Učili su nas, vjerojatno i mi svoju djecu, da odgovorni i zreli ljudi poštuju zakone, ne varaju i ne lažu da bi stigli do nekog željenog cilja, spremni su pomoći ugroženima i slabima, nastoje koliko mogu čuvati svoje, ali i tuđe zdravlje, trude se komunicirati s neistomišljenicima bez vrijeđanja…. Ako se ponašamo u skladu s navedenim, možemo li se uistinu smatrati odgovornim građanima? Ako pak okrećemo glavu kada se izrečeno ne poštuje, jesmo li lažno solidarni i zapravo puni razumijevanja za svoju okolinu koja je takva kakva je, pa ljudi smo?
Kada na cesti vidimo policijsku kontrolu, najčešće ćemo automobilima koji nam dolaze ususret iz suprotnog smjera signalizirati da uspore, kako ih cestovna kontrola ne bi uhvatila u prekoračenju brzine. Je li to vozačka solidarnost? Ako to ne učinimo, jer vjerujemo da je opasno voziti prebrzo te da treba kažnjavati one koji ne poštuju prometna pravila, je li to odgovorno ponašanje ili izdaja, gaženje solidarnosti s ostalim vozačima?
Ako na nekom važnom ispitu u školi, na fakultetu ili nekoj drugoj prigodi jedan kandidat zahvaljujući spretnom prepisivanju osvoji nagradu ili stipendiju ili nešto drugo vrijedno, trebaju li ga oni koji su to vidjeli prijaviti ili šutjeti? Što je odgovorno ponašanje, a što cinkanje?
(Ne)otkrivanje kontakata
U ovo vrijeme pandemije, u ovom drugom valu, epidemiolozi često spominju da mnogi građani koji su pozitivni na testu za koronu ne žele otkriti svoje kontakte. Vjerojatno su uvjereni da je to dobro i znak solidarnosti. A je li baš tako? Kažu li ipak imena osoba s kojima su nedavno bili u kontaktu, jesu li izdajnici, cinkeri ili odgovorni građani koji žele zaštititi druge od moguće zaraze?
Sada se spominje da bi građani trebali izvijestiti policiju ako čuju i vide da se u stanu u njihovu susjedstvu okuplja veći broj ljudi od dopuštenog prema epidemiološkim mjerilima.
"Jedan od najznačajnijih socijalnih virusa što je iz laboratorija zla pušten unutar zadnjih stotinu godina počivao je, naime, upravo na tom i takvom postulatu: svatko je potencijalni neprijatelj zemlje i poretka, zbog čega svi morate motriti na svoje susjede, rodbinu i prijatelje. I odmah ih prijaviti uočite li anomalije u misli, riječi ili dijelu. Autor mu je bio sovjetski političar Josif Visarionovič Staljin", rekoše neki dan u Saboru. Je li to baš primjenjivo na sadašnju situaciju?
Ako moj susjed organizira druženje s petnaestak ljudi u stanu od 60 četvornih metara, u zimsko doba, kada je jasno da nitko neće biti na balkonu te da će prozori biti zatvoreni, predstavlja li to opasnost za sve u stanu? Ali i za susjede i poznanike ne samo vlasnika stana, nego i svih prisutnih? Nakon zabave oni će se razići kojekuda i možda sijati zarazu u svojoj obitelji, na radnome mjestu...
Naravno, susjeda je moguće upozoriti da radi nešto neprimjereno i opasno, ali ako se on na to samo nasmije, što treba učiniti? Nije li okretanje glave od tog kršenja epidemiološke preporuke zapravo sudjelovanje u širenju potencijalne opasnosti? Nije li to isto kao kada zatvaramo oči i uši pred zapomaganjem žene ili djeteta koje se čuje iz stana susjeda? Treba li intervenirati? Je li prijavljivanje nasilnika odgovorno ponašanje ili cinkanje?
I još nešto vrlo aktualno. Očito se naši znanstvenici koji se gotovo svakodnevno oglašavaju vezano uz pandemiju, daju preporuke, ocjenu sadašnjeg stanja, prognoze i slično, ne slažu u mnogim pitanjima.
Bi li oni svoje dileme i neslaganja trebali rješavati međusobnom komunikacijom ili javno, preko društvenih mreža i drugih medija? Pridonose li njihove polemike, čak i svađe i omalovažavanja, općem stanju povjerenja u djelovanje Vlade i Stožera? Pridonose li osobnoj sigurnosti građana ili pak samo unose nemir i nepovjerenje? A toga već imamo u izobilju. Je li njihovo ponašanje odgovorno? Je li odgovorno izreći javno svoj stav ili je odgovorno javno komunicirati ono u čemu se svi oni slažu, a između sebe rješavati neslaganja i sumnje? Govoriti protiv svojih kolega, iskazujući sumnju u njihovu stručnost, je li to izdaja solidarnosti ili ipak pokazatelj odgovornosti prema znanstvenoj istini i vlastitim stavovima?
Očito nije uvijek lako, a niti moguće, crno-bijelom logikom razumjeti i opravdati svako ponašanje.
Je li baš svatko potencijalni Staljinov poslušnik ako je spreman prijaviti kršenje određenih pravila, zakona i preporuka, kada grijeh propusta može rezultirati vrlo ozbiljnim i teškim posljedicama?
Čujemo i čitamo svakog dana da je slobodnih kreveta u bolnicama sve manje, da umire mnogo ljudi, da liječnici, sestre, tehničari i drugo osoblje jedva izdržavaju fizičke, ali i psihičke napore kojima su izloženi već devet mjeseci.
Treba li s njima biti solidaran i pomoći im na način na koji mi jedino možemo – pridržavanjem epidemioloških mjera? Ili ćemo ih izdati pravdajući se solidarnošću i čudno shvaćenom slobodom?