U gradu Splitu vjeruje se da se Dalmatinac Hieronymus Sophronius Eusebius, povukao u pećine na poluotoku Marjanu i ondje posvetio ostatak života prevođenju Biblije.
Taj najznačajniji latinist svog doba živio je, kako dalje kaže predaja, s pripitomljenim i preobraćenim lavovima, koje je doveo iz posljednjih maloazijskih cirkusa, u kojima su znali greškom pojesti i poneke osuđene kršćane.
Umro je jedne noći 420. A.D., u dubokoj starosti, zaboravljen i napušten od svih. Ipak, taj u poznoj dobi vrlo tih i smiren čovjek, znao je za svojih betlehemskih i maloazijskih godina silno grmjeti na tadašnje Kristove poklonike, da se ne drže zavjeta, a ponajmanje posta.
U pismu svom subratu Eustohiju 372. opisuje kako ti pustinjački varalice ne služe Kristu, “nego su lijenčine. Njihovo prenemaganje puko je licemjerje. Zavode mlade djevojke, a posebno jure za svakom gozbom i ondje žderu meso, za svete dane, sve dok od prežderanosti ne moraju povraćati.”
Doista ljutito pismo, ali samo jedno od mnogih, koje je znao u bijesu slati svojim poklonicima.
Kad se negdje u VI. stoljeću ustalilo štovanje posnih dana strogi će propisi, kao jedno od polazišta uzeti upravo nauk Svetog Jere kao primjer, ma koliko je taj isposnik u svojim pustinjačkim splitskim danima već odustao od proganjanja krivovjernika i zavirivanja u njihove gurmanske heretičke kuhinje.
Ipak, ono što začuđuje u asketskim propisima Svetoga Jere iz ranijeg doba, koji će se kroz cijelo kršćanstvo nadograđivati ne većim brojem isposničkih jela nego sve većim nizom receptura prepunih kulinarskih trikova za izigravanje odredaba, upravo je to što je riba, u čijem se grčkom imenu krije Isusovo ime, to biće iz mora, kojeg su se bojali, a nakon brodoloma čak i izopćavali veliki pape, poput Grgura VII., postala upravo ona vrsta koja će biti izabrana hrana za dane posta.
Iz bogatog i raznovrsnog ribljeg svijeta, za današnji jelovnik izdvaja se ugor, taj šutljivi pustinjak, blage ćudi i strašna tijela, skriven u svojoj podvodnoj pećini kao Sveti Jere u marjanskim špiljama, koji nam može ispričati cijela poglavlja o svom ukusnom i sve traženijem mesu, posebno ako je pripremljen s maslinama, još jednim simbolom Isusa Krista i Božanskog mira.
Glasoviti majstori iz suvremenih kuhinja, poput Dominiquea Toulosyja, pripremili bi ugorovu pancetu onako kako on priprema medaljone od grdobinina repa nabodene slanim filetima inćuna, u kiselom umaku od varenika, skuhanog od još zelenog grožđa, pa ojačanog svježim ljutikama, zelenim maslinama, češnjakom i vinom ili na način belgijskog majstora Freddyja Van Decasserieja, zapečenog u pećnici, s preljevom od mljevenog ribljeg mesa, bjelanjaka i vrhnja za kuhanje, pokrivenog tankim ploškama tikvica i krumpira.
Majstori poput Alaina Ducassea ili Antonia Carluccija vjerojatno bi mu najbolje komade ispekli na gradelama i poslužili sa pečenim crnim maslinama, jer su sasvim u skladu s najnovijim nagnućima europske gastronomije, u poznim godinama sve skloniji izvornim recepturama koje barem zasad opet pobjeđuju eksibicionizam nove i globalizirane kuhinje.
Ugor i masline su u tim obnovljenim gastronomskim bitkama i obračunima s postom moj osobni adut, jer sam kao štovatelj te ribe i nježnih maslina vezan uz silan, ljepljiv i slatkast okus koji se izdvaja u svakom s ugorom pripremljenom ribljem jelu, kao i uz pomalo opori okus maslima, i zelenih i crnih, okus plodova svetog stabla.
More070306Ugor1
