– Pokušali smo moj Ivan i ja živit u Zagrebu, 1993., kad smo se oženili. Izdržali smo 15 dana i vratili se na otok. Nisam mogla bez vrta, dvora isprid kuće, mora i barke. Danas znam da ne bi nigdi drugo mogla biti sritnija nego ovdi, u mom Kraju i na našem imanju.
Onako usput, dok nam je pokazivala svoje vrtove prepune povrća koje baš sad najbolje zrije, ovako nam je svoju odluku da postane poljoprivrednica i ribarica i da ostane na svojem otoku Pašmanu objasnila Rozalinda Banić (44), vlasnica Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva "Lanđin" u mjestu Kraj.
"Lanđin" je jedan 7329 OPG-ova u Zadarskoj županiji, ali i jedan od, procjenjuje se, njih 800 čijim je vlasnicima poljoprivreda prva i jedina djelatnost. Većini su, ipak, registirani OPG-ovi usputni ili hobistički posao, a dio je, zna se, osnovan radi lakše trgovine voćem i povrćem ili zbog, svojedobno, prilike da bi se ugrabio kakav državni ili europski poticaj.
Naša Ina, kako je svi zovu, svoj otok, svoje vrtove i masline, ovce i ribarske mriže živi punim plućima, od pet ujutro do deset navečer svaki dan u godini.
Vedra, nasmijana, puna duha i vica, dočekala nas je s krcatom sprtvom bočica svojih likera i rakija koje spravlja što od samoniklog bilja i voća, poput kamilice i magunje, ili od uzgojenog, višnje, masline, smokve, limuna...
Poznata je Ina s mnogih sajmova domaćih proizvoda po Zadarskoj županiji i dalje baš po tim pićima, a koja, jedno po jedno, dobivaju oznaku Hrvatski otočni proizvod. Doduše, i po prirodnim džemovima i marmeladama, a na njezinu je otoku najviše znaju po povrću, i domaći i vikendaši i turisti.
Pa čime se, Ina, vi sve to bavite, što uzgajate?
– Ajme, svašta. Od igle do lokomotive – govori ona kroz smijeh i nastavlja:
– Obrađujemo oko tri hektara zemlje, razbacane u puno parcela. Ovo lito smo posadili najviše pomidora, oko 3000 sadnica, jer nam svake godine ponestane dovoljnih količina. I sve drugo povrće, paprike, kukumare, balancane, zelenu salatu, petrusimul... Eno tamo ću vas odvesti na polje četruna (lubenica) koje smo posadili makar niko nije virova da će uspit na otoku. Našli smo bušotinu i razveli cijevi pa sve navodnjavamo. Radimo i jedan manji vinograd za svoje potrebe. Imamo i dva manja plastenika, a gori u brdu oko 300 starih maslina. Sva ova zemlja na kojoj radimo nije naša, osim dijela tih maslina, sve to obrađujemo u dogovoru s vlasnicima, bez plaćanja.
Gordana Dragun, voditeljica zadarske Poljoprivredne savjetodavne službe koja nam je preporučila vas kao primjer pravog opegeovca, i to na otoku, spomenula je da imate vlastiti ribarski obrt. Točno?
– Točno. Ja sam završeni samostalni ugostitelj, u mladosti sam malo i konobarila, a kako sam na moru s ocem još od malih nogu jer sam bila najstarija od tri sestre, a moji nisu imali sina, registrirala sam ribarski obrt. Imamo barku pa zimi, kad je dozvoljeno, muž i ja topimo popone i baligote. Svu ribu koju ulovimo prodamo ovdje na otoku.
Dok razgovaramo, pokraj nas prolaze neki turisti i penju se na kat Inine kuće. Gore su, naime, četiri apartmana koje iznajmljuje. I s južne strane Pašmana, na samom moru, izgradili su Banićevi malu kuću u prirodi koju također ljeti iznajmljuju, i nekako se sve čini da opsegu i raznolikostima Rozalindina posla nema kraja.
I nema. U brdu se još brine o malom stadu od 16 ovaca, od čijeg mlijeka pravi fenomenalan i ne preskup sir, od njih skuplja i eko gnojivo za vrtove, a u Sikovu, mjestu svog supruga, na njegovoj zemlji sade kapulu i krumpire.
S prijateljima održavaju i plantažu bresaka i nektarina. U Lici još i jedan šljivik jer je suprug Ivan, pomorac na "Jadrolinijinim" trajektima, zaljubljen u Liku, gradi tamo malu kućicu. Svega je u Banićevih.
I kako bi se sve stiglo na ovom, možda ne u hektarima, ali po izdašnosti i raznovrsnosti proizvoda moćnom i razbacanom imanju, "upregnula" je, kako sama kaže, Ina sve svoje: suprug Ivan freza i radi sve što stigne kad nije u dvotjednoj smjeni na brodu, a otac Ivan Bačinić je na štandu u Tkonu, gdje muku muči kako sumnjičavim Zagrepčanima i drugim turistima objasniti da je sve ponuđeno iz njihove vlastite, i to ekološke proizvodnje. Što i jest jer je "Lanđin" u prijelaznom petogodišnjem razdoblju na ekološku proizvodnju.
Majka Marica njihove sjajno voće i povrće prodaje u mjestu Ždrelac, dok sin Benjamin, srednjoškolac, leti na sve strane, iskrcava i bere po vrtovima kako bi donio narudžbe kupcima na kućnom pragu, gdje se najviše toga i proda. Kći Mihaela studira u Kninu poljoprivredu dalmatinskog krša, ali će već za vikend doći pomoći svojima na imanju.
Kako bi uspješno vodila sve segmente svojeg posla, Rozalinda se usavršavala: završila je dodatna školovanja ili tečajeve za ovčara, sirara, povrtlara, ribara. Za jedno se nije školovala, a najteži joj je dio priče.
– Papiri, administracija, evidencija. Ja sam i radnik i šefica i prodavač i vozač, pa još i administrator. U sustavu smo poticaja, radimo sve legalno i sve evidentiramo pa mi taj dio odnosi dosta vrimena. Od poticaja svako malo nešto "kapne" na račun, ali uglavnom ne znam po kojoj osnovi jer smo odavno registrirali OPG i prijavili se na poticaje. Agencija za plaćanja uplati a da ne navede za što.
Čini se da puno radite, ali i da se isplati.
– Bit ću iskrena. Okrene su tu kod nas novaca, ali puno toga i ode. Na samom otoku nam je ljeti glavna prodaja, jedino likere najbolje prodajemo na sajmovima i ponešto ugostiteljima, ali dok lito i proizvodi stignu, dok krene posao, nakupi se računa i dugova jer sve što možemo ulažemo, idemo dalje. Ni u ovom poslu ne možete opstati ako ne idete naprid. Ali da se i na otoku od svog rada može živjeti – može. I mista još ima.