StoryEditor
4 kantunaBILO JE I GOREGA

Finale Adria Toura otkazala je korona, ali to nije prvi put da je u sportski Zadar ‘vrag umiša prste‘. Naš se novinar prisjetio svih tragedija...

Piše Dražen Žura
28. lipnja 2020. - 09:07
Hrvoje ĆustićVladimir Ivanov/HANZA MEDIA

Ostanimo odgovorni – poruka je Nacionalnog stožera civilne zaštite, koja se svakodnevno nalazi u desnom kantunu televizijskog ekrana, kao jasna poruka kako nas koronavirus nije napustio. Naprotiv negdje se nalazi i nalazi se oko nas, pa se tako COVID-19 ušuljao i među tenisače pristigle na Adria Tour 2020. u Zadru. Nepunih desetak minuta prije finalnog meča između Novaka Đokovića i Andreja Rubljova nastala je prava mala utrka među novinarima, koji su krenuli na svoje radno mjesto kako bi popratili veliki dvoboj. Negdje na pola puta do središnjeg terena, nalazio sam se u skupini novinara koji su prvi dobili informaciju kako je "vrag umiješao prste"!

'Žule, nije dobro'

Čuo sam kako mi razumljivim glasom u prolazu Željko Kapelari, kolega s HRT-a, govori: "Žule, okreni se idemo u press, objavit će da nema finala jer je Grigori Dimitrov na testiranju bio pozitivan na koronavirus! Nije bilo druge nego protegnuti duge noge i zajedno s ostalima potrčati po vijest koja nikom neće dobro sjesti. Kamermani brojnih TV kuća vuku kamere, njihovi pomoćnici postolja, mikrofoni raznih boja posvuda, sve je bilo u nekom nejasnom kolopletu neprovjerenih informacija na putu do press-centra, nešto kasnije i nevjerici, nakon što je objavljeno kako je Dimitrov pozitivan. Ali, u svojem dugogodišnjem radu, kao novinar koji je uglavnom pratio sportska zbivanja, najprije u rodnom Skradinu, potom u Zadru, nažalost, svjedočio sam tragičnijim scenama nego u ovoj prigodi kad se radilo o zarazi koronavirusom.

Nedvojbeno, najteži trenutak u novinarskoj karijeri doživio sam na zadarskim Stanovima i to 29. ožujka 2008., kad je mladi nogometaš Zadra Hrvoje Ćustić udario glavom u zid koji dijeli tribine od terena. Što napisati i kako prenijeti vijest, kad je u vama oživjela svijest da ne sluti na dobro.

Muk i suze

1. Hrvoje Ćustić nogometaš Zadra nakon posljedica udarca glavom u ogradni zid preminuo je nekoliko dana kasnije.
Lijep i sunčan proljetni dan, tribine stadiona na Stanovima bile su dobro popunjene, čekao se ogled Zadra i vinkovačke Cibalije. Doista, nazirao se običan nogometni susret, sve do trenutka kad je nakon jednog neopreznog starta gostujućeg igrača, gotovo na središtu igrališta, Ćustić proklizao do zaštitnog zida. Učas je nastao muk! Gledate mladog čovjeka kako nepomično leži na travnjaku i hvata vas jeza, srce krene kucati jače nego inače. Oko sebe gledam ljude koji se hvataju za glavu, nitko ne vjeruje u ono što vidi. Igrači trče prema Hrvoju, vozilo Hitne pomoći se stvorilo brzo pokraj unesrećenog. Nema tko nije na svoj način pokušao pomoći, od klupskog liječnika pa dalje, međutim, malo toga je upućivalo na dobar ishod. U jednom trenutku zazvonio mi je mobitel, poziv je stigao iz redakcije "Slobodne" u Splitu, kolega se zanimao što se događa. Kako sam minutu prije poziva imao razgovor sa stručnom osobom koja mi je tražila opis zbivanja nakon udarca u zid, dobio sam kratak, posve jasan i nedvosmislen odgovor: " Nažalost, teško će se izvući!" I tu sam vijest proslijedio kolegi, koji nije mogao vjerovati, samo mi je rekao: "Svakom se dobrom dečku, nešto loše dogodi". Nikad teže nisam u izvještaju nizao riječi kojima bih opisao jedan događaj, niti sam mislio da ću nešto slično morati raditi.

Ali, sport je život, promislio sam i riječi su potekle, jednako kao i suze koje nisam mogao niti želio suspregnuti. Utakmica je istina išla dalje, ali sve što se kasnije zbivalo nije imalo nikakvu težinu, jer su se svi nazočni bavili samo jednom mišlju: "Kako je Hrvoje ?" Oko mene je "plovilo" more neprovjerenih informacija, pa je trebalo ozbiljno pristupiti cijelom događaju, kako bi javnost dobila pravi uvid u stanje igrača i moguće posljedice tragičnog udarca glavom u zid. Dani koji su slijedili bili su prepuni iščekivanja... Onda je u prostorijama NK Zadar, neočekivano, održana novinarska konferencija na kojoj se govorilo o poboljšanju Hrvojeva stanja što je kod nas koji smo pratili tu "presicu" izazvalo olakšanje. Nažalost, nije dugo potrajalo, jer smo se 3. travnja svi preselili u krug Opće bolnice Zadar, gdje je Hrvoje bio na Jedinici intenzivnog liječenja...

Nije bilo razgovora među kolegama, slutilo se ono najgore! Napose kada su Hrvoja na bolničkim kolicima prevozili na drugi odjel radi snimanja glave. Znam da me je taj trenutak duboko dirnuo, počeo sam gubiti snagu, međutim, u mojoj neposrednoj blizini bio je Hrvojev otac, Svetko Ćustić, kojem sam unatoč težini trenutka nastojao davati nadu u bolje. Odjednom su nastali ubrzani pokreti kolega novinara, otišao je prema bolničkom odjelu i otac Svetko, da bi nedugo zatim dežurni liječnik obavijestio nazočne kako je Hrvoje Ćustić preminuo! Opet muk i suze njegovih suigrača koji su nepomično i u nevjerici primili vijest. Iz osobnih razloga nisam nazočio Hrvojevu sprovodu, ali je zato u meni zauvijek ostao njegov osmijeh!

Ribar pronašao tijelo

2. Utapanje mađarskog veslača, Kajak-kanu kluba "Ujpest Dozsa" u Prukljanskom jezeru.
Skradin je oduvijek bio i ostao raj za pripreme brojnih europskih klubova koji su rijeku Krku i Prukljansko jezero, kao i olimpijsku stazu u Zatonu, držali svojim domom. I otuda su odlazili na svjetska natjecanja s kojih su se u pravilu vraćali s odličjima oko vrata. Vraćali su se i u Skradin, grad na desnoj obali Krke iz kojeg sam počeo izvještavati ne samo o sportskim zbivanjima nego o mnogo čemu. Nažalost, 1979. svjedočio sam još jednom tragičnom događaju u kojem je nastradao dvanaestogodišnji veslač mađarskog Kajak-kanu kluba "Ujpest Dozsa". S obzirom na to da u to vrijeme nisam imao previše novinarskog iskustva, vijest o tragediji, telefonskim razgovorom prenio sam u dopisništvo "Slobodne" u Šibeniku. Onda je u priču ušao iskusniji kolega, ne mogu se točno sjetiti o komu je riječ, međutim, dobro znam što se tih dana događalo u Skradinu i na Prukljanskom jezeru. Istina, kod pisanja ovoga teksta podosta mi je u prisjećanju pomogao Miroslav Maslać, ondašnji upravitelj zagrebačkog odmarališta "Vladimir Nazor", u kojem su boravili mađarski veslači. I prema onoj narodnoj poslovici "zatišje pred buru", tako je izgledao i odlazak mađarskih kanuista na trening. Njihov je trener, dobro se prisjetio gospodin Maslać, odlučio veslače odvesti na Prukljansko jezero, ne sluteći koliko je što se tiče vremenskih uvjeta čudno to mikropodručje. Bonaca "kao ulje", istina, bilo je hladno s obzirom na to da se radilo o zimskom razdoblju, ali idealno vrijeme kakvo se samo može poželjeti za trening. Odjednom je zapuhao jak vjetar, nije bila riječ o pijavici, prije bih rekao jugu kojem se nisu nadali. Među prvima se prevrnuo kanu nastradalog dječaka, koji je šest mjeseci prije slomio ruku, pa vjerojatno zbog toga nije imao dovoljno snage da dopliva do kraja i, nažalost, utopio se, međutim, njegovo tijelo pronađeno je tjedan dana kasnije – prisjetio se Maslać. Tragediju je dodatno otežala činjenica da su kao gosti kluba na pripremama bili roditelji stradalog dječaka, koji su najprije uz pomoć članova kluba, kasnije i lokalnih ribara, tragali za tijelom nesretnog Mađara, ali potraga nije dala rezultate. Ostali članovi kluba zajedno s trenerima otputovali su u Mađarsku, dok su roditelji svoj boravak nastavili u obitelji Maslać, sve do trenutka kad je skradinski ribar pronašao tijelo dječaka na obali Prukljanskog jezera. Kasnije, prisjetio se Maslać, roditelji su na sudskom postupku stali u obranu trenera kojeg su mađarske sudske vlasti držale odgovornim za tragediju. Cijelu priču, ističem ponovno, pratio sam kao mladi novinar – početnik.

Borba za život

3. Nogometnom sucu Vladi Svilokosu je pozlilo.
Dvoransko prvenstvo u nogometu 2009. privuklo je u dvoranu "Krešimir Ćosić", više od osam tisuća gledatelja, praktički se Višnjikom "rastegla" cijela Hrvatska. Izvrsno ozračje, veliki ogled Zadra i Šibenika na neko vrijeme bio je prekinut. U prvi mah, nitko nije slutio kako je na putu moguće zlo, međutim, kada je sudac susreta Vlado Svilokos iznenada pao, nastala je šutnja na tribinama. Svi su pretrnuli od straha, jer se jasno vidjelo kako se čovjek na parketu uz sam rub ograde doslovce bori za život... Srećom, igrač Zadra Marko Rašo, imao je dovoljno prisebnosti i odlično je poznavao prvu pomoć, te je sucu izvadio jezik i osvijestio ga. Praktički podario mu život! Istoga trenutka, priskočila je liječnička služba koja se nalazila uz teren, tako da je Svilokos u najkraćem mogućem roku vozilom Hitne pomoći prebačen u Opću bolnicu Zadar.
Nepunih sat kasnije, gotovo identičan slučaj zbio se na tribinama. Naime, jednom navijaču je također pozlilo. Mladić je pri padu ozlijedio glavu... Opet je priskočila liječnička služba i unesrećenog se prebacilo u bolnicu gdje mu je sanirana ozljeda glava, nakon čega je bez trajnih posljedica pušten na kućnu njegu.

Pomogla mu injekcija

4. I Final Fight Championship na zadarskom Višnjiku 2014. umalo je završio tragičnim događajem.
U jednoj od borbi te večeri odjednom je nastao tajac u gledalištu, jedan od boraca našao se u teškom nokautu. Uslijedilo je odbrojavanje, međutim, borac nije ustajao, nepomično je ležao. Uz borilište je kako to i priliči stajala liječnička služba. Dobro se sjećam, jedna mlada liječnica je hitro uz skaline i ispod konopa došla do unesrećenog i počela mu pružati pomoći. Nakon izvjesnog vremena, ranije srušeni borac je ustao i uz pomoć svojeg tima napustio ring. Novinarska znatiželja me odvukla uz samo borilište, te sam upitao liječnicu koliko je bilo ozbiljno, jer sam onako iz daljine vidio kako iz svoje torbe vadi adrenalinsku injekciju...
– U pravu ste, injekcija je pomogla, srećom sve je dobro završilo – kratko je odgovorila liječnica. I meni je laknulo... Od tada nastojim koliko god mogu izbjegavati "Noći gladijatora" i slične "priredbe"...

Izdvojeno

14. kolovoz 2020 11:29