Godina dana zatvora za dr. Darka Radmana i novčana naknada zadarske bolnice obitelji za gubitak sina i unuka i – to je to. Sve je riješeno, nastavljamo po starome.
Tako bi se mogla shvatiti gromoglasna šutnja kojom je stručna javnost dočekala prvu pravomoćnu presudu protiv nekog liječnika u Hrvatskoj za nesavjesno liječenje koje je dovelo do smrti šestogodišnjeg pacijenta. Nakon tisuća ispisanih novinarskih kartica, bezbrojnih anonimnih i neanonimnih svjedočenja žrtava našeg medicinskog sustava, stotina pritužbi pacijenata na ponašanje i metode liječenja, sada, kada jedan doktor mora odslužiti zatvorsku kaznu, svima kao da je laknulo. Eto, i to se dogodilo, ovo je dokaz da sustav funkcionira i da se liječnički propusti kažnjavaju. I sve opet ostaje isto. Nitko – od liječničkih udruga do ministra zdravstva – nije se ni osvrnuo na tu povijesnu presudu, niti je osjetio potrebu da barem kurtoazno uputi riječi sućuti i žaljenja za strašnu tragediju obitelji Begonja iz Sv. Filipa i Jakova. Sustav je ostao bešćutan kao i onda kada se slučaj dogodio, a možda se baš i zbog toga dogodio.
A nije da se nema što reći nakon svega, barem se može postaviti nekoliko pitanja...
Recimo, zašto je Roko morao umrijeti? Je li se uistinu radilo samo o propustu dr. Radmana? Zašto je 65-godišnji primarijus, nekoliko tjedana prije odlaska u punu starosnu mirovinu, bio dežuran na Hitnom pedijatrijskom prijemu Doma zdravlja? Zašto nam nedostaje toliko pedijatara? Kako to mislimo riješiti? Hoće li netko od nadležnih provesti analizi sudske odluke i pokušati razumjeti što bi se trebalo promijeniti da se ovakve stvari više nikad ne ponove? Ako je dokazana individualna odgovornost, znači li to da je sustav savršen i da nema njegove krivnje? Koliko se često događaju liječničke greške poput ove i zašto samo rijetke završe na sudovima? Ili se u slučaju dr. Radmana posložio niz „nesretnih” događaja koji je doveo do najgoreg ishoda za pacijenta, ali i liječnika, za što je uvelike zaslužna savršena prvostupanjska presuda sutkinje Ane Zrilić? Zašto je tužena bolnica, u kojoj je formalno dr. Radman bio zaposlen, a ne Dom zdravlja Zadarske županije, u kojem je tog nesretnog dana kao pedijatar radio...?
Puno je pitanja o kojima bi se moglo i trebalo javno govoriti, ali o svima se gromoglasno šuti. Zapravo, samo je Jasna Karačić, voditeljica UNESCO-va odjel za prava pacijenta, nakon komentara presude, dobila oštru reakciju iz Hrvatske liječničke komore. Karačić je rekla kako njena udruga godišnje na stotine prijava pacijenta proslijedi komori, na što su joj ovi odbrusili da laže, da niti jednu njihovu prijavu nisu dobili i usput su je prozvali za sukob interesa jer se kao zaposlenica Ministarstva zdravlja, dakle sustava kojeg kritizira, bori za prava pacijenata. Karačić je na to reagirala tvrdeći da iz Komore lažu...
S druge pak strane, u zadarskoj bolnici smatraju da je nepravedno što oni moraju snositi trošak naknade štete zbog propusta dr. Radmana. On jest bio njihov zaposlenik, ali nemarno se prema pacijentu odnosio u drugoj ustanovi, Domu zdravlja. Iako su svjesni formalne zakonske odgovornosti, smatraju da to nije pravedno, jer će s njihovog računa morati biti isplaćeno minimalno oko milijun kuna, ako se u obzir uzmu kamate na osnovni iznos od 700 tisuća kuna. A osnivač i bolnice i Doma zdravlja je Zadarska županija, i jedni i drugi raspolažu javnim a ne svojim novcem, i jednima i drugima nedostaju pedijatri, pa doktori poput Radmana, pred ili već debelo u mirovini, moraju raditi...
Vidite kamo to vodi? U nekakvo kvazi institucionalno šamaranje između jedne nevladine udruge i glavnog liječničkog lobističkog društva, odnosno u fiktivni sukobu između dviju javnih ustanova oko odgovornosti za naknadu štete, ali o propustu liječnika, o greškama i nedostacima sustava, o posljedicama za nesretnu obitelj i njihovoj traumi, nitko ni riječi.
Takva je to struka, jedna dana nekome „spasiš”, drugi dan nekome „oduzmeš” život, kaže mi kolega. Istina, nitko ne kaže da je liječnicima lako, ali je puno lakše kada se ovakvi događaju propuštaju iskoristi za unapređenje sustava kojeg građani ove zemlje krvavo plaćaju, a prema njima se ponaša maćehinski. Generaliziranja nikad nisu dobra, no Jasna Karačić u jednome je zasigurno u pravu. Kako je moguće da je samo dr. Radman u Hrvatskoj osuđen za liječnički nemar? Kako je moguće da američka medicina, po mnogočemu najbolja na svijetu, priznaje da jedna trećina pacijenta u njihovim medicinskim ustanova premine zbog liječničke pogreške, a u hrvatskoj je za to kriv samo jedan pedijatar pred mirovinom? Kako je moguće da u više od 99 posto slučajeva, kako Karačić tvrdi, raznorazne inspekcije i stručni nadzori utvrde da je prijavljeni liječnik sve radio po zakonu i u skladu sa strukom, a iz bolnice i dalje izlaze pacijenti sa „slučajno” amputiranom nogom, sa zaboravljenom gazom u stomaku, sa stotinama krivih dijagnoza i pogrešnih terapija. Kako američka medicina sebi može priznati greške, a hrvatska, u kojoj smo svi barem jednom doživjeli, vidjeli ili čuli za liječnički nemar i propuste, imao samo jednog Pedra?
Je li u pitanju strah od „liječnike vendete”? Je li se mudro u ovakvoj sredini premreženoj raznoraznim interesima zamjerati ljudima koji sutra mogu odlučivati o tvom ili zdravlju tvojih najbližih? Hoće li te zbog toga sutra skinuti s liste čekanja ili će te dočekati s arogancijom kakva je, kažu, pratila i dr. Radmana?
Šutnja javnosti je znak da ne postoji volja za promjenom, a tu promjenu, paradoksalno, svi društveni akteri zazivaju. I pacijenti i većina liječnika koji se sutra sigurno ne žele naći u koži dr. Radmana. Jer pogreške se mogu dogoditi svakome, pa i najboljim. I baš zato je potrebno izgraditi sustav odgovornosti koje bi takve propuste trebao svesti na minimum. Ne ih zataškavati, nego transparentno izlagati i o njima govoriti. Ne kako bi se liječnike razapinjalo ili njihovu profesiju degradiralo, nego kako bi im se omogućio kvalitetniji uvjeti za rad, a sustav učinio sigurnijim i efikasnijim za pacijente.
Smrt maloga Roka nenadoknadiv je gubitak za njegovu obitelj. Bilo li bi zato neizmjerno važno da kao društvo iz toga izvučemo nešto dobro. Da zbog Roka sutra budemo bolji.