Iako je u Europski parlament ušao kao član ORaH-a, Davor Škrlec je u međuvremenu napustio stranku koja je u međuvremenu gotovo nestala s domaće političke scene. Unatoč tome, Škrlec angažirano odrađuje svoj mandat u Bruxellesu, odnosno Strasbourgu, posebno angažiran oko kružne ekonomije i "zelenih" tema općenito, pa tako i kad je riječ o pitanju zabrane uporabe opasnih herbicida.
Iako je Europski parlament nedavno pozvao na djelomičnu zabranu glifosata u nepoljoprivredne svrhe i postupni prestanak njegova korištenja, ipak su neke zemlje na koncu promijenile svoj stav i glasale u korist produljenja dozvole za glifosat. Kako to komentirate?
- Obnova dozvole za glifosat na još pet godina u EU-u prošla je tek iz trećeg pokušaja na žalbenom odboru, i to zaista tijesnom većinom. Njemačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska, koje su do sada bile suzdržane, na konačnom glasanju promijenile su svoje mišljenje. Njemačka je odigrala ključnu ulogu da bi se na kraju pokazalo kako je postojao neusklađen stav i unutar same vlade. Njemački ministar poljoprivrede Christian Schmidt izjavio je poslije glasanja kako je samostalno donio odluku da Njemačka glasuje za obnovu kontroverznog glifosata bez konzultacija s kancelarkom Angelom Merkelom.
Naravno, to je izazvalo bijes kod socijaldemokrata s kojima koaliraju na vlasti i ministrice zaštite okoliša Barbare Hendricks koja se javno protivila obnovi, te je ministru Schmidtu poslala poruku prije samog glasanja kako Njemačka mora ostati suzdržana, na što se on oglušio. Zbog ovog incidenta Zeleni u Njemačkoj pozivaju na ministrovu ostavku.
Zašto je toliko važno dokinuti zabranu konkretno glifosata, kao najčešće korištenog herbicida za uništavanje korova? Pa nije on jedina "kemikalija" kojom se, izravno ili neizravno, tretira proizvode koji nam kasnije završe na stolu, tj. u tanjurima?
- Glifosat svakako nije jedini pesticid čiju zabranu zagovaramo, ali od negdje se mora krenuti. Upravo zbog toga što je glifosat najčešće korištena poljoprivredna kemikalija koja je u upotrebi posljednjih 40 godina, prouzročio je i najviše štete za zdravlje ljudi, životinja i sam okoliš. Postoji široki znanstveni konsenzus da je glifosat toksičan, a Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) Svjetske zdravstvene organizacije 2015. godine proglasila ga je kancerogenim za životinje i vjerojatno kancerogenim za ljude.
Možemo ga pronaći doslovce svugdje, uključujući i glavne prehrambene namirnice kao što su kruh i dječja hrana. Kada bi se podvrgnuli ispitivanju urina, većina građana Europske unije bila bi pozitivna na glifosat. Vrijeme je da se okrenemo održivom poljoprivrednom modelu koji će biti sigurniji za ljude, životinje i okoliš, a tu nema mjesta za opasni glifosat.
Jeste li osjetili podršku naše Vlade u protivljenju korištenja opasnog pesticida i kakvim ocjenjujete držanje naših vlasti po tom pitanju?
- Kada smo prije skoro dvije godine krenuli u kampanju protiv glifosata, napisao sam otvoreno pismo tadašnjem ministru poljoprivrede da razmotri svoju podršku glifosatu te se založi u interesu zdravlja građanki i građana Republike Hrvatske, kao i svih građana EU-a, za smanjenje autorizacijskog razdoblja na tri do pet godina s trenutnom zabranom u nepoljoprivredne svrhe, jer je u to vrijeme Komisija zahtijevala produljenje dozvole na 15 godina.
Budući da države članice ni tada nisu bile složne, Komisija je donijela tehničko produljenje u trajanju od 18 mjeseci. U međuvremenu je donesena i posebna uredba Komisije o povlačenju s tržišta određenih proizvoda na bazi glifosata koji u sebi sadrže štetne sastojke.
Nakon toga uslijedio je preokret u službenom stajalištu Hrvatske prema glifosatu. Drago mi je što je Hrvatska tijekom posljednja tri glasanja u Bruxellesu zauzela stav protiv glifosata i na taj način ostala dosljedna do samoga kraja, zajedno s Francuskom, Italijom, Belgijom, Grčkom, Luksemburgom, Ciprom, Maltom i Austrijom.
Unatoč obnovi dozvole na razini EU-a, ništa još nije izgubljeno. Predsjednik Macron već je najavio da u roku tri godine namjerava zabraniti glifosat u Francuskoj i ponuditi izvedive alternative, a Belgija je ove godine najavila zabranu korištenja glifosata u nepoljoprivredne svrhe na svom teritoriju te se nadam kako će taj primjer pratiti i ostale države članice, pa i Hrvatska.
Neki poljoprivrednici u Dalmaciji ipak su odahnuli jer će u svojim vinogradima, maslinicima i voćnjacima moći i dalje upotrebljavati glifosat. Smatraju kako je puno veća njegova korist te da nije dokazano toliko štetan. Strahujući od pada uroda kažu da od dva zla radije biraju ono manje, a to je ova petogodišnja primjena glifosata, dok se ne pronađe neko alternativno rješenje u poljoprivredi. Postoji li alternativa glifosatu?
- Usvojenom rezolucijom Europskog parlamenta zatražili smo od Komisije i država članica postupno ukidanje korištenja glifosata do 2022. godine. Smatramo kako je to dovoljan tranzicijski period za usvajanje alternativnih rješenja koja se moraju ponuditi poljoprivrednicima na korištenje u Europskoj uniji.
Klub zastupnika Zelenih/ESS-a dao je izraditi novu studiju o postojanju alternativa glifosatu i ostalim herbicidima, napravljenu od Pesticide Action Network - PAN Europe koju smo predstavili 18. listopada u Europskom parlamentu na konferenciji “Kako stvarno nahraniti svijet”. Studija je javno dostupna svima na web-stranici Zelenih/ESS-a.
Kontrola korova predstavlja veliki izazov u poljoprivredi i u većini slučajeva to je kompleksan i skup problem za rješavanje. Dokaz tome je prodaja herbicida koja čini 33 posto ukupne prodaje pesticida u EU. Kako bi se zaštitila plodnost tla, okoliš i ljudsko zdravlje, postoji jasna potreba za smanjenjem i postupnim savladavanjem ovisnosti o herbicidima i drugim takvim kemikalijama.
Ključ je investirati u održive poljoprivredne sustave koji, kada se pravilno prakticiraju, ne samo da doprinose zaustavljanju iscrpljenosti i uništavanju prirodnih resursa, nego i potiču ekološki održiv model poljoprivredne proizvodnje. Integrirane metode kontrole nametnika koje su bazirane na režimu obrade tla, datuma sjetve i mehaničkog skidanja korova mogu smanjiti upotrebu herbicida uz očuvanje prinosa usjeva na održiv i okolišu prihvatljiviji način, na dobrobit očuvanja biološke raznolikosti.
Objava tzv. Monsanto papers, koji su procurili u javnost u sklopu sudskih sporova protiv Monsanta u SAD-u, za Zelene u Europskom parlamentu bila je povod da ustvrde kako je Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) diskreditirana, pozivali ste i na ostavku ravnatelja... Logično pitanje glasi - možemo li onda vjerovati u ostale procjene EFSA? U pitanju je povjerenje i zdravlje građana EU-a?
- Manipulacije koje se provode od agrokemijskih kompanija i njihova izravna uključenost u rad jedne europske agencije je nešto uistinu neprihvatljivo. Monsantovi dokumenti diskreditirali su rad Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) i neovisnost te agencije dovedena je u pitanje. Štoviše, EFSA-i je potrebna reforma koja će jamčiti istinski znanstveni rad temeljen na javno dostupnim studijama.
Upravo je iz tog razloga Klub zastupnika Zelenih/ESS-a u Europskom parlamentu zatražio osnivanje povjerenstva koje će se baviti istragom lošeg postupanja Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) u procesu donošenja mišljenja o nekancerogenosti glifosata i sigurnosti njegova korištenja, kako bi u budućnosti osigurali transparentne i temeljite procjene.
Jedna od stvari u kojima bitno zaostajemo za razvijenom Europom je i razvrstavanje otpada, koje još uvijek nije zaživjelo u čitavoj Hrvatskoj. Štoviše, ni nakon više od dva desetljeća nismo riješili ni pitanje odlaganja otpada, neki dijelovi zemlje još nisu otvorili tzv. regionalne centre za odlaganje otpada. Zašto je tomu tako, pa barem bi se oko tih pitanja mogli složiti i lijevi i desni? U čemu je problem?
- Odgovor na vaše pitanje je upravo u tome što su se oko rješenja problema gospodarenja otpadom složili i lijevi i desni. U zakone se prepisuju obveze iz Europskih direktiva, ali nema stvarne volje za provedbom na lokalnoj razini. Niti jedna dosadašnja Vlada nije imala hrabrosti uvesti političku odgovornost za gradonačelnike i načelnike općina ako ne ispunjavaju zakonske obveze s jednostavnim argumentom: "Pa nećemo valjda smjenjivati naše ljude zbog tamo nekog otpada.“
A s novim prijedlogom Zakon o lokalnoj samoupravi se izgleda neće dogoditi pomak na bolje. Odlaganje očito svi smatraju kao najjeftiniji način zbrinjavanja otpada, i na tome svi dobro zarađuju na račun građana. Najbolji dokaz je nedavna afera u regionalnom centru Piškornica koji je ostvario nevjerojatan profit. Svi centri gospodarenja otpadom su projektirani za odlaganje biološke komponente otpada koja se koristi za proizvodnju deponijskog plina, ali mi moramo prema vlastitom zakonu smanjiti odlaganje biorazgradivog otpada.
Postojeći centri gospodarenja otpadom, Kaštjun i Marišćina već sad imaju velikih problema i još više će imati u budućnosti. Dakle, svi sadašnji i budući centri su projektirani u suprotnosti s nacionalnim i EU ciljevima, i na kraju će građani sve to platiti kroz previsoku cijenu odvoza otpada.
Česta tema u Hrvatskoj su i ekološki motivirana protivljenja i prosvjedi zbog raznih investicija, evo, posljednji primjer se odnosi na najavu gradnje termoelektrane uz jezero Peruća. Zagovornici investicija znaju reći kako u nas svako ulaganje automatski izaziva otpore, makar i bez znanstvenih argumenata, ekolozi često ističu kako nisu protiv ulaganja i razvoja, ali se protive korupciji i nedovoljno prezentiranim posljedicama takvih projekata po okoliš i stanovnike tih područja. Kakav je vaš opći dojam na tu temu u Hrvatskoj?
- Projekti se moraju razvijati uz suradnji s lokalnom zajednicom, i to ne samo kroz obvezne konzultacije na što nas obvezuje Aarhuška konvencija. Prostorni planovi se mijenjaju i prilagođavaju željama investitora, a ne u svrhu održivog razvoja lokalne zajednice. U Hrvatskoj koja je međunarodno već dovoljno prepoznata po korupciji, teško se oteti dojmu da studije procjena utjecaja na okoliš nisu napravljeno isključivo u interesu investitora, pogotovo kad investitor direktno ugovara izvođača studije.
Previše smo u bliskoj prošlosti imali loših iskustava kako su poslove dobivali izvođači koji nisu imali niti reference niti kompetencije potrebne za izradu kvalitetne studije. Međutim, kad smo se već dotaknuli sporne termoelektrane na Perući, imam potrebu izreći stav da su zabrinuti stanovnici sinjske krajine opet u pravu. Izgradili smo plinovod do Dalmacije koji služi samo u svrhu skladištenja plina jer nema potrošnje. Termoelektrana bi riješila taj problem i zato Vlada očito iz pozadine podržava taj privatni projekt jer bi on konačno počeo ostvarivati zaradu za Plinacro i time za državu.
Međutim, Vladu RH ne zanima koje će posljedice biti za okoliš i lokalno stanovništvo. Uglavnom, više je argumenata protiv tog projekta, i u posljednjih nekoliko godina nekoliko projekata je "palo“ jer nisu imali kupca za toplinsku energiju, a prodavati toplinsku energiju u Dalmaciji je jednako kao da Dalmatincima pokušavate prodati morsku sol. Splitsko-dalmatinska županija u važećim prostornim planovima ima dovoljno lokacija za gigawate vjetroelektrana i solarnih elektrana pa je jedina održiva komponenta predloženog projekta reverzibilna hidroelektrana.
Vi ste se ovih dana u Europskom parlamentu bavili pitanjem kružne ekonomije. Za takve pojmove u hrvatskom se javnom diskursu još uvijek rijetko čuje. Zašto je tomu tako, gdje stalno "zapinje", i je li hrvatska javnost toliko nezainteresirana za ekološke teme ili je problem u tome što im političari uporno nameću neke druge, nerijetko i one vezane više uz prošlost nego budućnost svih nas?
- U hrvatskoj politici je zavladala kronična prosječnost, pa većina naših "prvoligaških" političara ne razumije potencijale ne samo kružne ekonomije nego i ostalih javnih politika EU koje imaju dugoročno strateško značenje za društvo i gospodarstvo. U kombinaciji s nedostatkom kompetencija u našim ministarstvima i dugogodišnjim izostankom ulaganja u jačanje ljudskih potencijala u javnoj upravi (zapošljavanje po vezi i prema stranačkoj pripadnosti) imamo dobitnu kombinaciju koja nam garantira da ćemo do 2020. biti posljednji u EU, iza Bugarske i Rumunjske kojima smo se još nedavno rugali. Sve je to rezultat našeg obrazovnog sustava za koji je Europska komisija prije nekoliko dana ustanovila da ne daje znanja koja su potrebna za izazove i promjene koje su pred nama.
Onda je naravno najlakše otvoriti "kutiju“ i pustiti malo duhove prošlosti te tako zabaviti narod i skrenuti mu pažnju s činjenice da smo sramotno neuspješni s obzirom na naš prirodni i intelektualni kapital. To se pokazalo kao uspješna formula za dobivanje svih izbora, pa očito samozadovoljni ostvarenim uspjehom niti lijevi niti desni ne žele nikakve promjene. Dapače, riječ "reforma" je očito zabranjena nekim pravilnikom ili uredbom.
Jedna od stvari u kojima bitno zaostajemo za razvijenom Europom je i razvrstavanje otpada, koje još uvijek nije zaživjelo u čitavoj Hrvatskoj. Štoviše, ni nakon više od dva desetljeća nismo riješili ni pitanje odlaganja otpada, neki dijelovi zemlje još nisu otvorili tzv. regionalne centre za odlaganje otpada. Zašto je tomu tako, pa barem bi se oko tih pitanja mogli složiti i lijevi i desni? U čemu je problem?
- Odgovor na vaše pitanje je upravo u tome što su se oko rješenja problema gospodarenja otpadom složili i lijevi i desni. U zakone se prepisuju obveze iz Europskih direktiva, ali nema stvarne volje za provedbom na lokalnoj razini. Niti jedna dosadašnja Vlada nije imala hrabrosti uvesti političku odgovornost za gradonačelnike i načelnike općina ako ne ispunjavaju zakonske obveze s jednostavnim argumentom: "Pa nećemo valjda smjenjivati naše ljude zbog tamo nekog otpada.“
A s novim prijedlogom Zakon o lokalnoj samoupravi se izgleda neće dogoditi pomak na bolje. Odlaganje očito svi smatraju kao najjeftiniji način zbrinjavanja otpada, i na tome svi dobro zarađuju na račun građana. Najbolji dokaz je nedavna afera u regionalnom centru Piškornica koji je ostvario nevjerojatan profit. Svi centri gospodarenja otpadom su projektirani za odlaganje biološke komponente otpada koja se koristi za proizvodnju deponijskog plina, ali mi moramo prema vlastitom zakonu smanjiti odlaganje biorazgradivog otpada.
Postojeći centri gospodarenja otpadom, Kaštjun i Marišćina već sad imaju velikih problema i još više će imati u budućnosti. Dakle, svi sadašnji i budući centri su projektirani u suprotnosti s nacionalnim i EU ciljevima, i na kraju će građani sve to platiti kroz previsoku cijenu odvoza otpada.
Česta tema u Hrvatskoj su i ekološki motivirana protivljenja i prosvjedi zbog raznih investicija, evo, posljednji primjer se odnosi na najavu gradnje termoelektrane uz jezero Peruća. Zagovornici investicija znaju reći kako u nas svako ulaganje automatski izaziva otpore, makar i bez znanstvenih argumenata, ekolozi često ističu kako nisu protiv ulaganja i razvoja, ali se protive korupciji i nedovoljno prezentiranim posljedicama takvih projekata po okoliš i stanovnike tih područja. Kakav je vaš opći dojam na tu temu u Hrvatskoj?
- Projekti se moraju razvijati uz suradnji s lokalnom zajednicom, i to ne samo kroz obvezne konzultacije na što nas obvezuje Aarhuška konvencija. Prostorni planovi se mijenjaju i prilagođavaju željama investitora, a ne u svrhu održivog razvoja lokalne zajednice. U Hrvatskoj koja je međunarodno već dovoljno prepoznata po korupciji, teško se oteti dojmu da studije procjena utjecaja na okoliš nisu napravljeno isključivo u interesu investitora, pogotovo kad investitor direktno ugovara izvođača studije.
Previše smo u bliskoj prošlosti imali loših iskustava kako su poslove dobivali izvođači koji nisu imali niti reference niti kompetencije potrebne za izradu kvalitetne studije. Međutim, kad smo se već dotaknuli sporne termoelektrane na Perući, imam potrebu izreći stav da su zabrinuti stanovnici sinjske krajine opet u pravu. Izgradili smo plinovod do Dalmacije koji služi samo u svrhu skladištenja plina jer nema potrošnje. Termoelektrana bi riješila taj problem i zato Vlada očito iz pozadine podržava taj privatni projekt jer bi on konačno počeo ostvarivati zaradu za Plinacro i time za državu.
Međutim, Vladu RH ne zanima koje će posljedice biti za okoliš i lokalno stanovništvo. Uglavnom, više je argumenata protiv tog projekta, i u posljednjih nekoliko godina nekoliko projekata je "palo“ jer nisu imali kupca za toplinsku energiju, a prodavati toplinsku energiju u Dalmaciji je jednako kao da Dalmatincima pokušavate prodati morsku sol. Splitsko-dalmatinska županija u važećim prostornim planovima ima dovoljno lokacija za gigawate vjetroelektrana i solarnih elektrana pa je jedina održiva komponenta predloženog projekta reverzibilna hidroelektrana.
Vi ste se ovih dana u Europskom parlamentu bavili pitanjem kružne ekonomije. Za takve pojmove u hrvatskom se javnom diskursu još uvijek rijetko čuje. Zašto je tomu tako, gdje stalno "zapinje", i je li hrvatska javnost toliko nezainteresirana za ekološke teme ili je problem u tome što im političari uporno nameću neke druge, nerijetko i one vezane više uz prošlost nego budućnost svih nas?
- U hrvatskoj politici je zavladala kronična prosječnost, pa većina naših "prvoligaških" političara ne razumije potencijale ne samo kružne ekonomije nego i ostalih javnih politika EU koje imaju dugoročno strateško značenje za društvo i gospodarstvo. U kombinaciji s nedostatkom kompetencija u našim ministarstvima i dugogodišnjim izostankom ulaganja u jačanje ljudskih potencijala u javnoj upravi (zapošljavanje po vezi i prema stranačkoj pripadnosti) imamo dobitnu kombinaciju koja nam garantira da ćemo do 2020. biti posljednji u EU, iza Bugarske i Rumunjske kojima smo se još nedavno rugali. Sve je to rezultat našeg obrazovnog sustava za koji je Europska komisija prije nekoliko dana ustanovila da ne daje znanja koja su potrebna za izazove i promjene koje su pred nama.
Onda je naravno najlakše otvoriti "kutiju“ i pustiti malo duhove prošlosti te tako zabaviti narod i skrenuti mu pažnju s činjenice da smo sramotno neuspješni s obzirom na naš prirodni i intelektualni kapital. To se pokazalo kao uspješna formula za dobivanje svih izbora, pa očito samozadovoljni ostvarenim uspjehom niti lijevi niti desni ne žele nikakve promjene. Dapače, riječ "reforma" je očito zabranjena nekim pravilnikom ili uredbom.