Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" ima svoje redovne članove. Ima i povremene kojima, poput doljepotpisane, članska iskaznica više služi kao svojevrsni dokaz lokalpatriotizma, ali i plastificirani "vodič" za naplatu zakasnine.
U toj ustanovi, perjanici šibenskoga kulturnog stvaralaštva, svakodnevno se održavaju različite tribine, okrugli stolovi, susreti, radionice, otvaraju se izložbe i promoviraju publikacije. Dalo bi se još nabrajati. No, nije mi bila (bar ne ovaj put) nakana pisati o nekom od zbivanja unutar zidova prelijepog Vitićeva zdanja. Zamislila sam provesti neko vrijeme sa šibenskim umirovljenicima, najvjernijim hodočasnicima u gradski hram kulture. Po nekima od njih može se, doznadoh, naviti sat. Svakodnevno, povjerio mi je Frane Trlaja, pomoćni knjižničar na Dječjem odjelu, dolaze u istu uru.
– Čak i čekaju da otključamo vrata. Knjižnica im je prozor u svijet i lijepo je da su aktivni, da čitaju i zanimaju se za aktualna događanja – zaključuje moj sugovornik pogledom kružeći prizemnim dijelom knjižnice, prostorom koji je namijenjen najmlađoj i najstarijoj populaciji. Jedni ujutro prelistavaju dnevni tisak, a drugi uživaju u popodnevnim i večernjim radionicama i igraonicama. Suživot je, otkrio je Frane, više nego idiličan.
Za najmlađe i najstarije
S lijeve strane prizemlja, točno nasuprot skalinama koje vode na prvi kat, raspoređeno je nekoliko stolova. Za jednim od njih zatekoh Antu Ceronju.
– Dođem, prolistam dnevnu štampu, razne novine i to je to... Informiram se – kratko je objasnio šjor Ante zašto redovito svraća u knjižnicu, a onda nastavio prelistavanje novine.
Manje redovit je Ivan Jardas, kojemu članska iskaznica, priznao je, služi tek povremeno, kad se zaželi lijepe literature i časopisa.
– Nisam baš redovit, ali volim pročitati neke časopise. Ne može to čovjek sve kupovati i onda dođem tu, pročitam i zabavim se – ljubazno mi je priopćio.
Za širokim, masivnim stolom, točno pred službenim ulazom u knjižnicu koji je privremeno zatvoren zbog radova na Poljani, zatekosmo četvoricu čitača, svakog zadubljenog u svoje novine. Dočekaše me srdačno i ljubopitljivo. Očito sam im razbila jutarnju rutinu. Jedva da sam se uspjela predstaviti i prozboriti nekoliko uvodnih riječi boreći se s bukom koja je dopirala s obližnjega gradilišta na Poljani, kadli me ponudiše stolicom, skoro pa i novinama. Više baš i nije trebalo postavljati pitanja. Svak je imao ponešto reći na zadanu temu.
– Pazite, ja u kući nemam nikakvog posla. Penzija totalna, zanimanje nikakvo i onda di ćete, šta ćete... Probudite se rano i iđete u knjižnicu. Ovo je postala navika – uvodno je prozborio moj sugovornik s desne strane, unaprijed se ispričavajući što "nije baš neki govornik". Predstavio se, naravno, kao Vlatko Perak. Uskoro se pokazalo da detalj o lošoj govorničkoj vještini baš i ne drži vodu.
Uz konstataciju kako ga bageri i pikameri koji "preoravaju" podzemlje nekadašnjeg trga baš i ne tangiraju jer se naviknuo, svečano mi je referirao kako mu je od dnevnog tiska na prvome mjestu "Slobodna", a ni "Sportske novosti" nisu mu mrske.
'Slobodna' je prva
– Njih ako dobijem. Velika je navala i ne morete sve, nemate vrimena sve pročitat. A znate, ja čitam od početka do kraja novine, totalno sve. U mene nema priskakanja. Ima ode ljudi koji priskoče, evo na primjer, on pročita za pet minuta i gotovo – pokazao je šjor Vlatko na Božu Veštića, svojeg jutarnjeg knjižničnog družbenika.
– Njega zanima samo ko je umra iz njegovog kraja... a ja sve to lipo pročitam, a naročito volim šibenske stranice, njih pročitam sve do temelja. Evo, sad sam pročita da će se gradit kanalizacija. Drago mi je to čut. To bi bila moja izjava. A vi ćete tome još dodat svoga, koju rič da lipše ispane...
A ne mogu, šjor Vlatko, ne smim ja to...
– Kako ne morete?
Ne bi bilo baš profesionalno.
– Uh, ma'jte, šta ima veze, ja ću potpisat da je sve autentično.
Mogu li vas još štogod pitat da bude autentično?
– A ko brani.
Što vam kaže supruga kad ujutro izbivate iz kuće?
– Kaže da bi volila da sam kraj nje, al šta ću radit cili dan u kući, aj, šta? Kuva ona, ja ne volim spremati, a prati i čistiti – to opet ona radi. I di bi drugo ubija vrime – retorički je zaključio.
Vidim, imate i neke knjige... – nadovezah se.
– Je, je. Ovo ću sad pročitati knjige Ante Ninića Cije. Jučer sam mu po drugi put pročita "Gospodina". Da vam pravo rečem, pamćenje me izdaje. Pročitam, ali u glavi ne ostaje... – priznao je šjor Vlatko i sve to pripisao "godini proizvodnje" ljubopitljivo podigavši obrvu.
– Šta bi rekli, koje sam godište?
Ja bi vam dala možda 70-ak... – procijenila sam.
– Je, je, niste puno falili. Samo 13 godina – 29. ovog iđem u 84. – svečano je priopćio blagoglagoljivi Šibenčanin.
Vanjska buka i tutnjava onemogućavala je normalnu komunikaciju, pa se za proljudikati s dvojcem na drugom kraju dugog stola trebalo premjestiti na slobodnu stolicu između spomenutog šjor Bože Veštića i njegova prijatelja i "novinskočitalačkog" partnera Šime Bilića. Odmah sam doznala da su obojica svakodnevni posjetitelji knjižnice i da im je ona okupljalište i mjesto druženja.
– Ako se ne nađemo tu – znači da nismo dobro. Malo čitamo štampu, malo komentiramo. Kod mene je sport broj jedan, a posebno moj Hajduk. Član sam Hajduka od 1955. godine. I još nešto, šta mi je prijatelj reka – to je tako: u "Slobodnoj" vidim jel je ko od mojih iz Drniša umra. Rodom sam Drnišanin i krivo mi je šta nisam stiga na dva sprovoda. Kasno sam pročita. To je šta se toga tiče. A šta se tiče politike, za nju ne volim ni čut, a kamoli o njoj čitati – bio je decidiran Božo, inače rodijak Ivana Veštića iz Hrvatskog atletskog saveza. Čisto da se zna.
Šjor Šime, rodom iz Krkovića, ima, polazalo se, mnogo osebujniju paletu čitalačkih interesa.
Ima i pjesmica
– Ja sam u toku svih zbivanja. Čitam i politiku i sport i ekonomiju, i ekologiju... to mi je život. Član sam knjižnice od prvog dana. Plaćam članarinu 50 kuna za cilu godinu, šta je ništa. I da je 100 kuna, opet je ništa – rezonirao je Šime.
Za stolom nam se u međuvremenu pridružio Milivoj Blažević, poznati šibenski magistar znanosti, povjesničar i dugogodišnji arhivist. Raspoložio je društvo s nekoliko haiku pjesmica, jednom koju je napisao pokojni Marko Jakovljević davne 1959. godine, još dok je u Kalelargi djelovala čuvena škola Lega.
– U moru špar – od Vinka dar, u šumi cakal – u brdu vuk, obalom šeta pješadijski puk – izrecitirao je Blažević i izazvao provalu smijeha. Reakcija auditorija samo ga je motivirala za predstavljanje još jednog kratkog uratka iz opusa "šibenskih gluposti", ovaj put stanovitog Šikića.
– Jesen rujna, trava bujna, kiša nujna, zbogom ujna – nadahnuto je, uz teatralne pauze, poentirao arhivist. Napomenuo je da je rečeni Šikić danas inženjer, odnosno magistar.
Razvila se kasnije priča o svemu i svačemu, od svakodnevnih do znanstvenih tema, pa sam jedva ugrabila trenutak za strateški uzmak. Zatreba li mi mišljenje načitanih umirovljenika – od sada znam gdje ću sigurno pronaći sugovornike.