Mladen Krnić: Dalmatinski težaci u školskim klupama

Mladen Krnić: Dalmatinski težaci u školskim klupama

Težaka, dalmatinskog težaka, kakvog ga je „nacrtao“ Drago Ivanišević u svojoj pjesmi „Moj did“, onog koji se „o ditinstva vas zemji naminija“ i – pisao je veliki čakavski pjesnik – „kad je bos na ledini zanimija, baba moja, baba moja s jočima o jastreba, ni mu je mogla nikako razaznat noge meu žilan o masline“; takvog je težaka zbilja teško zamisliti drukčijeg nego li s motikom u ruci, pogrbljenog iznad pluga, s tovarom kao svetim „suradnikom“ i „makinom“ za polivanje kao najprestižnijim tehničkim pomagalom.

Od čeljadeta s te slike, od „ditinstva zemji naminjenog“, ne treba očekivati ništa drugo osim pune vjernosti božjoj zapovjedi „pleti kotac ko i otac“, kopaj kako je i dida kopa, sadi kako ti je pradid sadio, čini vino, i ulje, kako su stari činili…

Ali, vremena su se promijenila i, da se odmah razumijemo, dobro je da su se promijenila. I te kako. Poljoprivrednici su, najkraće rečeno, počeli prihvaćati - ponekad spremnije i brže nego se moglo očekivati - stručno znanje „o zemji“, novitade, modernizaciju, mudrost zapisanu u knjigama, a ne samo u težačkoj kolektivnoj memoriji.

Možda su najbolji primjer i uzor za to – za otvorenost prema novom i boljem – upravo maslinari; ljudi čija je težačka grana doživjela pravi preporod i procvat baš zbog njihove baždarenosti da shvate kako masline nije najbolje skupljati s poda i danima držati u moru prije nego se odnesu u mlin, ili pak da ulje nije daleko „najlipše kad ga se čuva u kamenici“, pokraj kumpira, vina i pršuta.

Trebalo je skupit snage i propustiti „pod kožu“ poduku (i s njom se sroditi, čak izmiriti) da je danas ubrane masline najpametnije preraditi još iste večeri ili da je inox-bačva maslinovu ulju puno bolji prijatelj od kamenice uz vrata konobe.

Ali, do tog svojevrsnog kopernikanskog obrata u shvaćanju i prihvaćanju novog i znanstvenog u poljoprivrednoj proizvodnji nije došlo tek tako, samo od sebe.

Naprotiv, uloženo je u tom pravcu puno truda s brojnih adresa – od poljoprivrednih škola i agronomskih fakulteta, čiji su kadrovi počeli sve uspješnije probijati zahrđale oklope tradicije (da ne kažemo zaostalosti) po njivama, povrtnjacima, vinogradima i maslinicima, preko znanstvenih instituta (za Dalmaciju je osobito karakterističan i važan splitski Institut za mediteranske kulture i melioraciju krša), pa do Ministarstva poljoprivrede i njegovih „derivata“ kao što je Savjetodavna poljoprivredna služba.

Osjetljivu biljku „proizvodnje hrane“ svi su oni pomnjivo zalijevali, okopavali, rezali, plijevili, gnojili, prskali, štitili i nadzirali, pomažući zajedničkom cilju da na stolu imamo što kvalitetniji i (osobitom je važno) što zdraviji „materijal“ za ručak s – kako se to uobičajeno kaže – domaće njive.

A povod za ovu Dalmovnicu upravo je hvale vrijedna akcija dvaju činilaca iz navedenog registra – Ministarstva poljoprivrede, odnosno Savjetodavne službe; akcija koja je u punom jeku i, naravno, u potpunosti na tragu teze „znanje težacima, korist svima“.

Riječ je, dakle, o projektu izobrazbe za održivu upotrebu sredstava za zaštitu bilja, tzv. pesticida, a provode ga županijske podružnice Savjetodavne službe među kojima je, dakako, i dalmatinska.

Mnogi od onih koji su sa zemljom i zemljoradnjom „na ti“ nisu mogli vjerovati da će, eto, u „ozbiljnim godinama“ doći u školske klupe i učiti o onome što cijeli život rade – mišaju otrove, cidokor, pužomor, galicu, sumpor, bakar, insekticide, fungicide; prskaju, zaprašuju, orošavaju – ali su ipak došli i, ovdje potpisani autor može to potvrditi osobnim iskustvom, imali što naučiti. Baš imali.

Predavači iz Savjetodavne službe, vrsni agronomski stručnjaci Danica Tadin (voditelj), Silvija Marušić, Ivana Župić i Žarko Kovačić, uspjeli su svoja izlaganja „operirati“ od natruha nepotrebnog kompliciranja i nekomunikativnosti te, s druge strane, odmjerenim akcentiranjem najvažnijih poduka uvjeriti publiku da je baš svako neodgovorno i neznalačko raspolaganje i rukovanje pesticidima krajnje opasno za ljude i okoliš, što je proizvelo osjećaj da - takav je dojam - nitko nije zažalio za nekoliko stotina kuna, koliko je koštalo školovanje.

Nakon ovakve male-velike škole bit će sve manje zgoda poput one o težaku koji je zatražio u poljoprivrednoj apoteci dvije sadnice bora, a na pitanje što će mu odgovorio da je čuo kako to čini dobro masliniku, nemajući pojma da mu je preporučen kemijski element bor, a ne, bože dragi, stabla borova među maslinama. Zato, svi u školu!

MLADEN KRNIĆ

Naslovnica Novosti

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati