uspjeh bez poticaja državeRužica i Davor nisu ni slutili da će jednog dana cijeli grad i brojni gosti piti mlijeko s njihove farme: Zbog papirologije nam je propalo 100.000 kuna, ali trud se isplatio!

Dok Hrvatsku već mjesecima tresu afere zbog uvozne hrane, posjetili smo Žlibinu, malo selo na granici Vrgoračke i Imotske krajine, odakle cijela Makarska pije kozje i kravlje mlijeko.

U zaseoku Okmadžićima, na pola puta od Mijaca do Žlibine, bračni par Ružica i Davor Okmadžić smjestio je svoju farmu od oko 200 koza i devet krava. Nekoliko pijevaca budi cijeli zaselak, a tu su i dva pastira koja se brinu o blagu. Rakib se taman spremao povesti stoku u pašu kad smo ga presreli. Gutljaj rakije gucne iz male bočice, pogleda nas kao da se znamo desetljećima, i motajući duvan krene s pričom.

– Evo, taman se spremam s njima u pašu, vrime je. Budem s njima do četiri sata popodne, u brdu. Jesam, zadovoljan sam, ništa mi ne fali! Doša sam ovde ima šest godina, i osta do danas. Najviše volim s njima bit u brdu. Prošlih godina stado su često znali napast vukovi. Nedavno su mi zaklali tri koze, ima sam četri psa, nije vuk moga ni blizu, ali neko ih otrova – veli Rakib, i dobaci:

– Slikaj, dok nisam otiša u brdu, ja idem za svojim poslom. Tamo ti je Petar, on će ti pokazat krave i druge koze. Svak ima svoj posa!

Vlasnici farme, Ružica i Davor Okmadžić, nisu ni slutili da će jednog dana cijela Makarska i brojni gosti piti mlijeko s njihove farme.

– Bavili smo se prije ugostiteljstvom, farmu smo napravili da imam svoje kozliće za ispeći. No, kako suprug i ja često boravimo u Zagrebu, vidjeli smo mljekomate na tržnicama i došli na ideju da i mi s tim počnemo. Osim toga, ljudi po Makarskoj znali su da imamo na selu koze i krave, pa bi često naručili friško domaće mlijeko. Neki su znali ići i u Omiš po kravlje i kozje mlijeko. Svoju ideju s mljekomatom predstavili smo gradskim čelnicima Makarske i dogovorili se da postavimo dva mljekomata u samom centru grada, pokraj škole – otkriva nam Ružica Okmadžić.



Stara hrvatska boljka, kao i ovom slučaju, bila je birokracija, rješavanje papirologije se odužilo.

– U Zagrebu ti treba tri dana za riješiti papire, a ovdje kod nas se to malo odužilo. A tada nam je bila najveća laktacija mlijeka, propalo mi je oko 100.000 kuna zbog papirologije. Pojedine službe i ljudi u Makarskoj kočili su nas, tražili su gotovo nemoguće papire, a onda je bivši gradonačelnik Tonči Bilić shvatio važnost projekta i počelo se rješavati – pojašnjava.

No, trud se na kraju isplatio, nije im ništa žao:

– Makarani, ali i turisti, to su odlično prihvatili. Znamo prodati više od 100 litara mlijeka, ovisi o danu, nekad čak i 150 litara. Kravlje mlijeko prodajemo po pet kuna za litru, a kozje za deset kuna, odlično ide – govori vlasnica farme.

Kupci ne trebaju strahovati za kvalitetu jer se kontrola redovito obavlja. Uostalom, za sat vremena stigne sve iz Žlibine do Makarske.

– Nitko nas ništa ne pita, dođe gospođa iz Zavoda za javno zdravstvo, samo uzme uzorak i nosi na analizu. Hvala Bogu, da kucnem, nema nikakvih problema s tim! Mislimo se širiti i dalje, na Bašku Vodu. Sve smo dosad financirali od svojih novaca, nismo uzeli ni kune poticaja od države. Mljekomati nisu baš jeftini, uskoro planiramo izgraditi mini siranu – puna je planova Ružica.

Uskoro bi se i stado trebalo proširiti, stiže 50-ak francuzica, treba pripremiti dosta sijena.

– Žito dovozim iz Slavonije, a sijeno iz Like. No, koze su uglavnom u paši, planiram uzeti još francuzice, znaju dati skoro četiri litra mlijeka. No, skupe su, svaka dođe 480 eura. Ima tu dosta ulaganja. Domaća proizvodnja i OPG-ovi mogu živjeti, ali država treba povesti malo više računa o svemu, posebno o uvozu. Jer danas se u Hrvatsku uvozi svega i svačega, dok naše selo i ljudi propadaju – zaključila je na kraju Ružica Okmadžić.