Kad maslinarima spomenete tetiviku, prva reakcija obično je: kako je uništiti, kako je se riješiti, polude od nje, daleko joj kuća... Koja odbojnost prema biljci koja u najmanju ruku zaslužuje poštovanje!
No, zašto uopće uništavati tetiviku? Biljka koja i najjače herbicide samo propušta kroz sebe, bez ikakve štete za nju, u najmanju je ruku mudra i zaslužuje istraživanje. Ako sebe zna zaštititi od otrova može li i nama pomoći? Naravno, kad je prestanemo smatrati samo dosadnim korovom.
Kod nas se od tetivike koriste samo mladi izdanci, „kuke“, kako ih u primorju zovu, koji se pripremaju poput šparoga. Tetivika (lat. Smilax aspera) zimzelena je penjačica ili puzeći grm visine do 5 metara s bodljikavom stabljikom i ograncima.
Tamnozeleni, kožasti listovi srcolikog ili kopljastog oblika s bodljikavim su rubovima. Cvjetovi su sitni i mirisni, bijelozelenkaste boje, skupljeni su u klasove. Cvatu od kolovoza do listopada.
Plodovi, crvene bobice, okupljene u grozdove, sadrže po tri sićušne okrugle sjemenke. U početku su plodovi crvene boje, ali s vremenom postaju crni.
Tetivika raste u šikarama, uz putove, među grmljem i drvećem po kojem se penje i povija pomoću svojih vitica i bodlji. Mladi izdanci ove biljke gorkastog okusa, kuhaju se i priređuju kao šparoge, kojima su po dosta gorkom okusu slični. Bobice pak nisu jestive za ljude, no zato zimi postaju poslastica mnogim pticama.
Osim što pruža važnu hranu za ptice tijekom zime, tetivika također pruža utočište za mnoge druge životinje. Trnovitom šikarom može učinkovito zaštititi male od drugih većih životinja koje ne mogu ući u grm. Jelen se hrani i njenim lišćem.
Tetivika je iznimno otporna biljka. Spomenuli smo već da je ni najžešći herbicid ne može uništiti. Neće je uništiti čak ni požari ni sječa. Iz svojih dubokih korijena ponovo će niknuti. I ptice, kroz čiji probavni sustav sjeme prolazi neoštećeno, također pomažu njezinu širenju.
U svijetu je zabilježeno 300-tinjak vrsta tetivika, od onih koje rastu na području Meksika, Kariba i Srednje i Južne Amerike preko onih u sredozemnim zemljama do Kine.
Uz latinski, najpoznatija je pod nazivom Sarsaparilla, izvedenicom od španjolske riječi zarzaparrilla (zarza - kupina, parilla – mala loza). U Kini je nazivaju tu fu ling.
Korijen tetivike globalno je poznat po ljekovitim svojstvima. Tradicionalno se korijen tetivike koristio za liječenje gihta, gonoreje, otvorenih rana, artritisa, kašlja, groznica, hipertenzija, boli, nedostatka seksualne želje, probavnih smetnji, pa čak i nekih oblika raka. U Amazoni neka plemena ga koriste kao lijek za gubu.
U Europu je kao lijek došao početkom 16. stoljeća iz Južne Amerike. Europljani su koristili korijen za znojenje i mokrenje, kao i za pročišćavanje krvi. U 19. stoljeću koristio se za liječenje sifilisa, s puno boljim rezultatima od žive, koja je bila uobičajen tretman za tu opaku bolest.
Unatoč stoljetnim iskustvima, tetivika je još uvijek premalo istraživana, ali je svrstavaju u biljke budućnosti. Objavljene kliničke studije posebno ističu tetivikina antioksidativna svojstva i biljne sterole korisne za ljudsko zdravlje. Njen korijen također sadrži flavonoide koji su znatno pomogli u liječenju autoimunih stanja i upala.
Jedni od najfascinantnijih sastojaka korijena tetivike su saponini koji joj pomažu u obrani od gljivica i insekata. To bi mogao biti jedan od mogućih razloga zbog kojih tetivika ima antigljivična svojstva.
Tetivika se pokazala izuzetno korisna kod psorijaze. U jednoj studiji, u grupi od 75 oboljelih od psorijaze, čak 62 posto njih imalo je znatna poboljšanja nakon korištenja tableta tetivike. Znatna poboljšanja zabilježena su i kod drugih kožnih oboljenja.
Tetivika se odavno koristi kao diuretik te kao sjajan čistač krvi, čime se povećava ukupno zdravlje i smanjuje pritisak na jetru i bubrege. Pomaže i kod plućnih problema. Tetivika jača i okrepljuje te time vraća normalan ton tkiva.
Korijen tetivike i njegovi preparati danas su dostupni na zapadnom tržištu kao kapsule i tinkture, samostalno ili u kombinaciji s drugim biljkama za balansiranje hormona, njegu kože i povećanje seksualnog nagona. Proizvodi su uglavnom proizvedeni od biljaka uzgojenih u Latinskoj Americi i Kini. No i korijen europskih vrsta, pokazala su istraživanja, ima ista svojstva, iako u manjoj mjeri.