zlato iz moraPismo s Drvenika: Bolje nekvalitetno i ukusno, nego kvalitetno i gorko!

Naš čitatelj Veljko Rušinović s Drvenika Velikog javio nam se e-mailom u kojem iznosi razmišljanja u vezi maslinarstva na tom otoku kod Trogira, ali i problema sa suvremenom preradom maslina.

Evo cijelog njegovog pisma:

NAŠE VRHUNSKO ULJE NIJE GORKO

Smiješno nam je kad se netko hvali gorkim maslinovim uljem. Mi volimo da je ulje ukusno i da nema tolliko cijenjeni ukus po lišću i travi, mi jednostavno volimo ukus maslinovog ulja.

Imali smo primjer nekih naših sumještana koji su poslušali stručnjake i pod hitno preradili još zelene masline i – pokajali su se, pa su takvo ulje miješali sa biljnim da bi bilo jestivo!

A na drugoj strani, ulje od maslina koje su bile u moru ili slanoj vodi jednom našem mještaninu donijelo je zlatnu medalju! Kako to da u skladu sa onim što slušamo od stručnjaka nije proglašeno nejestivim!?

Otok Drvenik Veliki veliki je samo zato što postoji i otok Drvenik Mali, kojega otočani radije zovu Ploča, valjda zbog konfiguracije. Broj mještana je nemoguće utvrditi, ali da nas je malo, nema dvojbe.

Mnogi pravi Drvenčani ovdje žive, a nisu prijavljeni, a nemali broj je “vikendaša” koji su ovdje prijavljeni zbog beneficija.

Dakle, mi Drvenčani, prijavljeni ovdje ili ne, malo nas je, a najviše nas je od 75 do 85 godina, uz nešto malo mladih. Poslije rata, tko u redovnu, tko u prijevremenu, tko u beneficiranu, dokupljenu ili invalidsku mirovinu, dosta nas je ovdje doselilio, najviše iz Splita gdje imamo stanove.

Masovno smo obnavljali zapuštene masline, svodeći ih na visinu na koju više ne trebaju skale, uz veliko protivljenje naših tada još živih očeva, pa i sadili nove. Na taj način obnovljeno je oko polovine maslina na otoku.

Ali, vrijeme neumitno čini svoje. Sve nas je manje, sve češće se čuje pogrebno zvono. Mladi koji bi nas zamijenili skoro nikako ne dolaze. Sve je više obnovljenih maslina koje se zapuštaju.

Potpisnik ovih redaka samo na jednoj parceli napustio je prije 3 godine svojih 30 rodnih maslina. Žalosno je vidjeti da su te napuštene ove godine urodile više nego neke dobro uzdržane!

Kažu – treba istog dana pobrati i preraditi masline, a brati još zelene. Nas dvoje može dnevno ubrati prosječno 60 kg mislina, a trebamo ubrati (kako koje godine) recimo 1.200 kg. To je 20 dana + 4 kišna dana = 26 dana.

Na otoku nemamo uljaru. Tradicionalno masline do prerade čuvaju se u moru (što osobno ne odobravam zbog planktona) ili u vodi s dodatkom krupne kuhinjske soli, a to je poznati i priznati konzervans.

Dakle, masline se tako čuvaju najmanje 12 dana, s tim da su one od prve berbe uglavnom zelene, a zadnje već sasvim crne.

Iskustvo pokazuje da iz tako čuvanih maslina izađu crvi (ove godine ih nema), pa nešto od njih i ne ulazi u ulje, a istovremeno maslina gubi nešto što zbog čega ulje više nije gorko, već odaje jedinstveni okus koji je izuzetno cijenjen ne samo od nas, već odreda od svih koji su upoznali izuzetno lijepi okus našeg maslinovog ulja.

Kako na otoku nemamo uljaru, najveći dio maslina preradi jedna uljara s kopna, čiji kamion dođe trajektom i odvede naše masline koje mi pakiramo u plastične vreće, te nam i organizira i prijevoz ulja do trajekta.

Kod nas je valjda 98% zastupljena oblica, ima nešto lastovki i levantinki, pa i nešto malo talijanskih sorti. Navodnjavanje je nemoguće, kao što je i nemoguća obrada tla na drugi način osim motikom. Proizvodnja je praktično sasvim ekološka. Vrlo rijetka je jedino upotreba herbicida od strane rijetkih osoba.

Na kraju još nešto o savjetima stručnjaka, odnosno “stručnjaka”: Nikada nismo čuli savjet da je dobro da na temelju gnojidbe naraste što veća trava, koja se nakon kosidbe trimerom pretvara u humus koji će doprinijeti rahlosti zemlje i obogatiti zemlju dušikom, pa posebna gnojidba s KAN-om ili Ureom nije potrebna.

Savjetovali su nas da svaku grančicu koja urodi odsječemo, jer da će se pretvoriti u drvnu i na njoj više neće biti roda. A kad tamo nema te grančice koja nije opet puna cvijeta i roda naredne godine.

A kao biser – savjet je: kod branja maslina treba svaki plod dobro pogledati sa svih strana, pa one koje imaju ubod maslinove muhe odvajati i od njih posebno raditi ulje.

Koliko bi tada jedna osoba mogla dnevno ubrati maslina!?

A sada nešto o raznim natjecanjima u kvaliteti ulja. Sam sistem je postavljen naopako. Zar je problem kod kuće, bez uljare, napraviti od probranih plodova litru ulja za natjecanje, pa onda ta ocjena vrijedi i za svu količinu tog uljara.

Zar nikome ne pada na pamet da netko neutralan uzme uzorak iz ukupne proizvodnje istog uljara?

Što se tiče našeg mišljenja o tim natjecanjima, na početku ovog teksta spomenuto je kako je jedan naš mještanin dobio visoku ocjenu za svoje ekstra djevičansko maslinovo ulje dobiveno iz maslina čuvanih u moru u prosjeku duže od 15 dana.

Evo jedno pitanje na koje nikada nismo dobili odgovor: je li moguće fizičkom ili kemijskom analizom utvrditi u maslinovom ulju je li maslina gnojena stajskim ili umjetnim gnojivom?

I na kraju: naše vrhunsko maslinovo ulje po raznim “stručnjacima” nije za ljudsku upotrebu! Ali s tim se ni mi ni naši prijatelji nikada nećemo složiti. Bolje nekvalitetno i ukusno, nego kvalitetno i gorko!

Veljko Rušinović
Drvenik Veliki