StoryEditor
ŠibenikIvan Malenica

‘Luzera‘ iz Crnice, nositelja liste HDZ-a u 9. izbornoj jedinici ‘u školi su svi zvali ministar, ili doktor. A on je postao oboje!‘

Piše Zdravko Pilić Nikolina Vuković Stipaničev
2. srpnja 2020. - 08:58

Danas propagira digitalizaciju s velikih jumbo plakata koji se ne koče samo u Crnici, šibenskom kvartu u kojem je odrastao, nego i na brojnim drugim mjestima uzduž i poprijeko 9. izborne jedinice, u kojoj nosi listu vladajućeg HDZ-a.

Ali ne može mu se baš reći da se toga sjetio tek sada, kad valja nešto narodu obećati da bi im dao vlast još četiri godine, a njemu prigodu da bude ministar uprave u jednom punom mandatu, nakon ovog kratkog jednogodišnjeg. Jer, prva stvar koju će vam novi dekan šibenskog Veleučilišta dr. sc. Ljubo Runjić pokazati kad uđete kod njega upravo je ta "digitalizacija" koju je njegov prethodnik Ivan Malenica uveo kada je postao dekan 2017., opredmećenu u – studomatu. Kojim su se studenti mogli ulogirati, isprintati potvrdu, prijaviti ispit i slično, čime su se eliminirali oni dugački redovi ispred referada koje pamti svatko tko je barem jednom nogom zakoračio u hrvatsko visoko školstvo.
Na Veleučilištu u Šibeniku Malenica je bio docent za Upravno pravo, dok je Runjić bio "to isto" za Međunarodno pravo. Zajedno su sjedili u kabinetu C, koji na Veleučilištu otad interno zovu "kabinet za dekane", dok kabinet br. 13 zovu "kabinetom za Gradsko vijeće", jer su tamo sjedili njegov bivši i sadašnji predsjednik – Ivica Poljičak i Dragan Zlatović.

Rasadnik kadrova

Zgrada na Baldekinu postala je rasadnik kadrova, ne samo za šibenski HDZ, nego i za državu, pa možda ne bi bilo pogrešno najaviti i da bi i Ljubo Runjić, ako mu se tako "posloži fažol", nakon ovih izbora mogao u Zagreb, recimo u Ministarstvo vanjskih poslova, s obzirom na onaj doktorat iz Međunarodnog prava. Ne treba ni sumnjati da bi i Ivan rekao koju riječ za njega, kao što je vjerojatno kazao i kad se birao njegov nasljednik. S obzirom na to, sigurno nema bolje osobe da je upitamo – kakav je inače Ivan, kad nije ministar ni kandidat na izborima, kad nije na plakatu...
– Uporan je ka mazga! Stalno ima želju nečim upravljati – počeo je Runjić, na što sam ga prekinuo, jer je to sasvim logično za ministra uprave, ali dekan se nije dao zbuniti:
– Malenicu vam je bolje ne sresti na hodniku, jer ti odma da neki zadatak, on stalno ima neke planove, nešto bi gradio, radio, ali nije baš rastrošan – nabraja dalje. S obzirom na to da je vlaško-bodulska kombinacija – mater s Krapnja, a ćaća s Miljevaca – i to je očekivano, pa smo prije nego što je ministar stigao, u kafiću "Baldekin", koji je odmah do Veleučilišta, mi sve skupa zbrojili, da vidimo imamo li dovoljno za platiti piće. Ali, platio je on to sve, kad je stigao, galantno, ministarski, tih par kava, voda i sokova, oprez je bio izlišan...
Ali, izgleda da doista voli maltu, ziđariju, to su mu ti miljevački geni, jer Runjić veli da je i jedan od inicijatora dogradnje Veleučilišta i novog studentskog doma, Kampusa, što se gradi na Palacinu, bivšoj vojarni, uz pomoć EU fondova, vrijednog 90 milijuna kuna. To bi dogodine trebalo biti gotovo, dok bi "dograđeno" Veleučilište, u koje je uloženo 25 milijuna kuna, trebalo dočekati studente već za koji misec, do početka nove akademske godine – novih tisuću i pol kvadrata prostora, čitaonica, knjižnica, dekanat, vijećnica, lift na pet etaža, čak i chill out zona za studente...
– Pa čekaj, dekane, hoće li se tamo "čilat" il' studirat? – pitam sad ja, ali i ne čekam odgovor; to je sad u trendu.

Uvijek racionalan

No, ako Runjić, koji je Splićanin s jakim šibenskim korijenima, Malenicu zna sa studija, Mario Skorić zna ga otkako zna za sebe. Zajedno su odrasli u Crnici, kvartu koji su zbog obližnjeg TEF-a i troske koju je proizvodio u milijunima kubika zvali Mangan City.
– Živili smo na stotinjak metara jedan od drugoga, skupa smo išli u osnovnu i srednju školu, kasnije smo postali i susjedi na Brodarici, bili smo cimeri na fakultetu u Splitu, obojica na pravu, pa poslije i u Zagrebu, cijeli život smo zajedno...
– Čekajte, je l' uvijek kasni ili je ovo iznimka? – pitam dok pijemo piće, a ministra još nema.
– Pa, eto, ima mana. Zna kasnit – veli Runjić, taman da ga Malenica, koji stiže, čuje.
– Ma, to je sve akademski, petnaest minuta – pravda se, jednako kao i Plenković koju večer prije, na televiziji.
Ali, dobro – nastavljamo mi s Mariom – kakav je bio Ivan dok je bio mlađi?
– Isti kao i danas. On vam je uvijek racionalan, promišljen, staložen, pametan, discipliniran. Eto, mi bismo znali zanoćarit, ali on bi se uvijek ujutro ustajao najkasnije u sedam ujutro. Uvijek je imao radne navike. On bi se znao vratiti s predavanja, a mi bismo se taman budili, išli zajedno na ručak – govori Skorić.
Zapisali bismo rado bar kakvu zgodnu berekinadu kad je ministar bio mali, ali Mario se nije mogao sjetiti. Ipak, pokušavam:
– Nemojte mi reći da nikad niste išli "u taraš", u tuđe trešnje, voće, da se niste potukli "ulica protiv ulice", to je bio radnički kvart, živilo se vani...
– Ma kakvi, odmalena se znalo da će on postat barem ministar. Pa mi smo ga uvijek u školi tako zvali – ministar, ili doktor. Pa i na studiju. Evo, neka kaže! Na kraju je postao i jedno i drugo – i doktor (znanosti) i ministar! – kaže Skorić, koji je rođen 1985. godine, kao Ivan, i stariji je od njega dva dana. I ministar je Malenica postao na dan Mariova rođendana, 19. srpnja, a njegov je 21.

'Ili izgoriš, ili se okališ'

– Gore sam odmah, kad sam došao, na prvi radni dan, išao na saborski Odbor za ljudska prava i nacionalne manjine. Tema je bila ćirilica u Vukovaru. I navečer, javljanje u Dnevnik RTL-a! Odmah vruće teme – ćirilica, referendum, uživo s Markova trga – prisjeća se Malenica.
– Poslalo mene, novog, valjda za nagradu. Ali, preživio sam taj prvi dan. Prvi tjedan bilo je najteže, poslije je sve bilo lakše. Uđeš u vatru i ili izgoriš, ili se okališ i ideš dalje. Ali, tako je to u svemu, ne samo u politici! I iskustvo u ovih godinu dana, otkako sam na čelu Ministarstva uprave, koje je puno veće nego što ljudi misle, jako mi je puno pomoglo u sazrijevanju, i ljudskom i političkom, pa i znanstvenom, u razumijevanju kako država funkcionira, kad sve to vidiš iznutra, iz prve ruke. Ja sam morao u deset dana pohvatati sve konce, doći na sjednicu Vlade, na sastanke saborskih odbora spreman, ne možeš tu reći – ne znam, nisam upoznat, nemam pojma. Ta prva dva tjedna znao sam spojiti i ručak i večeru, prvi mi je obrok bio u sedam sati navečer, jer jednostavno ne stigneš. A da stvar bude ljepša, tog 19. srpnja kad sam postao ministar trebao mi je početi godišnji odmor, četiri tjedna. Ništa od toga, uhvatili smo supruga i ja nešto malo slobodnih dana koliko je stalo između "Oluje" i Velike Gospe...
U svakom slučaju, danas se u Crnici, u kojem je njegova obitelj stigla s Miljevaca 1978. godine, promijenilo puno toga. Nekadašnje radničko predgrađe, težački Mangan City, postalo je nakon gašenja peći bivšeg TEF-a i izgradnje plaže Banj turistički kvart, a na prošlost podsjeća još samo pokoji komad crne troske i grafit na zidovima: "U našem smo kvartu svi luzeri u startu."
Ali nesuđeni luzeri, prijatelji iz djetinjstva, Ivan i Mario, postali su pravnici, jedan je ministar i doktor, drugi privatni poduzetnik, a na mjestu na kojem su nekad igrali mali nogomet danas je parking. Na kojem se, unatoč koroni i izostanku turizma, svejedno traži mjesto više, jer se djecu više ne pušta na ulicu same, nego ih se vozi na trening i na obližnji bazen.
Ovo više nije ratni Šibenik, onaj pod stalnom općom opasnošću, iz ministrova djetinjstva, ni Crnica u kojoj dimi "fabrika". Danas su problemi i obećanja drugi, teme su moderne: digitalizacija, birokracija i EU fondovi, kao i – dobro ne zaboravih, kako se ono zovu one zone... – chill out, za studente i polaznike Veleučilišta.

Izdvojeno

02. kolovoz 2020 14:47