Maslina je ne samo vječni simbol Mediterana, najplavijeg i najmudrijeg mora na svijetu, mora raznovrsnosti, mnogonarodnosti, multikulturalnosti i ekumene, već je i trajna inspiracija pjesnika i slikara, umjetnika svake vrste. Osobito pjesnika. Stoga se može reći da je baš ona “najpjesničkija“ u cijelom poznatom vegetativnom sustavu.
Uz, dakako, lozu čija je vinska vicioznost nenadmašna. “Naselila“ je Bibliju, nalazimo je u Gilgamešu te u Ilijadi i Odiseji čiji ih je autor, Homer, ako je ikada postojao u jednoj osobi, nazvao tekućim zlatom.
Njezin se upečatljiv trag pojavljuje i u drugim, zapravo u svim većim spjevovima kroz povijest književnosti i civilizacije, a jednako je tako i “stanovnik“ niza mitova i legendi, tako bliskih poetskom promišljanju svijeta. I ne samo to – “okitila“ je ona i rukopise svih značajnijih pisaca, ali i onih manje važnih koji joj kao jednim od najčešćih motiva nisu odoljeli.
S poezijom je kao arhetipski signal ušla i u naš vokabular, a što posjeduje “dalmovnicu“ (lijepe li riječi – svaka čast onome tko ju je “instalirao“ u naš rječnik!) valja zacijelo zahvaliti njezinoj rasprostranjenosti, a i tome što je odlikuje blagost u prilagodljivosti hranjivom humusu, blizini čovjeka i podatnosti suptropskim temperaturama.
Nema druge, riječ je uistinu o drvu koje je stablo vječnosti, o biljci izazito heliofitnih svojstava, koje jako voli sunce, u koje je očito “zaljubljena“ cijelom svojom razgranatom krošnjom i do posljednjeg kožnatog tamnozelenog lista u obliku šiljka.
Sve u svemu, riječ je o - ma koliko se doimala tradicionalistički vjerna – ljubavnici središnjeg i najvećeg svemirskog tijela u sveukupnom heliocentričnom sustavu.
Moglo bi se u svakom trenutku navesti mali milijun razloga da maslinu, njezino staro i plemenito drvo, njezine grane i, nadasve, njezin plod, doživimo ne samo kao ljudsko biće već i ono poetsko, ono koje je i samo po sebi poezija. A ako i nije, poezija joj je svakako posvećena.
Ispada kao da su plemenita naša uljika i poezija odvajkada jedno drugome rod, ne samo atributi već i metafore, simboli ljepote, uzorne starosti i mudrosti, oznake za svjetlost, toplinu, hranu, pobožnost – za sve, pa i za poeziju. Toliko je inspirativna da se ne možemo oteti dojmu da se može već samom maslinom, ničim drugim, ispisivati pjesme.
Kao da ima u tom drvu, njegovoj plodnosti i značenjskim odrednicama, stihova koji su trajniji od svakog lista u njezinoj krošnji i, jednako tako, kao da maslina sama po sebi i nije ništa drugo nego jedna velika knjiga, štoviše, osebujna i specijalna vrsta filozofije, nesagledivo značajna i u našem svekolikom životu svima višestruko potrebna.
Njezine razigrane grane kao da nose i obavijaju ne samo dragocjene plodove već se nadvijaju nad sva njezina moguća značenja. Jerbo, ruku na srce, to što je u njoj poetsko nije samo ono što cvjeta i izbija iz njezinih pupova već i ono što krije u svojoj nutrini, arsenalu prepunom tajni koje se pojavljuju u usmenoj predaji i u literaturi od pamtivijeka, čak od biblijskih vremena, premda je ona starija i od Biblije i dugovječna koliko i čovjek s kojim se druži već više od šest milenija.
Ukratko, sve može biti kratkoga daha - ona je pak dugovječna, najdugovječnija. Kao i kamen, a što je kamen nego poezija?
U antici, a i kasnije, ovjenčavala je pobjednike i mirotvorce, u kršćanstvu je bila i ostala simbol Božje providnosti i brige za ljude. Njezina grančica u ruci znak je od osobite važnosti u svim prikazima kojima se očituju najplemenitije vrijednosti života, osobito mir. Drago joj je ovjenčati, “omasliniti“ pjesnike i potaknuti ih na vers.
U hrvatskoj poeziji, od oca Marula pa na ovamo kao najvrednija nagrada traje na ponos svim laureatima, bolje reći - oliveatima. Niz iskričavih stihova iz svih razdoblja domaćeg nam stihovanja ostalo je zabilježeno u kamenim zapisima, pjevanim laudama, čitankama mladog naraštaja i svi su u njoj nalazili, otkrivali dublja značenja.
Veliki Tin ju je “velečastio“ kao božanstvo koje treba navijek štovati, Nazor ju je našao u zavičajnoj Arkadiji svog otoka, Tadijanović je “osluškivao“ snove starih maslinika, Tresić-Pavičić za njima osjećao čeznuće, Drago Ivanišević od djetinjstva osjećao njezine debelo žilje, Vida ju je s nostalgijom ponio u progonstvo preko oceana, Kaštelan tragom grčkih paradigmi iskazao poštovanje spram “svetom ulju maslinovom“, Vesna Parun pak zaronila u more “crnih maslina“ da bi u njihovoj ljepoti prepoznala iskone i smisao, braća Franičević osjećala su je u punoj hvarskoj zavičajnosti, Miličević otkrivao u žarištu svog i tuđeg (prepjevanog) stihovlja, Delmata je “sadio“ u biću jezika, Tonči Petrasov prepoznavao njezine zavičajne koordinate u Delfima te u Cervantesovoj Manchi, maslinama najrodnije Španjolske, Mrkonjić ju časti svojim “čistopisom“…
Dakako, mogli bismo ovako u nedogled nizati pjesnike, njezine pobornike, i pjesme, njezinu djecu. Da ih očuvaju, od najranijih vremena pjesnici su nad maslinama nadvili nebnice od svojih stihova. Mnogima je maslina bila član obitelji, onim novijima to je i danas. Pjesma o maslini, jednako kao i maslina, još traje, ne prekida se, stalno se obnavlja i nema kraja ni počinka.
vlat1
