Da ima života i poslije smrti, pokazuje se na Maloj loži, davno ugasloj, a 1. srpnja opet obnovljenoj malenoj, slikovitoj gradskoj tržnici na trgu uza istočni zid drevne crkve sv. Ivana.
Novi život udahnjuje jednom od najljepših dijelova staroga grada Veleučilište u Šibeniku pilot-projektom RECOLOR u trajanju od 1. srpnja do 31. kolovoza, s proračunom od 212.000 eura. Toliko se odnosi na šibenski dio toga gotovo deset puta skupljeg projekta u kojem još sudjeluju gradovi Zadar i Labin, dvije talijanske općine, regija Emilia Romagna i jedan konzorcij, na čelu s bolonjskim sveučilištem Alma mater studiorum. Cilj je ne samo obnoviti tržnicu otvorenu svaki dan od 7 do 12, nego na istom mjestu u popodnevnim i večernjim satima ponuditi i kulturne programe, konkretno, glazbene nastupe i likovne radionice pod vodstvom šibenske slikarice Lane Martinović Čala čiji je atelje u neposrednom susjedstvu Male lože.
RECOLOR je skraćenica izraza kakvim uobičajeno vrve nazivi projekata financiranih iz europskih blagajna. Sav je na kantune, da se čovjek odmah ubode na njihove špiceve, no kratica zato pogađa u sridu. RECOLOR na engleskome znači nešto prebojiti, osvježiti, pa se tako Veleučilište u suradnji s gradskom upravom i Turističkom zajednicom poduhvatilo vratiti život na Malu ložu, utrnut otkako je iscurila snaga domicila iz nekoć vitalnog starog Šibenika stiješnjenog unutar davno porušenih obrambenih zidina.
Dan po dan
Oko Male lože ima nekoliko trgovina i kafića, malo niže od stare česme Borićevac od lijevanog željeza, u srednjovjekovnoj palači Draganić sjedište je NP Krka, a svime dominira crkva sv. Ivana, jedan od najsjajnijih dragulja šibenske sakralne i kulturne baštine. Za povijest umjetnosti posebno je vrijedan kameni reljef Šibenika na zapadnome zidu crkve koji je bio 'ulaznica' za sudjelovanje u europskom projektu.
- Korak po korak, dan po dan, to je ritam 'rekolorirane' Male Lože nakon otvorenja prošle srijede - kaže Kristina Bolanča, koordinatorica na projektu, a zapravo brižna domaćica zelene tržnice. Ljudi još uvijek uglavnom prolaze, proučavaju, razgledavaju, mjere i odmjeravaju, neki se odvaže a ponešto i kupe kod lokalnih proizvođača, listom s OPG-ovima registriranim na području županije.
Na Maloj loži nema mjesta za sve njih odjednom, niti imaju toliku količinu proizvoda, pa se izmjenjuju tijekom tjedna. Svježe sezonsko voće i povrće prodaju OPG-ovi Campanelo, OPG Goran Škugor i OPG Anđelko Marinov, Anka Đidara, također u krilu svoga OPG-a prodaje kozje mlijeko i sir, a mikrozelenje nude OPG Hajdarpašić i OPG Roko Buneta Čikutović.
Probuđeni život na uskrsloj Maloj loži proklijao je upravo kao ta liliputanska verdura za što će Kristina znalački reći da je hit u gastronomiji. Uz malo truda, ne treba ići u skupe restorane da se kušaju jela s tim biljem kao dodatkom i začinom. Dosta je protegnuti korak do Male lože i kupiti svežnjić dva, a za pripremu, ako treba, upitati prodavača, spremno hvali Kristina ponudu. Ničeg iznesenog na prodaju nema u „industrijskim“ količinama, sve su to prirodni proizvodi gotovo zaboravljenih mirisa i okusa.
- Pa kada razrežeš pravu pomidoru i pustiš da se sok cijedi niz lakat… Vraćaš se po još! - uživjela se u šušte i gušte povrća ponuđenog na Maloj loži. Svakog jutra Kristinina je briga da se doprema artikala za prodaju na Maloj loži glatko odvija, u suradnji s Gradskim parkingom. Tvrtka je na raspolaganje stavila svoj dostavni kamionet kojim iz garaže na Poljani prodavači prevoze svoje artikle, a Kristina Bolanča također je ključarica prodajnih pultova od drva. Svako jutro prodavači ih trebaju rasklopiti otključavanjem katanca koji pultove, kada se ne koriste za prodaju, drži priljubljene uza crkveni zid da ne smetaju prolaznicima. Tada mogu poslužiti kao klupice za sjedenje, a dizajnirao ih je šibenski studio Idearum, ovdje najpoznatiji po OK klupi za bicikliste s posađenim drvom pinije i klupom za dojilje. Dosjetljivo su iskoristili stare željezne alke na zidu crkve sv. Ivana koje su u davnini nosile drvene motke tenda za hlad da kroz njih provuku konopce pomoću kojih se, preko kolotura, pult sklapa i rasklapa kao jedro ili zastava na jarbol. Prodavači na Maloj loži za trajanja projekta nemaju nikakvog troška najma pultova i dopreme artikala.
Cvjetovi artičoke
Bolanča je poput ostalih sudionika u provedbi RECOLOR projekta puna entuzijazma i želi da se uz pomoć grada pijaca nastavi i dalje, nakon 31. kolovoza, a tržnica bi s radom mogla započeti dosta ranije, već u proljeće. Tu mladu ženu za Malu ložu vežu najtoplije uspomene iz djetinjstva. I zato puna srca radi na tome projektu koji nije pokrenut isključivo radi turista, nego da se Maloj loži i Starom gradu vrate domaći ljudi.
- Jedva sam govorila a majka bi mi dala papirić sa sitnicama da ih donesem kući u Teslinu ulicu, gdje smo tada živjeli. Pokazala bi popis teti Mariji Bašić, zadnjoj prodavačici na Maloj loži i poznatoj cvjećarki koja bi mi sve to dala i često me darivala prvim ružama iz svoga vrta, sjeća se Kristina. Dobrim znakom uspješnog odvijanja projekta drži pojavu goričkih gospođa koje se lijepo urede i spuste do tržnice na druženje. Ukoliko nešto kupe, a teško je ponijeti desecima skalina do kuća, priskoči koordinatorica pružajući ruku. Cijene su umjerene, napominje, bez veće razlike u odnosu na glavnu tržnicu, a ona je najsretnija kada prodavači s Male lože vrate kućama što manje od iznesenog na pijacu.
Ljubičaste cvjetove artičoke, rascvale od pupova koji nisu završili u gustom toću s bižima kada im je nedavno bio štađun na Malu Ložu iznio je Ivan Burazer Iličić. Poznati šibenski mesar radio je nekoć u jednoj od dvije „Šibenkine“ mesnice na Maloj loži, a po umirovljenju se prihvatio vrtlarstva u Donjem Polju.
- Uvijek sam aktivan, imam i dobre pomidore u Blatima, Morinjski zaljev. Potok Ribnik stalno nanosi ljekoviti peloid i plodine iz te zemlje posebnog su okusa, objašnjava Ivan.
A još življim bojama opisuje Šibenik kao najljepši grad s najljepšim građevinama, ženama, tvrđavama, prodavačicama… Ivan je glasni kozer, pravi animator mogućih kupaca bez kakvih se ni jedna pijaca ne može zamisliti. I baš je dobro što ga je privukla Mala loža, drago je Kristini.
Ivan jedino nije baš zadovoljan s nama Hrvatima, jer su nas ponijele iluzije da se može dobro živjeti bez rada, kao u meksičkim sapunicama. Pokvarili smo se, izgubili skromnost i nikad nam ništa ne valja… Sredinom osamdesetih, u vrijeme galopirajuće inflacije imao je Ivan plaću od milijun i 800 iljada dinara, i za to je mogao kupiti samo deset kila pancete! A pokojna mu punica za tri, tri i po vriće dobre verdure, ako bi uhvatila u protuvrijednosti kila, kila i kvarat friške janjetine, skakala je od sreće. Danas ista takva količina zeleni vridi tri janjca i opet ništa nije dobro…
Njegova susjeda na Vidicima i u Donjem Polju, gdje im se zemlje dodiruju, Mladenka Marinov, vrtlarica i prodavačica za pultom OPG-a koji glasi na njezinog supruga zna što je dobra pomidora, jer je sjeme u obitelji već pola stoljeća. Još nisu dozorile, a sjeme je Mladenka naslijedila od pokojnog svekra, Paška Marinova rečenoga Miš, kirijaša s konjima, vrtlara i poljoprivrednika koji je nekad također prodavao na Maloj loži, kao i staro sjeme poznatih šibenskih cata krastavica i mrižarica. Stara sorta su i kukumari iz Sonkovića, a na zemlji je cijela obitelj. I kćer Anamarija, koja pomaže u slobodno vrijeme i to joj je najljepši odmor i rekreacija. OPG, vidim, glasi na supruga, poznatoga auto limara Ćipu Marinova, po kojem je prozvana i jedna livada na rubu grada. Mladenka na Malu ložu donosi proizvode četvrtkom, petkom i subotom, a ima banak i na glavnoj tržnici. A 'ko drži takujin? - važno je pitanje.
- Ja, naravno! kaže Mladenka smijući se. Pa neka se OPG zove kako mu drago…