali Bepo, živ... Pa da vidi da je istina ono šta san mu govorija, a on mi nije virova, kad bi me pita di su mi knjige... Da mi je magarac izija libre. Miško, makni se od barba Zdravka, neće čitatelji znat koji je koji, pa ću morat pisat ispod slike...

Naslovnica Novosti

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati