‘I cvrči, cvrči cvrčak...' djelić je svima znane pjesme hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora. Cvrči cvrčak i u Gradu, 'cvrče' i turisti pa pronalaze sjenovite kutke kako bi sklonili glavu sa sunca. I kamen 'cvrči' na 30 Celzijevih stupnjeva. Kako onda na suncu neće procvrčati prehrambeni artikli?
Skoro je 11 ura a na poljani ispred Katedrale sunčeve zrake 'kupaju' mlijeko, jogurt, maslo, vodu u plastičnim bocama (kažu upućeniji kako to nikako nije zdravo), sokove, povrće, voće..., ma sve i svega. Opskrbljivači povijesne jezgre već godinama ukazuju kako ne mogu u vremenu koje im je ostavljeno za ulazak i izlazak iz Grada dopremiti sve artikle do konačnih odredišta, najvećim dijelom ugostiteljskih objekata kojih, ako ćemo iskreno, ima kao gljiva poslije kiše. Kako ne bismo ispali pristrani spomenut ćemo i one čak tri omanje prehrambene trgovine u zidinama koje isto valja opskrbiti. Dostavljači dakle robu ostavljaju na poljani pa raznose po ulicama odnosno objektima . A taj proces traje pa hrana uredno 'prokuhava' na suncu.
U jednu ruku dobro je što opskrbljivači ne znaju gdje bi i kome bi prije dopremili prehrambene artikle. Očito je posla ima i tek se zahuktava, svi rade pa bi trebali biti i zadovoljniji. No, s druge strane ne bi bilo dobro da nam gosti završavaju sa stomačnim tegobama zbog primjerice onog mlijeka koje se ukiselilo na vrućini. Valjalo bi što osmisliti po tom pitanju. Možda bi i Grad mogao oformiti još jednu službu recimo službu opskrbe. Kupe kariće s meko napuhanim gumama, zaposle dovoljan broj ljudi i svi zadovoljni. Ugostitelji jer im roba dolazi na vrijeme i to bez da se 'užegla', preostali stanovnici Grada jer im karići ne lombraju pod prozorom i naposlijetku turisti koji grad neće pamtiti po pretjeranom sjedanju na zahodu.