katastrofa uz kanalAndriju Vugdeliju dokrajčila je suša, ali on ne odustaje: Živim pored Cetine, a nemam vode. Već osamnaest godina obećavaju mi da će problem biti riješen...

Reklo bi se, onako na prvu, promatrajući scenu sa splitske glavne tržnice i glavnoga lika naše priče Andriju Vugdeliju, poljoprivrednika i prodavača kojemu brojni, znani i neznani, dolaze do pulta zbog njegova domaćeg povrća - kako taj čovjek nema nikakvih briga na ovome svijetu.

Za sebe će, kroz razgovor, reći da je optimist koji nikada ne odustaje, što svjedoči već dvadeset godina boreći se za svoj kruh mukotrpnim radom na polju općine Otok pokraj Sinja gdje živi sa svojom obitelji.

Dan za njega započinje u 4 ujutro, a završava u 23 sata - treba obići i obraditi sva raspršena polja na kojima uzgaja brojne kulture, a drogocjeno vrijeme za čitanje novina i trenutke za sebe pronađe kada jedno od svoje troje djece vodi na izvanškolske aktivnosti.

No, ono što tog marljivog čovjeka muči i krade mu san tipičan je primjer onoga s čime se susreću naši poljoprivrednici. Dok političari pričaju o poticajima i pozivaju ljude da se vraćaju zemlji, one koji su već u tom poslu na brojne načine onemogućavaju da žive od nje.

Vjerne Andrijine mušterije primijetile su da pojedinog vrsta povrća kod njega nema ove sezone, no tomu nije uzrok što ga nije sadio ili je bio lijen, nego je stvar prilično apsurdna - nema vode na čak dva od pet hektara koliko obrađuje nadomak rijeke Cetine, krške ljepotice.

- Ekstremna suša ove me je godine dokrajčila, lanjska je još nekako i prošla jer je bilo kiše, ali ova je tragedija. Bez vode nemaš ništa, oni koji su htjeli i imali volje, jednostavno su odustali, ne možeš raditi tamo gdje nema vode i ne izvući barem uloženo. I to sve pokraj Cetine i glavnog kanala koji se stvarno čisti, tu nemam zamjerke, ali sporedni se ne održavaju. Hrvatske vode mi osamnaest godina svakog proljeća i zime obećavaju da će to popraviti, ali ništa od toga - počeo nam je svoju priču taj poljoprivrednik, koji proizvodi i sam prodaje svoje proizvode, što su njegovi klijenti i prepoznali.



Kaže da ne bi radio da robu daje „na veliko“ otkupnim centrima.

Kako bismo se osobno uvjerili u ono što nam je nevoljko kazivao, ali je morao jer mu je „voda došla do grla“, zaputili smo se u njegov rodni kraj. U pratnji najmlađeg sina Bože i dvogodišnjeg mješanca Gare koji uživa u seoskom životu i poznaje svaki pedalj Otoka i njegovih prostranstava, zaputili smo se prema Andrijinim poljima.

Prva postaja bila je parcela gdje se nismo mogli nadiviti povrću koje smo tamo zatekli. Kanal se nalazi odmah na nekoliko metara, pumpa i cijeli sustav za zalijevanje rade kao urica.

- Ova zemlja je bogomdana za kupusnjače, paprike, pome i tikvice, u njoj raste sve što posadiš. Naša voda čini čuda gdje je god ima za zalijevanje. Takve paprike nemaš u plasteniku - govori i pred nama vadi zrele plodove svog rada.

Kompletno povrće, kukuruz, ječam i pšenica, ono što je što nudi kupcima, ali svakodnevno gubi vrijeme obilazeći udaljene parcele, umjesto da sve ima na jednom mjestu.

Zadivljeni viđenim, sjedamo u automobil našeg domaćina i krećemo dalje prema spornoj parceli. Razlika je doslovno „nebo i zemlja“ od obrađivanih polja do potpuno neiskorištenih ravnica.

Pustoš, travke i otužni kukuruz koji se dogodine neće ni posijati - opis je više od sto tisuća kvadrata od kojih su mještani digli ruke, a razlog je manjak vode. Našem domaćinu bilo je neugodno što nas je dočekalo polje zagađeno ambrozijom.

Kaže nam da korov nije mogao uništiti jer nije imao dovoljno vlage u zemlji.

- Cijeli sistem u koji sam uložio je spreman i proveden, ovo je sve trebao biti krumpir i kapula koji bi bili idealni da je bilo vode - ustvrdio je provodeći nas njivom.

I zaista, ne trebate biti stručnjak da uočite u kakvom je stanju taj kanal, kao i posljedice - popucalo i mrtvo tlo, trava od koje se ništa ne može ni vidjeti, slabašni plodovi i upola manji od onih na navodnjavanoj zemlji. U plitkoj vodi spas od zvizdana jedino može pronaći Garo kojega labradorski geni tjeraju da zaroni i osvježi se.



- Lani su očistili glavni kanal i ja sam izgubio vodu u svome. Ne diraju okolne dijelove te kanalske mreže. Možeš iz njih zalijevati dva, tri sata i to je sve. Posadio sam 500 kilograma kapule i tonu krumpira, a od toga ću dobiti samo debeli minus, možda tri tone kupule i krumpira. Te kulture treba zalijevati nekoliko puta u sezoni, bez toga nemam prinosa.

Požalio nam se i kako ovo nije prva katastrofalna godina koju je doživio u svom stažu. Rješenje je, smatra, jednostavno. Hrvatske vode, točnije ispostava "Cetina", u jedan radni dan mogle bi spojiti Brkljaču, glavni dovodni kanal s Cetine, na onaj sporedni na Orlovcima gdje je Andrijina zemlja, a za koji kaže da nikada nije ni dovršen.

Osobno smo se uvjerili da je riječ o udaljenosti od sedamdesetak metara što ne bi bio ni veliki financijski trošak, a o tome ovisi sudbina njegova prinosa na čak dva hektara.

- Već sada bih trebao znati hoće li oni očistiti taj kanal kako bih dogodine mogao ići s povrćem na toj parceli. Ako to ne naprave, ja to ne mogu ničim zasijati. Sam to ne želim raditi, iako me se tako savjetovalo. Ne želim kaznene prijave - opisuje nam taj ponosni mještanin Otoka, hrvatski branitelj, otac dvoje srednjoškolaca i studentice.

Andrija je nastavio obiteljsku tradiciju, no njegovi potomci već su se jasno izjasnili kako nemaju namjeru krenuti očevim stopama i bježe od toga. Tko bi im zamjerio kada svakodnevno gledaju njegove nedaće.

- Ne spadam u osobe koje se tuže ili su deprimirane, ja ću raditi i dogodine, ali sigurno ne u ovoj mjeri kad nema vode. Nekako ćemo preživjeti. Otići ćemo u Njemačku, cijela rodbina mi je gore, ja sam jedina budala tu ostao - zaključuje naš sugovornik, pokušavajući biti duhovit u trenucima kada više ne zna što poduzeti kako bi mogao normalno živjeti od poštenog rada.